Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5527/18 ("B.S.I." d.o.o. Jajce)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 44
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 44
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5527/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5527/18, rješavajući apelaciju B. S. I. d.o.o. Jajce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. S. I. d.o.o. Jajce podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 060438 17 Pž 2 od 16.
maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 060438 12 Ps 2 od 22. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. S. I. d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Višnja Mikuš, advokat iz Travnika, podnio je 2. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 060438 17 Rev od 12. juna 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 060438 17 Pž 2 od 16. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 060438 12 Ps 2 od 22. decembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3105/17 od 11. oktobra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 20. jula 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 060438 17 Pž 2 od 16. maja 2017. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Maide Galijatović i Nerme Bavčić, advokata iz Sarajeva i pravnih zastupnika tuženog „Metaling“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: tuženi) u postupku pred redovnim sudovima zatraženo je u periodu od 3. do 5. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 21. februara 2020. godine. Također, Ustavni sud je tražio od Općinskog suda da dostavi fotokopiju dostavnica kada je apelant zaprimio osporeno rješenje Vrhovnog suda i osporenu presudu Kantonalnog suda. Općinski sud je dostavio samo fotokopiju dostavnice kada je apelant zaprimio rješenje Vrhovnog suda, a ne i kad je zaprimio presudu Kantonalnog suda. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Prije nego je pokrenut osporeni parnični postupak, između „Elektrobosne – N“ d.o.o. Jajce kao prodavača i apelantovog pravnog prednika „Metalleghe“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) kao kupca 19. maja 2004. godine zaključen je ugovor o kupoprodaji određenih nekretnina (sve bliže opisano u navedenom ugovoru). Članom 2, podčlanom 2.3. navedenog ugovora, prodavač se obavezao na potpisivanje još jednog ugovora o kupoprodaji dijela Ekonomskog dvorišta koje je upisano na određenoj parceli (bliže opisanoj u navedenom ugovoru, u daljnjem tekstu: matična parcela), te da će se izvršiti parceliranje matične parcele na tri dijela (jedan dio ostaje prodavaču, dok će ostala dva dijela biti prodata kupcu).
7. S obzirom na to da „Elektrobosna – N“ d.o.o. Jajce nije ispunila svoju obavezu iz člana 2. podčlan 2.3. navedenog ugovora (od 19. maja 2004. godine), apelantov pravni prednik je pokrenuo parnični postupak protiv „Elektrobosne – N“ d.o.o. Jajce, u kojem postupku je donesena Presuda Općinskog suda broj 51 0 Ps 011642 06 Ps od 12. februara 2009. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da je apelantov pravni prednik na osnovu ugovora o kupoprodaji (od 19. maja 2004. godine) stekao pravo posjeda i vlasništva na 2/3 dijela matične parcele (od koje je cijepanjem nastala, između ostalog, i predmetna parcela na kojoj se nalazi poslovni objekat (nadstrešnica), prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske i geodetske struke, što je „Elektrobosna – N“ d.o.o. Jajce dužna priznati i trpjeti da se apelantov pravni prednik na navedenoj parceli upiše kao vlasnik i posjednik (sve bliže opisano u izreci navedene presude).
8. U međuvremenu, u izvršnom postupku protiv izvršenika „Elektrobosna – N“ d.o.o. Jajce, Rješenjem o dosudi Općinskog suda u Bugojnu – Odjeljenje u Jajcu broj 046-1-Ip-06-000018 od 24. jula 2007. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o dosudi), tuženom su dosuđene određene nekretnine izvršenika – u naravi zgrada „Mehanička radionica“ (bliže opisano u izreci navedenog rješenja, u daljnjem tekstu: mehanička radionica) za određenu kupoprodajnu cijenu. Osporeni postupak
9. Apelant je 27. marta 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog i „Metalmonta“ d.o.o. Jajce radi predaje u posjed nekretnine.
10. Općinski sud je 26. marta 2015. godine donio presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev, a protiv koje je apelant podnio žalbu.
11. Postupajući po žalbi, Kantonalni sud je 16. septembra 2015. godine donio rješenje kojim je ukinuo presudu Općinskog suda od 26. marta 2015. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.
12. U ponovnom postupku apelant je u odnosu na „Metalmont“ d.o.o. Jajce povukao tužbeni zahtjev, a tuženi je protiv apelanta podnio protivtužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva.
13. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 060438 12 Ps 2 od 22. decembra 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi preda u posjed dio predmetne parcele (bliže opisane u izreci navedene presude), u površini od 242 m², te da s navedene nekretnine ukloni poslovni objekat – nadstrešnicu (u daljnjem tekstu: sporna nadstrešnica). Također, navedenom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog, te je utvrđeno da je tuženi vlasnik na spornoj nadstrešnici sagrađenoj na predmetnoj parceli, a koji objekat predstavlja sastavni dio mehaničke radionice sagrađene na određenoj nekretnini (bliže opisanoj u izreci navedene presude) u vlasništvu tuženog, čime je tuženi stekao pravo vlasništva i na zemljištu koje se nalazi ispod objekta i koje služi za redovnu upotrebu objekta, u ukupnoj površini od 242 m², što je apelant dužan trpjeti i dozvoliti da se na osnovu presude izvrši cijepanje dijela predmetne parcele, te izvrši otpis novoformirane parcele površine 242 m² iz dosadašnjeg zk. ul. i posjedovnog lista i upiše se u novi zk. ul. kao vlasništvo tuženog, kao i u novi posjedovni list za istog posjednika (sve bliže opisano u izreci navedene presude).
14. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je na osnovu svih provedenih dokaza, ranije i u ponovnom postupku, pri uvjerenju da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, apelant je tužbenim zahtjevom od tuženog tražio da mu preda u posjed dio predmetne parcele, te da s navedenog dijela ukloni spornu nadstrešnicu. U vezi s tim je istakao da je među parničnim strankama nesporno da je apelant upisan kao vlasnik predmetne parcele (na osnovu presude od 12. februara 2009. godine). Međutim, apelant je samo formalno upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornog dijela predmetne parcele (u površini od 242 m²) jer je vještak geodetske struke u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je na navedenom dijelu predmetne parcele sagrađena sporna nadstrešnica i da ukupna površina od 242 m² služi za redovnu upotrebu te nadstrešnice. Zatim je istakao da je među strankama nesporno da apelant nikada nije bio u posjedu sporne nadstrešnice, pa kako apelant nikada nije spornu nadstrešnicu posjedovao, koristio i njome raspolagao, a imajući u vidu odredbu člana 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, bio je dužan da se uzdrži od povrede prava vlasništva druge osobe, a u konkretnom slučaju tuženog.
15. Općinski sud je istakao da je svim provedenim dokazima kako materijalnim tako i iskazima zakonskih zastupnika apelanta i tuženog, te iskazima saslušanih svjedoka jasno potvrđeno da je tuženi u izvršnom postupku kupio nekretnine od „Elektrobosne – N“ d.o.o. Jajce, te na osnovu rješenja o dosudi postao vlasnik mehaničke radionice u zatečenom stanju i funkciji, kada su ga izvršni organi suda uveli i u posjed kupljenih nekretnina. Naime, tom prilikom tuženi je uveden i u posjed sporne nadstrešnice, koja predstavlja stalni građevinski objekat, kao funkcionalni sastavni dio neodvojive cjeline mehaničke radionice (koju je tuženi kupio u navedenom izvršnom postupku). Općinski sud je pojasnio da je navedeno utvrđeno vještačenjem po vještaku građevinske struke i vještaku mašinske struke, kao i neposrednim opažanjem suda uviđajem na licu mjestu (u obrazloženju presude bliže opisano šta proizlazi iz nalaza navedenih vještaka).
16. Općinski sud je naveo da je prilikom realizacije kupoprodajnog ugovora od 19. maja 2004. godine, nakon cijepanja matične parcele (prijavnim listom od 25. decembra 2008. godine), obuhvaćen i dio nekretnine na kojoj je sagrađena sporna nadstrešnica i koja služi za njenu redovnu upotrebu (u površini od 242 m²), te je na osnovu prijavnog lista apelant naknadno upisan kao vlasnik na spornom dijelu matične parcele, odnosno sporni dio je obuhvaćen u novoformiranoj parceli (predmetnoj parceli). Nadalje je naveo da tuženi nije bio upoznat s cijepanjem matične parcele (25. decembra 2008. godine), niti formiranjem nove – predmetne parcele, iako je u tom periodu bio u posjedu sporne nadstrešnice. Općinski sud je istakao kako je tuženi postao vlasnik sporne nadstrešnice na osnovu rješenja o dosudi, koja predstavlja stalni građevinski objekat, a koji čini funkcionalni sastavni dio neodvojive cjeline mehaničke radionice, čiji je vlasnik tuženi, to je tuženi nedvojbeno postao i vlasnik zemljišta na kojem je sagrađena sporna nadstrešnica i dijela zemljišta koji služi za njenu redovnu upotrebu, pa je protivtužba osnovana.
17. Općinski sud je ukazao da je tuženi protivtužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je građenjem na tuđem zemljištu postao i vlasnik zemljišta ispod sporne nadstrešnice i dijela zemljišta za redovnu upotrebu tog stalnog objekta, iako provedeni dokazi ne upućuju na tu tvrdnju (sticanje vlasništva građenjem na tuđem zemljištu). Međutim, tuženi je osnovano podnio protivtužbeni zahtjev u skladu s odredbama člana 52. stav 1. Zakona o stvarnim pravima jer je pravo vlasništva na spornom dijelu predmetne parcele stekao pravnim poslom, odnosno odlukom suda (rješenjem o dosudi).
18. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 060438 17 Pž 2 od 16. maja 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda od 22. decembra 2016. godine.
19. Kantonalni sud je istakao da je činjenično utvrđenje, kao i primjena materijalnog prava u okviru prvostepenog suda pravilna. Zatim je istakao da je u trenutku podnošenja tužbe na snazi bio Zakon o vlasničkopravnim odnosima, da je za vrijeme trajanja konkretnog postupka na snagu stupio Zakon o stvarnim pravima, pa kako je postupak pokrenut po vlasničkoj tužbi, a imajući u vidu odredbu člana 372. Zakona o stvarnim pravima, relevantan propis u konkretnom postupku je Zakon o vlasničkopravnim odnosima.
20. Nadalje je ukazao da su Zakonom o vlasničkopravnim odnosima, članom 23, određene osnove sticanja prava vlasništva. U vezi s tim je istakao da je na osnovu rješenja od 2. augusta 1978. godine (kojim je dozvoljena dogradnja mehaničke radionice) izgrađena sporna nadstrešnica na matičnoj parceli kao sastavni i neodvojivi dio mehaničke radionice, a da je tuženi odlukom suda stupio u posjed, a upisom u zemljišne knjige stekao i vlasništvo nad mehaničkom radionicom, pa je odlukom nadležnog organa stupio i u posjed sporne nadstrešnice (iako ta nadstrešnica nije izgrađena na istoj parceli kao i radionica), koju od stupanja u posjedu drži i koristi prema svojim potrebama bez smetanja od bilo koga, pa i apelanta.
21. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da ,,Elektrobosna – N“ d.o.o. Jajce svoju obavezu nije izvršila (potpisivanje još jednog ugovora o kupoprodaji dijela matične parcele), zbog čega je apelantov pravni prednik presudom Općinskog suda od 12. februara 2009. godine postao vlasnik 2/3 matične parcele. U vezi s tim je naglasio da je ugovorom od 19. maja 2004. godine jasno označen predmet budućeg ugovora jer je ugovoreno da se matična parcela podijeli na tri dijela od kojih će dva biti predmet kupoprodaje (nadalje je u presudi bliže opisano koje će zemljište činiti navedena dva dijela). Međutim, apelantov tužbeni zahtjev (u navedenom postupku u kojem je donesena presuda od 12. februara 2009. godine) nije bio usmjeren na takav predmet kupoprodaje jer je iz iskaza saslušanih svjedoka A. N. i M. B., koji su bili vještaci u tom predmetu, jasno da su oni sami odredili 2/3 površine koja je trebala biti predmet kupoprodajnog ugovora i koji dijelovi te parcele postaju dio presude koja zamjenjuje kupoprodajni ugovor, a da postupajući sud u tom predmetu nije vršio uviđaj na licu mjesta.
22. Kantonalni sud je ukazao da je izgradnjom sporne nadstrešnice (iako je objekat sagrađen na drugoj katastarskoj čestici u odnosu na mehaničku radionicu i nije uplanjen kroz katastarski operat ili u zemljišnoj knjizi kao sastavni dio parcele na kojoj je sagrađena radionica) promijenjen pravni režim zemljišta na kojem je nadstrešnica sagrađena i zemljišta koje je neophodno za njegovu upotrebu, prije pravosnažnosti presude na osnovu koje se apelant upisao kao vlasnik predmetne parcele. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je istakao da je upis apelanta kao vlasnika cjelokupne predmetne parcele formalan jer on svoj upis nikada nije sadržajno uistinu i koristio na način kako to propisuje odredba člana 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima radi vršenja prava vlasništva nad dijelom predmetne parcele na kojoj se nalazi sagrađena nadstrešnica budući da ni apelant ne spori kako taj dio parcele nikada nije držao u svom posjedu, koristio ga i njime raspolagao prema svojim potrebama, a u skladu s njenom prirodom i namjenom. Nadalje je istakao da na osnovu navedenih utvrđenja nisu ispunjeni zakonski uslovi da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu, odnosno u konkretnoj pravnoj stvari ne mogu se primijeniti odredbe čl. 43. i 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, u vezi sa čl. 5, 8. i 19. Zakona o zemljišnim knjigama jer je tuženi na originarni način, odlukom nadležnog organa, stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine čija se predaja u posjed traži. Zatim je istakao da, s obzirom na to da apelant nije alternativnim tužbenim zahtjevom zahtijevao da mu se isplati tržišna vrijednost zemljišta (koja je određena po vještaku građevinske struke), da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
23. U vezi s protivtužbenim zahtjevom tuženog, Kantonalni sud je istakao da je slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno primijenjeno materijalno pravo sadržano u članu 52. Zakona o stvarnim pravima, odnosno članu 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima jer je tuženi dokazao kako je pravo vlasništva nad dijelom predmetne parcele stekao odlukom nadležnog organa
– rješenjem o dosudi. Naime, izvedenim dokazima je utvrđeno kako dio predmetne parcele ustvari predstavlja nadstrešnicu koja čini legalno sagrađen objekt sa svim potrebnim odobrenjima, neodvojiv od ostalog dijela proizvodnog pogona u vlasništvu tuženog, koji objekat tuženi nakon uvođenja u posjed od suda drži u zakonitom i savjesnom posjedu, a čini sastavni, funkcionalni i neodvojivi dio mehaničke radionice. Kantonalni sud je istakao da je tuženi kupovinom radionice postao i vlasnik zemljišta na kojem je sagrađena sporna nadstrešnica i dijela zemljišta koji služi za njezinu redovnu upotrebu.
24. Rješenjem Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 060438 17 Rev od 12. juna 2018. godine odbačena je apelantova revizija.
25. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je apelant označio vrijednost spora po tužbi na iznos od 10.001,00 KM, a da je označena vrijednost spora po protivtužbi 10.001,00 KM, što je ispod propisanog iznosa (član 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), kao uslova za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije jer se naznačeni iznosi u tužbi i protivtužbi za ocjenu vrijednosti spora cijene odvojeno i ne mogu se sabirati (član 318. stav 2. ZPP). Nadalje je istakao da u konkretnom slučaju nema mjesta dopustivosti revizije ni po kriteriju propisanom odredbom člana 237. stav (3) ZPP. U vezi s tim je istaknuto da apelant u reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, niti su određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac revizije smatra da bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to propisano odredbom člana 237. stav (5) ZPP, a da to pravno pitanje ne proizlazi ni iz sadržaja revizije.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana
1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
27. Apelant je istakao, između ostalog, da njegova tužba predstavlja vlasničku tužbu iz člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te da je u osporenom postupku dokazao da je vlasnik spornog dijela predmetne parcele. Nadalje je istakao da je u osporenim odlukama Općinskog i Kantonalnog suda obrazloženje izostalo, da mu nije jasno zašto je njegov tužbeni zahtjev odbijen, na osnovu kojih odredbi (Zakona o vlasničkopravnim odnosima ili Zakona o stvarnim pravima), odnosno koji osnov sticanja prava vlasništva predmetne nekretnine ima tuženi. Naime, navedeni sudovi zaključuju da je pravo vlasništva tuženi stekao pravnim poslom, odnosno odlukom suda, a što nije mogao na osnovu rješenja o dosudi, iz kojeg je vidljivo da je tuženi u postupku izvršenja kupio određene nekretnine, ali nije kupio predmetnu parcelu. Stoga, apelant smatra da je nejasno koja je to odluka, pravni posao, iz koje bi se vidjelo da je tuženi kupio, odnosno da mu je dosuđena predmetna parcela, pogotovo što postoji pravosnažna presuda Općinskog suda od 12. marta 2009. godine, kojom je utvrđeno pravo vlasništva apelantu i apelant upisan kao vlasnik predmetne parcele (nastale cijepanjem matične parcele). Također je istakao da svoju odluku, kojom odbija njegov tužbeni zahtjev, sud pravda osporavajući pravosnažnu i izvršnu presudu Općinskog suda od 12. marta 2009. godine, nalaz i mišljenje vještaka i postupak cijepanja predmetne nekretnine u tom predmetu, što je protivno prinudnim propisima, kršeći pri tome, između ostalog, i jednakost svih pred sudom, odnosno pred zakonom. Apelant smatra da su navedeni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise.
28. U vezi s povredom prava na suđenje u razumnom roku, apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka (posebno naglašujući koliko je postupak trajao pred Općinskim sudom, da je protivtužbeni zahtjev podnesen tek u ponovnom postupku pozivajući se na ostvarivanje efikasne sudske zaštite i načelo „procesne ekonomije“, odnosno smatrajući da su u konkretnom slučaju zlouporabljena procesna načela na njegovu štetu), te je istakao da je postupak trajao nerazumno dugo, pa je tražio da mu se zbog toga dodijeli naknada štete.
29. Pored navedenog, apelant je naveo da je u reviziji istakao da se radi o materijalnopravnom, odnosno procesnom pitanju važnom za jedinstvenu sudsku praksu i ravnopravnost svih pred zakonom. Međutim, navedeno je i da se revizioni sud nije upuštao u meritum, samo citirajući odredbe ZPP, bez valjanog obrazloženja.
b)Odgovor na apelaciju
30. Općinski sud je istakao da je prvostepena presuda donesena u zakonom propisanom postupku, bez bilo kakvih kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine, kao i međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Također je istakao da su tokom postupka provedeni mnogobrojni materijalni dokazi, saslušani zakonski zastupnici parničnih stranaka, saslušano šest svjedoka, obavljen uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje tri vještaka (i to vještaka geodetske struke, vještaka građevinske struke i vještaka mašinske struke). Zatim je istakao da je u prvobitnom postupku održano sedam ročišta, a nakon toga donesena presuda koja u cijelosti sadrži sve što je potrebno za donošenje pravilne zakonite odluke. Nadalje je istakao da je u ponovnom postupku sud ponovo održao pripremno ročište i glavnu raspravu, te nakon toga donio odluku u kojoj je odlučio o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, s jasnim obrazloženjem i primjenom materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi, da je prvostepeni sud zloupotrijebio procesna ovlaštenja na apelantovu štetu, te da apelant u podnesenoj apelaciji uglavnom navodi sve ono što je isticao i u žalbama, a o kojima je Kantonalni sud odlučio u svojim odlukama.
31. Kantonalni sud je istakao da je 27. februara 2017. godine zaprimio predmetni spis na postupanje po apelantovoj žalbi, a da je presudu donio 16. maja 2017. godine, pa iz navedenog proizlazi da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku. Nadalje je ponovio dio obrazloženja iz osporene odluke tog suda, te je istakao da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji.
32. Vrhovni sud je istakao, između ostalog, da je odbacio apelantovu reviziju zato što ona u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP nije ispunjavala uslove za dopuštenost revizije, niti je Vrhovni sud našao da postoji uslov za izuzetnu dopustivost revizije (član 237. stav 3. ZPP).
33. Tuženi je istakao, između ostalog, da su u toku provedenog postupka po apelantovoj tužbi Općinski i Kantonalni sud donijeli zakonite odluke u kojima je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije učinjena niti jedna povreda odredaba parničnog postupka, niti povreda odredaba Ustava Bosne i Hercegovine ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koja se primjenjuju u BiH, a na koje se apelant poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
34. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
2. Osnovna načela Član 2.
Vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže, sukladno s njenom prirodom i namjenom.
Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.
II STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA
1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
III ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
Član 48.
Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.
35. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Konstitutivno djejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona. (2) Odredbom stava 1. ovog člana se ne diraju propisi o sticanju vlasništva odnosno drugih prava po osnovu nasljeđivanja.
Član 8.
Obaveza upisa Upis prava na nekretninama, kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obavezan.
Član 19.
Drugi odjeljak zemljišnoknjižnog uloška U drugi odjeljak (B) "Vlasnički list" se unosi:
1) pravni osnov upisa;
2) ime vlasnika zemljišnoknjižnog tijela;
3) u slučaju vlasništva više lica podaci vlasnika u smislu tačke 2. i to da li im zemljišnoknjižno tijelo pripada kao zajedničko vlasništvo ili suvlasništvo. Kod suvlasništva se upisuju međusobni odnos suvlasnika i visina suvlasničkog dijela; 4) ograničenja prava raspolaganja vlasnika zemljišnoknjižnog tijela kao i zabilježbe koje se tiču vlasništva
36. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:
1. Sticanje prava vlasništva na nekretninama Član 52. stav1.
Pravni osnovi sticanja (1)Sticalac prava vlasništva na nekretnini na osnovu zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten je zahtijevati upis stečenoga prava vlasništva u zemljišne knjige.
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 060438 17 Rev od 12. juna 2018. godine (koje je apelant zaprimio 12. septembra 2018. godine, a predmetna apelacija je podnesena 2. oktobra 2018. godine) kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 060438 17 Pž 2 od 16. maja 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, odnosno protivtužbenom zahtjevu tuženog, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3105/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3105/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Apelant je primio navedenu presudu Kantonalnog suda 20. juna 2017. godine (kako Općinski sud nije dostavio fotokopiju dostavnice kada je apelant primio navedenu presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud je išao u apelantovu korist i prihvatio kao tačan datum koji je apelant naveo u apelaciji), protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova, a apelaciju u predmetu broj AP 3105/17 podnio je 20. jula 2017. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
44. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku po apelantovoj tužbi radi predaje u posjed, odnosno po protivtužbi tuženog radi utvrđenja vlasništva. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporene odluke
45. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama Općinskog i Kantonalnog suda donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su navedeni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke i da je na njegovu štetu povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku.
46. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
47. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na obrazloženje osporenih odluka, kao i na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju svoje odluke naveo koji su dokazi provedeni u toku prvostepenog postupka, te šta proizlazi iz tih dokaza, odnosno iz kojih dokaza proizlaze zaključci tog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva i osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženog, dovodeći te zaključe u vezu s odredbama materijalnog prava. Takve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i Kantonalni sud, ocijenivši da je Općinski sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.
48. Ustavni sud primjećuje da su navedeni sudovi u osporenim odlukama jasno obrazložili da je izvedenim dokazima utvrđeno da su nadležni sudski organi na osnovu rješenja o dosudi uveli tuženog u posjed i vlasništvo mehaničke radionice (upisane na određenoj parceli), kao i u posjed spornog dijela predmetne parcele, odnosno u posjed sporne nadstrešnice (koji objekat čini sastavni, funkcionalni i neodvojivi dio mehaničke radionice, bez obzira na to što nije upisana na istoj parceli kao i mehanička radionica). Zatim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan jer je njegov upis prava vlasništva na spornom dijelu predmetne parcele formalan budući da on svoj upis nikada nije sadržajno uistinu i koristio na način kako to propisuje odredba člana 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano osnovno načelo šta vlasništvo predstavlja, pa dovodeći u vezu navedenu odredbu s obrazloženjem redovnih sudova koje su dali prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva (između ostalog, da ni sam apelant nije sporio da sporni dio predmetne parcele nikada nije držao u svom posjedu, koristio ga i njime raspolagao prema svojim potrebama, a u skladu s njenom prirodom i namjenom), Ustavni sud ne nalazi ništa proizvoljno u zaključku redovnih sudova da nisu ispunjeni zakonski uslovi da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog jer je pravo vlasništva nad dijelom predmetne parcele stekao odlukom nadležnog organa – rješenjem o dosudi, u smislu člana 52. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, odnosno člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Ustavni sud nalazi da su navedenim odredbama propisani osnovi sticanja prava vlasništva, odnosno pravni osnovi sticanja, a jedan od propisanih osnova za sticanja prava vlasništva je i odluka nadležnog organa, odnosno odluka suda. Dovodeći u vezu navedene odredbe s obrazloženjem koje su dali Općinski i Kantonalni sud, prilikom usvajanja protivtužbenog zahtjeva Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke.
49. U vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelant navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te datog obrazloženja, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su Općinski sud i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima prekršili načelo „jednakosti oružja“.
50. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
51. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
52. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 27. marta 2012. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 16. maja 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je pred redovnim sudovima (na dvije instance) trajao pet godina i oko dva mjeseca.
53. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi predaje u posjed dijela predmetne parcele, odnosno po protivtužbenom zahtjevu radi utvrđivanja vlasništva, a koji postupak nije hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je proveden veći broj materijalnih dokaza, uviđaj na licu mjesta, da je izvršeno vještačenje po tri različita vještaka, te slušanje parničnih stranaka i većeg broja svjedoka, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.
54. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom u prvoj fazi trajao tri godine, a da je Kantonalni sud postupajući po žalbi donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak nakon nešto duže od pet mjeseci (od dana donošenja prvostepene presude). U ponovnom postupku, Općinski sud je donio prvostepenu presudu nakon jedne godine i tri mjeseca (od donošenja rješenja Kantonalnog suda), a Kantonalni sud drugostepenu presudu nakon pet mjeseci (od donošenja prvostepene presude). Imajući u vidu da Ustavni sud ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, da su u postupku u okviru analiziranog perioda (pet godina i oko dva mjeseca) redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke i jednu procesnu, da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, kao i da se radilo o složenijem postupku, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
56. Apelant se u apelaciji pozvao i na kršenje člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant povredu navedenih članova u suštini dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu navedenih članova također smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za predaju u posjed dijela predmetne parcele apelantu, odnosno da je tuženi ispunio uslove za sticanje prava vlasništva na spornom dijelu predmetne parcele, a koje obrazloženje se ne doima proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazao. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od pet godina i oko dva mjeseca, u okviru kojeg perioda su donesene četiri odluke redovnih sudova, prešla granice „razumnog roka“.
58. Također, ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant povredu navedenih članova u suštini dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.
59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević