Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/20 (M. I.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-439/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-439/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mujo Ikanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mujo Ikanović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 29 0 P 011545 19 Rev od 8. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 29 0 P 011545 18 Gž 2 od 18. siječnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Kalesiji broj 29 0 P 011545 17 P 3 od 31.

srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mujo Ikanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojega zastupa Enver Paščanović odvjetnik iz Kalesije, podnio je 4. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 P 011545 19 Rev od 8. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 29 0 P 011545 18 Gž 2 od 18. siječnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Kalesiji broj 29 0 P 011545 17 P 3 od 31. srpnja 2018. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je apelant da tužitelju (Binder d.o.o. Tuzla) isplati novčani iznos od 75.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je neprihvatljiv prigovor apelanta da nižestupanjski sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze koje su tužitelj i apelant izveli tijekom postupka, a osobito dokaze koji po apelantu ukazuju da je on uplatom od 100.000,00 KM na dan 26. rujna 2007. godine isplatio cijenu izvedenih radova po zaključenome ugovoru od 26. rujna 2007. godine, a ne i dio duga na temelju ranije zaključenoga ugovora od 17. kolovoza 2006. godine. Vrhovni je sud naveo da je u postupku utvrđeno da su apelant i tužitelj 26. rujna 2007. godine zaključili ugovor o izvođenju radova na izgradnji objekta, diskoteke sa vinarijom, da je ukupna vrijednost radova ugovorena na iznos od 109.000,00 KM, te da su člankom 3. zaključenoga ugovora stranke ugovorile da će apelant plaćanje radova izvršiti avansno u iznosu od 30% od ugovorene cijene odmah po potpisivanju ugovora, a ostatak po ovjeri situacija. Vrhovni je sud naveo da je utvrđeno da iz iskaza parničnih stranaka i saslušanih svjedoka proistječe da je apelant na dan zaključenja ugovora izvršio uplatu iznosa od 100.000,00 KM, da iz iskaza zakonskoga zastupnika tužitelja (H.H.) i svjedoka (H.M.) proistječe da su parnične stranke i ranije bile u poslovnom odnosu i da se uplata iznosa od 100.000,00 KM djelomice odnosila na dug po ranije zaključenom ugovoru od 17. kolovoza 2006. godine. Vrhovni je sud istakao da je na temelju ovako utvrđenoga činjeničnoga stanja prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja utemeljenim, iz razloga što je tužitelj dokazao visinu stvarno izvedenih radova i izvršenih uplata apelanta po zaključenim ugovorima, zbog čega je odbio kao neutemeljen prigovor apelanta da je dug u cijelosti plaćen. Vrhovni je sud naveo da je ugovor o izvođenju radova potpisan i zaključen između tužitelja i apelanta 26. rujna 2007. godine, da je isti dan kod tužitelja evidentirana uplata apelanta po tom ugovoru na iznos od 40.542,00 KM i to na ime avansa (kako je tim ugovorom i predviđeno da se izvrši uplata 30% cijene ugovorenih radova po zaključenju ugovora, a ostatak po ispostavljenim privremenim situacijama), to je prvostupanjski sud našao da se iznos od 60.000,00 KM plaćen isti taj dan, ne može odnositi na plaćanje duga po tom ugovoru, nego na plaćanje duga na temelju ranije zaključenog ugovora od 18. kolovoza 2006. godine, kako je to i potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke. Vrhovni je sud istakao da je kod utvrđenja da je apelant po zaključenom ugovoru od 26. rujna 2007. godine izveo radove u iznosu od 115.542,16 KM, da je apelant taj dan uplatio avans u iznosu od 40.542,00 KM, da poslije toga nije bilo nikakvih uplata po zaključenome ugovoru, da su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo odredbe čl. 630. st. 1., čl. 634. st. 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obvezali apelanta da isplati novčani iznos od 75.000,00 KM. Vrhovni je sud istakao da je tužitelj uplatu od 60.000,00 KM mogao uračunati u plaćanje duga redom kako je koja ranija obveza dospijevala (sukladno čl. 312. st. 1. i st. 2. ZOO), a to je prema nalazu vještaka bio ugovor o izvođenju radova od 17. kolovoza 2006. godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ga obvezali da izvrši uplati određenoga iznosa na ime duga tužitelju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestupanjski sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/20 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio