Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2601/18 (M. V.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Miješanje u pravo na dom
  • Pravo na mirno uživanje imovine
  • Pojam doma
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2601/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2601/18, rješavajući apelaciju Miloja Vujadinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miloja Vujadinovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 015048 17 Gž od 28. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miloje Vujadinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Suad Velić, advokat iz Živinica, podnio je 3. maja 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 015048 18 Rev od 21. marta 2018. godine. Apelant je 18. juna 2018. godine dopunio apelaciju na način da je osporio i Presudu Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 015048 17 Gž od 28. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud, prije svega, napominje da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2601/18 od 6. juna 2018. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 015048 18 Rev od 21. marta 2018. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Nakon toga Ustavni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje spomenute odluke Ustavnog suda, donio Rješenje broj AP 2601/18 od 11. oktobra 2018. godine kojim je usvojen apelantov zahtjev.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 25. februara 2020. godine od Okružnog suda i tuženog Save Nikolića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju presude Okružnog suda apelantu.

4. Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju, odnosno fotokopiju dostavnice 9. i 10. marta 2020. godine, dok Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 015048 14 P od 15. juna 2017. godine utvrđeno je da je tuženi uznemirio apelanta u suposjedu i suvlasništvu nekretnine, pobliže označene u izreci presude (u naravi zgrada i dvorište), tako što je na svojoj nekretnini (u dvorištu) postavio pomoćne objekte (kokošinjac, svinjac i sušaru) na koji način sa njegove nekretnine na apelantovu nekretninu dolaze neugodni mirisi, otrovne materije, buka i dim, pa je tuženom naloženo da se uzdrži od daljeg uznemiravanja apelanta i da otkloni uzroke štetnih imisija tako što će ukloniti kokoši i svinje, objekte očistiti od fekalija i prestati da pali vatru u sušari. Istom presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

7. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu dokaza provedenih tokom postupka, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem testu: ZPP), utvrdio da apelant ima sagrađenu porodičnu kuću u kojoj stanuje sa svojom porodicom, te da tuženi ima izgrađenu porodičnu kuću, a iza nje i sporne pomoćne objekte (kokošinjac, ostava za drva, sušara, svinjac, tor za kokoši i vanjski wc). Uviđajem na licu mjesta Osnovni sud je utvrdio da tuženi u navedenim objektima drži kokoši i svinje, te da koristi sušaru iz koje izlazi dim u ljetnom vremenu. Nadalje, Osnovni sud je, na osnovu provedenih dokaza (između ostalih, dopisa Općine Bratunac od 11. decembra 2015. godine), utvrdio da su tačne tvrdnje tuženog da je on izgradio sporne pomoćne objekte prije nego što je apelant izgradio svoju porodičnu kuću. Također, Osnovni sud je utvrdio da postoje određeni propusti Skupštine općine u postupku legalizacije navedenih objekata. Međutim, kako predmet konkretnog postupka nije uklanjanje objekata zbog njihove nelegalne gradnje i nepoštivanja urbanističkog ili nekog drugog plana, već isključivo zbog proizvodnje štetnih i prekomjernih imisija, Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koje stranke nisu osporavale, utvrdio da objekti za stoku i perad, te vanjski wc, pored toga što nisu propisno udaljeni od stambenog objekta (zakonski je minimalno 15 metara), nemaju adekvatna spremišta za odlaganje i deponiranje đubreta s tim što je svinjac spojen na kanalizacionu mrežu, ali je i to urađeno suprotno propisima.

8. Nadalje, Osnovni sud je postojanje, intenzitet, vrstu i štetnost prekomjernih imisija utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite životne sredine prema kojem se štetne materije emitiraju iz pomoćnih objekata tuženog (sušara, kokošinjac i svinjac) i pojavljuju u obliku prašine koja proizvodi fizičko-hemijsku štetnost, ugljen monoksid, sumpor vodonik, amonijak koji proizvodi hemijsku štetnost, te javlja buka koja proizvodi fizičku štetnost. Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz nalaza vještaka zaštite životne sredine proizlazi da je tačan intenzitet prisustva imisija moguće utvrditi samo stručnim mjerenjima i analizama ustanova koje se bave time, ali da takva ispitivanja nisu ekonomski opravdana u konkretnom predmetu, s tim da je naglasio da su nabrojane imisije takvog intenziteta da prouzrokuju opasnost od prisustva fizičko-hemijske štetnosti koje imaju, te da imaju negativne posljedice po zdravlje i život apelanta i njegove porodice. Osnovni sud je istaknuo da stranke nisu osporavale nalaz vještaka zaštite životne sredine, dok su postojanje štetnih imisija potvrdili i svjedoci, kao i medicinska dokumentacija apelantovog mldb. djeteta koje boluje od plućne bolesti astme. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je na osnovu nalaza vještaka zaštite životne sredine utvrdio da na apelantove nekretnine iz pomoćnih objekata tuženog dospijevaju prekomjerne štetne imisije i da one negativno utječu na život i zdravlje apelanta i njegove porodice. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredaba člana 76. Zakona o stvarnim pravima, zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev, naglasivši da je ocijenio i ostale pravedene dokaze, ali da oni nisu relevantni za odluku u konkretnoj pravnoj stvari.

9. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 82 0 P 015048 17 Gž od 28. decembra 2017. godine kojom je žalbu usvojio, prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan. Istom presudom je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

10. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu i odredbe člana 76. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, koje je citirao, naglasivši da bi apelant kao vlasnik nekretnine, u smislu stava 2. navedene zakonske odredbe, bio ovlašćen da zahtijeva od tuženog da otkloni uzroke imisija za koje tvrdi da potječu sa nekretnine tuženog i da to ubuduće ne čini na svojoj nekretnini, potrebno je da su ispunjeni zakonski uvjeti koje predviđa stav 1. navedene zakonske odredbe. Pri tome Okružni sud je istaknuo da je na apelantu, shodno članu 123. stav 1. ZPP, teret dokazivanja odlučnih činjenica na kojima zasniva svoj zahtjev. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelant u parničnom postupku morao dokazati da su imisije - dim koji potječe iz sušnice tuženog, te mirisi i buka koji potječu od domaćih životinja, kokoši i svinja tuženog, prekomjerne, ili da mu proizvode znatniju štetu, ili da su po osnovu posebnog zakona nedopuštene. Okružni sud je u tom pravcu još pojasnio da se prekomjernost utvrđuje s obzirom na prirodu i namjenu nekretnine od koje potječe, te mjesne prilike i vrijeme u kome se imisije javljaju, kao i da šteta može biti materijalna, kao i nematerijalna i ona je, kao i prekomjernost, faktičko pitanje, te kao takvo mora biti predmet dokazivanja u postupku.

11. Okružni sud je naveo da je tuženi u žalbi osnovano ukazivao da ni prekomjernost imisija, kao ni štetu, kao posljedicu tih imisija, apelant nije dokazao. Naime, da bi domaće životinje, kokoši i svinje, proizvodile buku, i to prekomjernu, odlučan je broj tih životinja koji evidentno znatno premašuje uobičajenu buku koju te životinje proizvode u domaćinstvima i prigradskim naseljima, kakvo je i ono u kome žive parnične stranke. Okružni sud je naveo da navedena odlučna činjenica nije bila predmet dokazivanja, te da je očigledno da se radi o manjim pomoćnim objektima koji ne ukazuju na ispunjenost navedenih uvjeta. S obzirom na navedeno, kao i da je i vještak građevinske struke utvrdio da je svinjac tuženog vezan za kanalizacionu mrežu, Okružni sud je ocijenio da se ne može zaključiti da kokoši u takvom prostoru proizvode imisije koje se mogu smatrati prekomjernim, niti da to odstupa od uobičajene namjene tog objekta i mjesnih prilika tog prigradskog naselja, a što apelant u postupku nije ni dokazivao. U odnosu na imisiju dima iz sušnice tuženog, Okružni sud je naveo da se ni iz iskaza stranaka u postupku, niti vještaka zaštite životne sredine ne može utvrditi da li intenzitet loženja, odnosno dima prevazilazi uobičajenu mjeru ovih imisija u odnosu na druga domaćinstva u istom mjestu s obzirom na namjenu tog objekta, te vrijeme i učestalosti njegovog korištenja a s obzirom na navode tuženog da se sušara koristi samo radi sušenja mesa 15 dana zimi i apelantove navode da se radi kuhanja koristi i ljeti. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da nalaz vještaka ukazuje na štetan hemijski sastav dima i otpadnih voda, te moguće štetne posljedice na zdravlje čovjeka. Međutim, opća naučna saznanja koja su nesporna, zbog odsustva mjerenja navedenih imisija, nisu primijenjena i na konkretan slučaj, pa se ni na osnovu ovog dokaza, prema ocjeni Okružnog suda, ne može utvrditi postojanje uvjeta koje zahtijeva navedena zakonska odredba a to je prekomjernost s obzirom na namjenu sušnice, a u skladu sa mjestom gdje se nalazi i vremenom u kome se koristi u navedenu svrhu.

12. Okružni sud je u tom pravcu pojasnio da prekomjerni intenzitet imisija nije od značaja za pravo vlasnika nekretnine da zahtijeva zaštitu od uznemiravanja ukoliko imisije koje potječu sa nekretnine drugog vlasnika izazivaju znatniju štetu. Okružni sud je naveo da se apelant u toku postupka upravo pozivao na štetu koju on i članovi njegove porodice trpe usljed navedenih imisija sa nekretnine tuženog i odnose se na oboljenja bronhitis i astma. Međutim, za ostvarivanje prava na sudsku zaštitu u smislu otklanjanja uzroka tih imisija i nadoknadu štete koju su nanijele, neophodno je dokazati uzročnu vezu između nastanka navedenih oboljenja, te postojanja i djejstva štetnih imisija. U tom smislu Okružni sud je naveo da bez predloženog medicinskog vještačenja i veze između navedenih uzroka i nastalih posljedica dokazane na taj način, zaključak o apelantovom pravu na sudsku zaštitu, u smislu navedene zakonske odredbe, ostao je na nivou pretpostavke.

13. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da je osnovan i žalbeni prigovor tuženog da je apelant svoj stambeni objekt izgradio u vrijeme kada su njegovi pomoćni objekti i iste štetne imisije već postojali, što apelantu nije smetalo ni tada ni deset godina kasnije, pri čemu nije dokazivao da su one veće u odnosu na to vrijeme, već tek nakon legalizacije njegove porodične kuće, što ukazuje na nesaglasnost apelantovih stvarnih namjera i konačno opredijeljenog zahtjeva u ovoj parnici. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da u konkretnom postupku ne postoje uvjeti za građanskopravnu zaštitu apelanta u smislu prethodno navedene zakonske odredbe. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, navedenim zaključkom se ne dira u eventualna prava upravnih organa, odnosno nadležnost komunalne i druge inspekcije koju imaju u skladu sa zakonom i općim aktima u upravnom postupku.

14. Vrhovni sud je Rješenjem broj 82 0 P 015048 18 Rev od 21. marta 2018. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbacio primjenom odredbe člana 247. st. 1, 2, 4. i 6. u vezi sa članom 237. st. 2. i 3. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da je iz činjeničnog stanja koje je utvrđeno u prvostepenom postupku evidentno da sa nekretnine tuženog na apelantovu nekretninu dospijevaju štetne imisije koje ugrožavaju njega i njegovu porodicu. Nadalje, apelant navodi da, zbog štetnih imisija, svoju porodičnu kuću, kao jedini dom koji ima, ne može adekvatno koristiti. Smatra da je drugostepeni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje, jer prilikom donošenja osporene presude nije uzeo u obzir sve dokaze do kojih se došlo u toku prvostepenog postupka. Ističe da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava (člana 76. Zakona o stvarnim pravima).

b)Odgovor na apelaciju

16. Tuženi je naveo da je apelacija nedopuštena.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123. stav 1.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

18. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-OUS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Imisije Član 76.

(1) Nepokretnošću se ne smije služiti i koristiti na način da zbog toga na tuđu nepokretnost dospiju dim, neugodni mirisi, čađ, otpadne vode, potresi, buka i drugo, ako su prekomjerni s obzirom na namjenu koja odgovara toj nepokretnosti u skladu sa mjestom i vremenom, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na osnovu odredaba posebnog zakona (prekomjerne posredne imisije).

(2) Vlasnici nepokretnosti koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašćeni su da od vlasnika nepokretnosti s koje one potiču zahtijevaju da otkloni uzroke tih imisija i nadoknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće ne čini na svojoj nepokretnosti ono što je uzrok prekomjernih imisija, dok ne preduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije.

(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, kad prekomjerne posredne imisije potiču od djelatnosti za koju postoji dozvola nadležnog organa, vlasnici nepokretnosti koja im je izložena nemaju pravo dok ta dozvola traje da zahtijevaju propuštanje obavljanja te djelatnosti, ali su ovlašćeni da zahtijevaju naknadu štete koju su imisije nanijele, kao i preduzimanje odgovarajućih mjera da se ubuduće spriječe ili smanje prekomjerne imisije, odnosno nastupanje štete.

(4) Vlasnik nepokretnosti nije dužan da trpi da ga bilo ko bez posebnog pravnog osnova uznemirava time što posebnim uređajima ili na drugi način neposredno odašilje na njegovu nepokretnost dim, neugodne mirise, čađ, otpadne vode, potrese, buku i drugo (neposredne imisije), pa je ovlašćen da zahtijeva da to uznemiravanje prestane i da mu se nadoknadi pretrpljena šteta.

(5) Vlasnik čijoj nepokretnosti prijeti predvidiva opasnost s tuđe nepokretnosti od neposrednih ili posrednih imisija koje nije dužan trpjeti, ovlašćen je da zahtijeva da se odrede i sprovedu odgovarajuće mjere radi njihovog sprečavanja.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1782/18 od 23. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 1782/18, koju je podnio Ustavnom sudu 19. marta 2018. godine, jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 82 0 P 015048 18 Rev od 21. marta 2018. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 82 0 P 015048 17 Gž od 28. decembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Okružnog suda apelant primio 18. januara 2018. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 1782/18 podnesena 19. marta 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda, tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.a), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 2, člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi zaštite od imisija, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1512/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 25, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, zasnivaju se na tvrdnjama da je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo.

28. U pogledu apelantovog navoda da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda.

30. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđivanja i otklanjanja štetnih imisija. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno i detaljno naveo dokaze koje je ocijenio i okolnosti kojima se rukovodio da apelant, na kome je bio teret dokazivanja, izvedenim dokazima nije dokazao da su imisije - dim koji potječe iz sušnice tuženog, te mirisi i buka koji potječu od domaćih životinja, kokoši i svinja tuženog, prekomjerne, ili da mu proizvode znatniju štetu, ili da su po osnovu posebnog zakona nedopuštene, imajući u vidu dopuštenu mjeru imisija o kojoj govori odredba člana 76. Zakona o stvarnim pravima. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant tokom postupka nije dokazao ni uzročnu vezu između djejstva štetnih imisija i štete koju on i članovi njegove porodice trpe usljed navedenih imisija sa nekretnine tuženog a odnose se na oboljenja bronhitis i astma. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke istaknuo da bez predloženog medicinskog vještačenja i veze između navedenih uzroka i nastalih posljedica dokazane na taj način zaključak o apelantovom pravu na sudsku zaštitu, u smislu navedene zakonske odredbe, ostao je na nivou pretpostavke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, detaljno ispitao sve apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost Okružnog suda u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporene odluke, koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnog suda, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u vezi sa primjenom materijalnog prava.

31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

32. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

33. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

34. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelant ističe da mu je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je Evropski sud utvrdio da, iako ne postoji nikakvo izričito pravo u Evropskoj konvenciji na čisti i tihi okoliš, u situaciji kad je neki pojedinac direktno i ozbiljno pogođen bukom ili drugim oblikom onečišćenja, može se pojaviti pitanje na osnovu člana 8. Evropske konvencije (vidi predmet Hatton i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 36022/97, stav 96, predmet López Ostra protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A br. 303-C). Također, Ustavni sud ukazuje da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A br. 297-C, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1100/04 od 17. novembra 2005. godine, tačka 24, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 22/06). Dom je, prema praksi Evropskog suda, mjesto, fizički definiran prostor, gdje se razvija privatni i porodični život. Pojedinac ima pravo na poštivanje svoga doma, što znači, kako je Evropski sud istakao, ne samo pravo na konkretni fizički prostor nego i na mirno uživanje toga prostora. Stoga, povrede prava na poštivanje doma nisu ograničene samo na fizičko onemogućavanje u mirnom uživanju doma, kao što je npr. neovlašteni ulazak u dom nekog lica, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što su buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja kojima se lice sprečava da uživa u udobnosti svoga doma (vidi već citirani predmet Hatton).

35. Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbenim zahtjevom tražio zaštitu od negativnih imisija koje se emitiraju sa nekretnine tuženog, a koje je apelant identificirao kao neugodne mirise, otrovne materije, buku i dim. Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju prvo mora utvrditi da li je uznemiravanje uzrokovano neugodnim mirisima, otrovnim materijama, bukom i dimom doseglo minimalni nivo ozbiljnosti koji se traži da bi predstavljalo povredu člana 8. Evropske konvencije. Procjena te najmanje vrijednosti je relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su jačina i trajanje uznemiravanja, te njegovi fizički ili psihički učinci, opći kontekst i da li je šteta na koju se žali bila neznatna u odnosu na okolišne opasnosti po život koje su normalne u svakom savremenom gradu (vidi, Evropski sud, predmet Fadeyeva protiv Rusije, presuda od 9. juna 2005. godine, aplikacija broj 55723/00, st. 68-69).

36. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se, s obzirom na apelantov tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju (da se utvrdi da se sa nekretnine tuženog emitiraju štetne imisije prema apelantu u vidu neugodnih mirisa, otrovnih materija, buke i dima), Okružni sud nije bavio pitanjem da li postoje određeni propusti nadležnog općinskog organa za legalizaciju i reguliranje gradnje kako objekata tuženog, tako i apelantovog objekta. Također, Ustavni sud ukazuje da ni sama činjenica da su predmetni objekti eventualno izgrađeni bez potrebne dokumentacije, odnosno da nisu izgrađeni u skladu sa zakonom, nije dovoljna da bi se utemeljila njegova tvrdnja da su mu prava iz člana 8. ometana (vidi, Evropski sud, odluka o dopustivosti Furlepa protiv Poljske, zahtjev broj 62101/00, od 18. marta 2008. godine). Sud radije mora ispitati da li su navodne opasnosti od neugodnih mirisa, otrovnih materija, buke i dima bile dovoljno ozbiljne da bi predstavljale uplitanje u apelantova prava na poštivanje njegovog privatnog života i njegovog doma (vidi, Evropski sud, predmet Galev i drugi protiv Bugarske, presuda od 29. septembra 2009. godine, aplikacija broj 18324/04).

37. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelant zahtijeva zaštitu od imisija (neugodnih mirisa, otrovnih materija, buke i dima) koje dolaze sa nekretnine tuženog, koja se, prema utvrđenom činjeničnom stanju u odlukama redovnih sudova, nalazi u prigradskom naselju i koji ih koristi u skladu sa uobičajenom praksom u tom području. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelant uopće nije predlagao, ni provodio dokaze na okolnost utvrđivanja prekomjernosti imisije u konkretnom slučaju, niti je predložio medicinsko vještačenje kojim bi dokazao vezu između navedenih uzroka i nastalih posljedica, te eventualne prekomjernosti dozvoljene imisije imajući u vidu namjenu predmetnih objekata. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Okružni sud kao nesporno zaključio da bi domaće životinje, kokoši i svinje, proizvodile buku, i to prekomjernu, odlučan je broj tih životinja koji evidentno znatno premašuje uobičajenu buku koju ove životinje proizvode u domaćinstvima i prigradskim naseljima. Također, u odnosu na imisiju dima iz sušnice tuženog, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja Okružnog suda proizlazi da se ne može utvrditi da li intenzitet loženja, odnosno dima prevazilazi uobičajenu mjeru ovih imisija u odnosu na druga domaćinstva u istom mjestu s obzirom na namjenu ovog objekta, te vrijeme i učestalosti njegovog korištenja. Slijedom navedenog, a imajući u vidu namjenu predmetnih objekata tuženog, činjenicu da se radi o manjim pomoćnim objektima, kao i činjenicu da u konkretnom slučaju nisu učinjena nikakva zvanična mjerenja, koja bi potvrdila da nivo neugodnih mirisa, otrovnih materija, buke i dima prelazi granice dozvoljene zakonom, a što je s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja bilo neophodno, Ustavni sud ne može zaključiti da su neugodni miris, otrovne materije, buka i dim u konkretnom slučaju dosegli minimalni nivo ozbiljnosti koji se traži da bi predstavljalo povredu člana 8. Evropske konvencije (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3016/17 od 17. jula 2019. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani. Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove svoje navode zasniva, u suštini, na činjenici da je do povrede njegovog prava na imovinu došlo zbog proizvoljnog zaključka Okružnog suda da je tužbeni zahtjev za zaštitu od uznemiravanja apelanta u suposjedu i suvlasništvu neosnovan. U prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud je konstatirao, između ostalog, da je Okružni sud kao nesporno zaključio da predmetni objekti na nekretnini tuženog proizvode neugodni miris, otrovne materije, buku i dim. Međutim, apelant nije dokazao da su navedene imisije prekomjerne, posebno imajući u vidu njihovu namjenu, vrijeme i mjesto korištenja i štetu koju izazivaju, te da ponašanje tuženog u konkretnom slučaju ne predstavlja nedopuštene, odnosno prekomjerne imisije u smislu odredbe člana 76. Zakona o stvarnim pravima, u čemu Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3016/17 od 17. jula 2019. godine, tačka 47, dostupna na www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud, također, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na uživanje posjeda u udobnom okruženju (vidi, Evropski sud, predmet Galev i drugi protiv Bugarske, presuda od 29. septembra 2009. godine, aplikacija broj 18324/04). S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na život

40. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava nije posebno obrazložio, već da se navodi o kršenju tog prava temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju tog prava neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Okružni sud, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev, dao detaljno i jasno obrazloženje za zaključak da neugodni mirisi, otrovne materije, buka i dim iz spornih objekata tuženog ne predstavljaju prekomjerne imisije u smislu člana 76. Zakona o stvarnim pravima, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na to da su pozitivnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

42. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant, u smislu člana 76. Zakona o stvarnim pravima, nije dokazao da su neugodni miris, otrovne materije, buka i dim u konkretnom slučaju dosegli minimalni nivo ozbiljnosti koji se traži da bi predstavljao povredu člana 8. Evropske konvencije.

43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2601/18 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio