Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-840/20 (A. Z.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-840/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-840/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Ahmet Zahirović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ahmet Zahirović protiv Presude Apelacionoga suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 U 101832 19 Už 3 od 11. prosinca 2019. godine i Presude Osnovnoga suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 U 101832 10 U 3 od 22. kolovoza 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmet Zahirović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Brčkoga, podnio je 4. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionoga suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjemu tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 101832 19 Už 3 od 11. prosinca 2019. godine i Presude Osnovnoga suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 101832 10 U 3 od 22. kolovoza 2019. godine. Apelant je dopunio apelaciju podneskom od 7. rujna 2020. godine.
2. Presudom Osnovnoga suda od 22. kolovoza 2019. godine odbijena je u cijelosti kao neutemeljena tužba apelanta (koju je podnio protiv Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kao tuženika, radi postupanja po čl. 34. i 35. Zakona o upravnim sporovima, zbog nedonošenja rješenja Gradonačelnika Brčko distrikta BiH po sudskim odlukama i rješenju Apelacione komisije Brčko distrikta BiH od 18. lipnja 2009. godine).
3. Presudom Apelacionoga suda od 11. prosinca 2019. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
4. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni je sud naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da su neutemeljeni navodi tužbe da gradonačelnik „nije donio rješenje po sudskim odlukama i rješenju Apelacione komisije od 18. lipnja 2009. godine“, te da u svezi s tim nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbama čl. 29. st. 3., čl. 31. st. 4., čl. 34. i čl. 35. Zakona o upravnim sporovima (na kojima je apelant utemeljio svoju tužbu), da upravni sud sam riješi upravnu stvar na način kako to apelant predlaže. Naime, Apelacioni sud je ukazao da je apelant imao mogućnost pokrenuti upravni spor radi poništenja rješenja Apelacione komisije od 2. kolovoza 2012. godine (kojim je odbijen kao neutemeljen priziv apelanta podnesen protiv rješenja gradonačelnika od 31. svibnja 2012. godine, kojim je po službenoj dužnosti obnovljen postupak okončan rješenjem gradonačelnika od 21. srpnja 2009. godine, tako što je to rješenje poništeno i zamijenjeno novim, te apelant proglašen prekobrojnim na radnome mjestu), ali da tu mogućnost apelant u konkretnomu slučaju nije iskoristio. Apelacioni je sud istakao da to znači da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 34. Zakona o upravnim sporovima, jer da bi upravni sud primjenom navedene zakonske odredbe poništio upravni akt i sam riješio stvar presudom potrebno je da tužitelj podnese novu tužbu, ukoliko smatra da je organ uprave poslije poništenja upravnoga akta donio novi upravni akt protivno pravnome shvaćanju ili primjedbama suda. Apelacioni je sud istakao da je prvostupanjski sud u ponovnome postupku postupio sukladno uputama iz rješenja Apelacionoga suda od 16. travnja 2019. godine, odnosno ocjenom upravnih akata donesenih u provedenome postupku u kojemu je rješavano o ravnopravnom statusu apelanta, pravilno zaključio da se tužbi apelanta ne može udovoljiti, jer nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbama Zakona o upravnim sporovima, da upravni sud sam riješi predmetnu upravnu stvar presudom u sporu pune jurisdikcije.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da je „prvostepeni sud, odugovlačio sve sa ciljem da odbije tužbu, što je na kraju učinio, bez ikakvog razumnog objašnjenja“, te da je „ovakvu praksu nastavio i Apelacioni sud“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Apelacioni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević