Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-998/20 (H. R., I. R. i A. R.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-998/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-998/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Haris Redžić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijeli Haris Redžić, Ismar Redžić i Alma Redžić protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 18 0 P 021110 19 Gž od 10. lipnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Haris Redžić, Ismar Redžić i Alma Redžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Emira Imširević odvjetnica iz Bihaća, podnijeli su 18. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 021110 19 Gž od 10. lipnja 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3195/19 od 17. prosinca 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijeli apelanti protiv Presude Kantonalnoga suda od 10. lipnja 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 021110 19 Rev od 7. studenoga 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezani su apelanti da tužiteljici (Addico Banka d.d. Sarajevo) solidarno isplate iznos od 5.556,11 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te je odbijen kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu glavnoga duga preko dosuđenoga iznosa. Nadalje, odbijen je u cijelosti protutužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da je ništavan ugovor o kreditu od 26. lipnja 2007. godine, zaključen između apelanata i tužiteljice, pa da se slijedom toga utvrđenja obveže tužiteljica da isplati apelantima iznos od 15.267,52 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, ili da se utvrdi da su ništavne odredbe čl. 1. i čl. 3. ugovora o kreditu od 26. lipnja 2007. godine, te da se slijedom toga obveže tužiteljica da apelantima isplati iznos od 8.777,57 KM na ime neutemeljeno naplaćene kreditne obveze po kreditu, za razdoblje od plasmana kredita do konačne isplate kredita, sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je 26. lipnja 2006. godine tužiteljica sa apelantom Harisom Redžićem zaključila ugovor o kreditu, te sa jemcima Ismarom Redžićem i Almom Redžić, da je ugovor zaključen na iznos od 25.350,00 CHF, na rok otplate od 60 mjeseci i promjenjivom kamatom stopom od 7% godišnje, a koja se utvrđuje u ovisnosti od kretanja 12-mjesečne LIBOR kamatne stope uvećane za kreditnu maržu sa mjesečnim anuitetom u iznosu od 499,39 CHF. Kantonalni je sud istakao da je ugovorom o kreditu ugovoreno ovlaštenje tužiteljice da može izvršiti konverziju obveze izražene u CHF sukladno službeno utvrđenome tečaju Centralne banke BiH na dan dospijeća, odnosno ispunjenja obveze, da je tužiteljica apelantu Harisu Redžić kao korisniku kredita izvršila plasman kredita u iznosu od 29.963,00 KM. Kantonalni je sud istakao da je utvrđeno prema nalazu vještaka financijske struke da su apelanti isplatili ukupan iznos od 45.230,84 KM, dakle da su vratili glavni dug, ali da su ostali dužni iznos od 5.556,11 KM na ime zakonske kamate obračunate sa danom 21. travnja 2011. godine, kao dana podnošenja prijedloga za ovrhu. Kantonalni je sud istakao da razlika između primljenoga iznosa od tužiteljice (29.963,32 KM) i iznosa koji je korisnik kredita isplatio tužiteljici (45.230,84 KM) predstavlja iznos od 15.267,52 KM, koji su iznos apelanti tražili u protutužbenome zahtjevu. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnomu slučaju radi o ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom čije zaključeno je dopušteno i ne smatra se ništavnim pravnim poslom, da je kamatna stopa odrediva, te da odredbe ugovora o kamati nisu ništavne. Kantonalni je sud istakao da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnoga suda od 25. svibnja 2016. godine (prvostupanjski je sud, između ostaloga, naveo da je navedeni pravnim shvaćanjem istaknuto da krediti u stranoj valuti (devizni krediti) predstavljaju kredite plasirane u stranoj valuti čija se otplata također vrši u stranoj valuti, dok krediti koji su plasirani u KM i čije se plaćanje anuiteta vrši u KM su krediti sa kreditnom klauzulom, te da odredbama Zakona o deviznome poslovanju, Zakona o Centralnoj banci BiH i Zakona o bankama nije bilo zabranjeno ugovaranje u stranoj valuti sa kreditnom klauzulom vezanom za CHF). Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno obrazložio materijalno pravo koje je primijenio na ugovorni odnos stranaka u ovome predmetu, te apelante uputio na obrazloženje prvostupanjskoga suda (prvostupanjski je sud, između ostaloga, naveo da se čl. 1065. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije usvojio protutužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavim ugovor o kreditu i slijedom toga apelantima isplati određeni iznos.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti, br. AP- 3592/19 od 15. listopada 2019. godine i AP-4362/19 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević