Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-431/20 (JP "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Javna vlast
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-431/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-431/20, rješavajući apelaciju JP "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 052581 19 Rsž 2 od 8.

novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 052581 19 Rsž 2 od 8. novembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (H.I.) na ime razlike plaće za naznačeni period isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da na ime razlike doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje Federalnom Zavodu za PIO/MIO za tužitelja uplati određeni novčani iznos za naznačeni period, te da po uplati sačini i dostavi nadležnim službama ispravku prijave o uplaćenim doprinosima za penzijsko-invalidsko osiguranje.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tužitelj, koji je po zanimanju VSS ekonomista, u utuženom periodu obavljao poslove radnog mjesta samostalnog referenta za plan i analizu, za koje radno mjesto je prema prečišćenom tekstu Pravilnika o radu apelanta od 9. novembra 2010. godine, pod brojem 1.3.9. Tabelarnog pregleda predviđena VSS - ekonomska/šumarska i 2 godine radnog iskustva, u organizacionoj jedinici Direkcije društva. Kantonalni sud je dalje naveo da je tužitelj primao plaću u skladu sa apelantovim Pravilnikom o radu iz novembra 2010. godine, koji nije usklađen sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti šumarstva, preradi drveta i papire u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU), te da je tužitelju kod apelanta prestao radni odnos 31. marta 2014. godine zbog odlaska u prijevremenu penziju. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke utvrđeno da poslovi koje je tužitelj obavljao, a prema opisu poslova radnog mjesta tužitelja u Tehnološkom listu poslova, Tabela 16. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova apelanta iz 2002. godine i prečišćenom tekstu Pravilnika o radu društva od 9. novembra 2010. godine spadaju u VII grupu složenosti poslova iz člana 40. GKU, sa koeficijentom za obračun plaće od najmanje 3,00, te da je na osnovu navedenog utvrđenja vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju obračunao razliku isplaćene plaće i naknada i onih koje su obračunate po odredbama GKU. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj dokazao, s obzirom na opis poslova radnog mjesta koje je obavljao u spornom periodu, da se isti trebaju svrstati u VII grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti od najmanje 3,00 (čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku), dok apelant nije izveo nijedan dokaz na okolnost da radno mjesto tužitelja ne pripada ovoj grupi složenosti. Kantonalni sud je naveo da sadržina i smisao člana 40. GKU, kada je u pitanju razvrstavanje poslova, nema samo u vidu stručnu spremu koja se traži za pojedine poslove, već i druge okolnosti od kojih zavisi složenost poslova, a koje okolnosti, u situaciji kada apelant svojom sistematizacijom radnih mjesta nije utvrdio grupe složenosti poslova i koeficijente za te poslove, na način propisan u čl. 39. i 40. GKU, moraju biti predmet dokazivanja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odluku o uplati doprinosa donio pravilnom primjenom člana 101. stav 2. ranijeg Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „je vještak šumarske struke dao mišljenje na temelju nepovjerljivog iskustva a nije dao nijedan objektivan parametar iz kojeg bi svako mogao zaključiti zašto je konkretne poslove svrstao u VII grupu složenosti sa koeficijentom 3,00 “.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da apelant ima status javnoga poduzeća, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio strana u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-431/20 (JP "Šume Tuzlanskog kantona" d.d… | Sudska praksa | Aktio