Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1002/20 (V.T.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1002/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1002/20, rješavajući apelaciju V. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. T.

protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 101916 18 Gž od 14. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 o P 101916 17 P od 05. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Marjanović advokat iz Brčkog, podnio je 16. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 101916 18 Gž od 14. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 o P 101916 17 P od 05. jula 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da apelant ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na zemljišnoj parceli pobliže označenoj izrekom prvostepene presude (u daljnjem tekstu: k.č. 506), dok tuženi (V.Š.) ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na zemljišnoj parceli pobliže označenoj izrekom prvostepene presude (u daljnjem tekstu: k.č. 507), što je tuženi dužan priznati i trpiti da se na osnovu predmetne presude u zemljišnoj knjizi izvrši promjena tako što će se apelant uknjižiti kao vlasnik sa dijelom 1/1 na zemljišnoj parceli k.č. 506, dok će se tuženi uknjižiti kao vlasnik sa dijelom 1/1 na zemljišnoj parceli k.č. 507, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da su sporne nekretnine 1972. godine formirane cijepanjem jedne katastarske čestice na način da je k.č. 506 prešla u posjed R.R. (prednika tuženog), dok je k.č. 507 prešla u posjed R.V. (prednika apelanta), te da od 1972. godine navedene nekretnine nisu mijenjale oblik i površinu. Dalje, da su 1986. godine R.R. naslijedili I.D. i K.C. koji su 1988. godine k.č. 506 prodali tuženom, a da je R.V. naslijedio R.S. koji je 2016. godine k.č. 507 prodao apelantu. Takođe, da je prema mišljenju vještaka geometra (koji nije vršio uviđaj na licu mjesta, nego je nalaz i mišljenje dao na osnovu pismene dokumentacije i stanja u zvaničnim evidencijama) prilikom provođenja prijavnog lista još 1972. godine napravljena greška tako što je k.č. 506 trebala biti upisana kao posjed R.V. (prednika apelanta), a k.č. 507 je trebala biti upisana kao posjed R.R. (prednika tuženog). Konačno, da je prema iskazu apelanta on tek nakon zaključenja ugovora „izašao sa geometrom na lice mjesta kako bi se utvrdile tačne granice kupljene nekretnine i da je tada saznao da nekretnina koju je on želio da kupi i za koju je smatrao da se graniči sa nekretninom koja je već u njegovom vlasništvu, nije nekretnina koja je predmet ugovora o kupoprodaji iz 2016. godine“. Apelacioni sud je naveo da je odredbama člana 239. Zakona o parničnom postupku propisano da će sud, ako na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, a u slučaju da neka važna činjenica nije utvrđena ili se nije mogla sa sigurnošću utvrditi, sud će za nedokazanu uzeti onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije predložila dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Apelacioni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant trebao dokazati da je 1972. godine izvršen pogrešan upis prava na spornim nekretninama i da unatoč tome faktičko stanje od tada ne odgovara upisu, što je stvarna osnova tužbenog zahtjeva. Apelacioni sud je naveo da, međutim, apelant nije dokazao da su njegovi prednici bili u posjedu sporne katastarske čestice od 1972. godine do 2016. godine i da je on kupio tu nekretninu i 2016. godine stupio u njen posjed, pa imajući navedeno u vidu, primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Apelacioni sud je dalje ukazao da je odredbama člana 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da su valjani osnovi za sticanje prava vlasništva zakon, pravni posao, odluke suda (ili drugog organa Brčko Distrikta) i nasljeđivanje. Apelacioni sud je naveo da u konkretnom slučaju, u kojem je apelant htio i mislio da kupuje jednu katastarsku česticu, a prodavač je imao ovlašćenje da raspolaže sa drugom katastarskom česticom (koja je i navedena u ugovoru), postoji nesporazum o predmetu ugovora. Apelacioni sud je ukazao da navedeno predstavlja odnos između ugovornih strana, koji je uređen odredbama člana 63. Zakona o obligacionim odnosima, te da se u tom slučaju smatra da ugovor nije ni nastao, ali da je izazvao sve posljedice ništavosti iz člana 103. navedenog zakona.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1002/20 (V.T.) | Sudska praksa | Aktio