Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-446/20 (B. M.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-446/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-446/20, rješavajući apelaciju Branka Milašinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Milašinović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 143501 19 Rev 2 od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 143501 18 Gž 3 od 14. novembra 2018.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 143501 17 P od od 28. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Milašinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Oleg Knežić advokat iz Banjaluke, podnio je 5. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 143501 19 Rev 2 od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 143501 18 Gž 3 od 14. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 143501 17 P od od 28. marta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (M.Š., vlasnik SZR „Škrbo trans“ Čelinac) isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je osnovom ugovora, koji je apelant zaključio sa „Platinium Invest“ i „SG Inženjering“ 6. oktobra 2008. godine, apelantu prenesena svojina na stanu u Banjaluci. Vrhovni sud je dalje naveo da su parnične stranke sa navedenim preduze ćima zaključile aneks pomenutog ugovora 9. februara 2009. godine kojim je predviđeno da će se na apelantov zahtjev u predmetnom stanu izvesti dodatni radovi u vrijednosti 75.142,08 KM, koji radovi su i izvedeni, da će za ove radove „SG Inženjering“ ispostaviti fakturu apelantu, te da je tužitelj preuzeo obavezu plaćanja cijene dodatnih radova na predmetnom stanu u ime i za račun apelanta i to tako što će do kraja 2009. godine za „SG Inženjering“ svojim mašinama izvesti zemljane radove u visini vrijednosti dodatnih radova te mu za svaki pojedinačni posao ispostavljati fakture, a koje radove je tužitelj i izveo. Vrhovni sud je naveo da je apelant tužitelju platio dio izvedenih zemljanih radova, dok je tužitelj utuženi iznos od 57.500,00 KM fakturirsao „SG Inženjering“, a koji iznos je ostao neplaćen. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke, zaključivši navedeni aneks ugovora stupile u obligaciono-pravni odnos, te da odredbe aneksa o tome ko će i na koji način snositi troškove izvođenja dodatnih radova nisu potpuno jasne. Vrhovni sud je naveo da je tužitelj aneks ugovora tumačio tako da mu izvedene radove treba platiti apelant ili njegov brat, dok je apelant smatrao da izvođenjem predmetnih radova tužitelj ustvari uzvra ća uslugu njegovom bratu, a ovlaštena lica u „SG Inženjering“ su bila u uvjerenju da se apelant aneksom ugovora obavezao da umjesto njih plati tužitelju obavljene zemljane radove. Osnovom navedenog,Vrhovni sud je naveo da je postojao nesporazum ugovornih strana jer je svaka stranaka imala drugačiju predstavu o sadržaju aneksa ugovora, pa kako uopće nije postojalo podudaranje njihovih izjava volje u pogledu osnova aneksa ugovora, aneks ugovora nije ni nastao (član 63. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 210. istog zakona kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, jer se apelant bez osnova obogatio na račun tužitelja, tako što se apelantova imovina povećala za dio vrijednosti dopunskih radova izvedenih u njegovom stanu koju nije platio, dok se imovina tužitelja za taj iznos umanjila jer mu nije ispla ćena naknada za obavljeni posao.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „tužitelj nije izveo nijedan dokaz kojim bi dokazao osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva, ali da to nije smetalo sudovima da usvoje tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obavežu apelanta na plaćanje nečega što nije dužan…“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-446/20 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio