Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-185/20 (Z. G.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-185/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-185/20, rješavajući apelaciju Zdravka Galušića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Galušić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 242445 19 Rev od 15. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Galušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amila-Mimica Kunosić odvjetnica iz Tuzle, podnio je 15. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 242445 19 Rev od 15. listopada 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojena je revizija tuženog („Nestro Petrol” a.d. Banjaluka), preinačena je drugostupanjska presuda tako što je žalba tuženog usvojena i preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje, kao nezakonitog, rješenja tuženog kojim je, zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga apelantu otkazan ugovor o radu, kao i zahtjev da se tuženi obaveže da apelantu uspostavi radno-pravni status na poslovima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog, da je tužen donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kojim je utvrdio unutrašnju organizaciju i njime nije sistematizirano radno mjesto „interni kontrolor“ na kojem je radio apelant sa SSS (a za koje mjesto su bili predviđeni uvjeti VSS, VŠ, SSS za šest izvršitelja), ali je tuženi uspostavio novo radno mjesto naziva „specijalista za eksploataciju“ za dva izvršitelja i traženom SS, te je odredio opis poslova koji su identični opisu poslova mjesta „internog kontrolora“. Dalje je naveo da je apelantu, zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga otkazan ugovor o radu i utvrđeno pravo na otkazni rok i pravo na otpremninu, dok je tuženi na radno mjesto „specijalist za eksploataciju“ rasporedio dva izvršitelja A.S. i M. T., koji su, prema izjavi apelanta, prije njega bili zaposleni kod tuženog. Osim toga, naveo je da je tuženi nakon otkaza ugovora o radu apelantu, u roku od jedne godine, zaposlio dva radnika (M.K. i M.J.) na radno mjesto točitelja goriva za koje je prema prethodnom i novom Pravilniku potreban KV radnik. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prema odredbi članka 126. stavak 1. točka 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. Budući da je tuženi smanjio broj izvršitelja na radnom mjestu „specijalist za eksploataciju" na dva izvršitelja koja je i zadržao, za četiri izvršitelja morao biti otkazan ugovor o radu, pri čemu je tuženi u programu zbrinjavanja viška radnika utvrdio kriterije za izbor radnika koji ostaju u radnom odnosu, a osnovni kriterij za izbor radnika će biti stručnost, odgovornost, disciplina i rezultati rada. Dakle, Vrhovni sud je istakao da drugostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženi apelantu otkazao ugovor o radu suprotno naprijed navedenim kriterijima i da je stoga odluka o otkazu nezakonita. Naime, apelant nije tvrdio, niti je dokazao, da je imao bolje rezultate rada, veću stručnost, odgovornost i disciplinu u odnosu na druga dva radnika (A.S. i M.T.) koji su radili na istim poslovima kao i on i koji su ostali u radnom odnosu kod tuženog. Imajući u vidu da je na apelantu bio teret dokazivanja da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti da mu prestane radni odnos kod tuženog (članka 126. u vezi sa člankom 7. stavak 1. i 123. stavak 1. ZPP), Vrhovni sud je istakao da je odluka o usvajanju tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu i njegovom vraćanju na rad donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava (ovakav stav zauzet je u odluci ovoga suda broj 71 0 Rs 175427 18 Rev 2 od 1. travnja 2019. godine, na koju se tuženi osnovano pozvao). Nadalje, Vrhovni sud je naveo je u reviziji tuženi ukazao da nije bio dužan ponuditi apelantu radno mjesto točitelja goriva, na koje je u roku od godinu dana poslije otkaza ugovora o radu apelantu primio dva izvršitelja (M.K. i M.J.), iz razloga što za to radno mjesto nije predviđena ista stručna kvalifikacija koju je imao apelant. U pogledu toga ukazao je da je odredbom članka 140. ZOR propisano, da ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu članka 138. ZOR namjerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu. Dakle, Vrhovni sud je naveo da nije od značaja na koje se radno mjesto novi radnici primaju, nego je bitno da imaju istu stručnu kvalifikaciju kao i radnik koji je ostao bez posla u godini koja je prethodila novom prijemu radnika, zbog čega je drugostupanjska odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i iz navedene zakonske odredbe.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini smatra da je redovni sud pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, iz navoda apelacije proizilazi da se apelant pozvao na povredu zabrane diskriminacije u vezi s pravom na pravično suđenje. Naime, apelant je istakao da je diskriminiran pogrešnom primjenom članka 140. ZOR, kad je na radno mjesto točitelja goriva (koje radno mjesto je mogao obavljati i apelant) primljen M.K. koji ima iste kvalifikacije (SSS) kao apelant, a što je dokazano u tijeku postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je odlukom Vrhovnog suda, preinačena drugostupanjska presuda tako što je žalba tuženog usvojena i preinačena prvostupanjska presuda tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog kojim mu je otkazan ugovor o radu i zahtjev da se uspostavi radno-pravni status na poslovima koji odgovaraju apelantovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. S tim u vezi, Vrhovni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama članka 126. stavak 1. točka 2. i članka 140. ZOR. Dovodeći u vezu odredbe članka 126. stavak 1. točka 2. i članka 140. ZOR, s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni za poništenje rješenja kojim je otkazan ugovor o radu i zaposlenje apelanta na poziciji točitelja goriva. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i kršenja zabrane diskriminacije, na koja je ukazao u predmetnoj apelaciji, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević