Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2416/18 (D.D.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Državno vlasništvo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Društveno vlasništvo
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2416/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2416/18, rješavajući apelacije D. D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija D. D.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske br.
11 0 U 013805 15 Uvp od 15. februara 2018. godine i 11 0 U 013806 15 Uvp od 7. marta 2018. godine.
Predmeti se vraćaju Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant D. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Goran Marić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013805 15 Uvp od 15. februara 2018. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2416/18.
2. Apelant, zastupan po istom punomoćniku, 4. maja 2018. godine podnio je apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 013806 15 Uvp od 7. marta 2018. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2609/18.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Prijedora (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) zatraženo je 8. avgusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 2416/18, a 9. avgusta 2019. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju broj AP 2609/18.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju broj AP 2416/18 u periodu od 21. do 28. avgusta 2019. godine. Odjeljenje nije dostavilo odgovor na tu apelaciju.
5. Vrhovni sud, Okružni sud, Ministarstvo i Odjeljenje su dostavili odgovore na apelaciju broj AP 2609/18 u periodu od 20. avgusta do 2. septembra 2019. godine.
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2416/18.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
8. Odjeljenje je donijelo Zaključak broj 08-372-91/10 od 26. septembra 2012. godine kojim je odbačen zahtjev apelanta i apelantovog brata S. D., čiji je apelant staralac, za povrat stana u ulici Vuka Karadžića broj 42 u Prijedoru (stan na prvom spratu). U obrazloženju zaključka je, između ostalog, konstatovano da su apelant i S. D. svoj zahtjev zasnivali na odredbama člana 55 Zakona o privatizaciji državnih stanova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) koje regulišu pitanje povrata stanova u privatnoj svojini, ali da je stan čiji se povrat traži upisan u zemljišnim knjigama kao društvena svojina koja je konfiskovana, te da je konfiskacija postala pravosnažna, a da zakon koji bi regulisao materiju povrata konfiskovane imovine još uvijek nije donesen. Takođe, između ostalog, ukazano je da je Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 001905 11 Gž 2 od 15. juna 2012. godine utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana (na prvom spratu) zaključen između Opštine Prijedor i V. i J. K. Imajući u vidu navedeno, te odredbe člana 38 Zakona o privatizaciji, Odjeljenje je zaključilo da nema uslova za pokretanje postupka iseljenja i uvođenja u posjed apelanta i S. D., smatrajući njihov zahtjev preuranjenim.
9. Takođe, Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 08-372-91/10 od 4. novembra 2013. godine kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta i S. D. za povrat stana u ulici Vuka Karadžića broj 42 u Prijedoru (stan u prizemlju). U obrazloženju rješenja je konstatovano da se u konkretnom slučaju radi o imovini – kući koja je konfiskovana od apelantovog oca (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) i koja u vrijeme konfiskacije nije bila dovršena, već samo ozidana i stavljena pod krov, a koju je Gradski narodni odbor Prijedor dovršio iz svojih sredstava i stavio u upotrebu. U vezi s tim, Odjeljenje je citiralo odredbe člana 55 st. 1, 2 i 3 Zakona o privatizaciji, te je dovodeći u vezu navedene odredbe sa činjenicama konkretnog predmeta zaključilo da se u konkretnom slučaju ne radi o stanu u privatnoj svojini, obrazloživši da je predmetni stan u zemljišnim knjigama bio upisan kao državna svojina koja je konfiskovana, te da je konfiskacija postala pravosnažna, kao i da je upis tog prava deklaratoran. Imajući u vidu navedeno, Odjeljenje je odlučilo kao u izreci rješenja.
10. Ministarstvo je Rješenjem broj 15.03-372-155/12 od 10. februara 2014. godine odbilo žalbu koju su apelant i S. D. podnijeli protiv navedenog zaključka Odjeljenja (koji se odnosi na stan na spratu).
11. Takođe, Ministarstvo je Rješenjem broj 15.03-372-228/13 od 7. februara 2014. godine odbilo žalbu koju su apelant i S. D. podnijeli protiv navedenog rješenja Odjeljenja (u vezi s stanom u prizemlju).
12. U obrazloženju tih rješenja Ministarstva konstatovano je da iz spisa predmeta proizlazi da su predmet raspravljanja u postupku pred prvostepenim organom zahtjevi apelanta i S. D. za povrat stanova u Prijedoru, u ulici Vuka Karadžića broj 42, u stambenom objektu s dvije stambene jedinice, i to stana u prizemlju, precizirane površine, čiji je korisnik M. B., i stana na prvom spratu, precizirane površine, čiji su korisnici V. i J. K. iz Prijedora. U vezi s tim, Ministarstvo je u obrazloženju rješenja ukazalo na stav Okružnog suda izražen u Presudi broj 77 0 P 001905 11 Gž 2 od 15. juna 2012. godine, prema kojem se radi o stanu u državnoj svojini, odnosno koji je prvobitno postao društvena, a potom državna svojina, i to odlukom o konfiskaciji imovine apelantovog prednika, bez obzira na nedostatke u dokumentaciji iz kojih se ne može vidjeti kada je zaključak o konfiskaciji postao pravosnažan. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja takođe ukazalo da je takvo pravno stanovište taj sud obrazložio da kada se ima u vidu pismo Narodnog odbora gradske opštine Prijedor od 21. marta 1953. godine u kojem se navodi da su zaključkom Sreskog suda u Prijedoru broj 63/47 od 22. decembra 1947. godine konfiskovane nepokretnosti B. D. i navedeno je o kojim nepokretnostima je riječ, onda slijedi da je došlo do konfiskacije imovine u državnu svojinu po sili zakona, a kako je propisano odredbom člana 10 Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije („Službeni glasnik FNRJ“ broj 40/45; u daljnjem tekstu: Zakon o konfiskaciji), pa da stoga nije od uticaja što se u zemljišnoknjižnim evidencijama apelant i S. D. vode kao suvlasnici predmetnih nepokretnosti jer nije bilo nužno izvršiti upis prava svojine u zemljišne knjige kada, kao u ovom slučaju, pravo svojine prelazi po samom zakonu i upis tog prava je samo deklaratoran. Shodno navedenom, Ministarstvo je konstatovalo da iz navedenog pravnog stanovišta suda, uz koje je, kako je to Ministarstvo zaključilo, dato široko obrazloženje, zapravo proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o pravnoj situaciji iz člana 55 Zakona o privatizaciji. Naime, kako je to navelo, prema shvatanju suda koje je za organ uprave obavezujuće, radi o stanovima u državnoj svojini tako da insistiranje apelanta i S. D. na podacima iz zemljišnih knjiga u pogledu svojine na predmetnim stanovima nije razlog za donošenje drukčije odluke. Takođe, Ministarstvo je zaključilo da ni ostali žalbeni navodi koji se odnose na ništavost ugovora o otkupu stana nisu osnovani i ne predstavljaju osnov za primjenu člana 55 stav 1 Zakona o privatizaciji jer proglašenjem ništavim ugovora o otkupu stana nije došlo do promjene u strukturi svojine, odnosno da je i dalje riječ o stanu u državnoj svojini, ako se ima u vidu naprijed izneseni obavezujući stav suda.
13. Odlučujući o tužbi koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva od 10. februara 2014. godine (stan na spratu), Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 013806 14 U od 20. maja 2015. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. Okružni sud je u obrazloženju presude, konstatujući da je predmet apelantovog zahtjeva bio stan koji je bio predmet konfiskacije i koji je Zaključkom Sreskog suda u Prijedoru broj 63/47 od 22. decembra 1947. godine konfiskovan, zajedno s ostalim nepokretnostima od apelantovog prednika, ocijenio da je Ministarstvo pravilno zaključilo da se u konkretnoj upravnoj stvari ne radi o pravnoj situaciji iz člana 55 Zakona o privatizaciji, s obzirom na to da je utvrdio da je predmetni stan na osnovu odluke o konfiskaciji imovine apelantovog prednika postao državna svojina shodno članu 10 Zakona o konfiskaciji, a kojim je propisano da konfiskovana imovina postaje državna imovina po sili zakona. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je bez značaja da li je izrečena i realizovana mjera konfiskacije nepokretne imovine upisana u zemljišnoknjižne evidencije ili ne, s obzirom na to da se radi o državnoj mjeri prinude, po tada važećim zakonima i datim okolnostima, pa se konfiskovana imovina smatra državnom svojinom. Okružni sud je takođe ukazao da to upućuje da se predmetni zahtjev za stan u državnoj svojini nije mogao ni podnijeti, zbog čega je Ministarstvo pravilno odlučilo kada je odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog zaključka, pri čemu neadekvatno obrazloženje prvostepenog organa ne može dovesti do drugačije odluke suda jer je ovaj nedostatak ispravljen odlukom Ministarstva.
14. Odlučujući o tužbi koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva od 7. februara 2014. godine (stan u prizemlju), Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 013805 14 u od 23. marta 2015. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. Okružni sud je u obrazloženju ove presude konstatovao da je Ministarstvo donijelo pravilnu odluku, za koju je dalo razloge koje prihvata i taj sud. Pri tome, Okružni sud je, između ostalog, ukazao da je Sresko javno tužilaštvo Prijedor 16. juna 1947. godine uputilo obavijest Gradskom narodnom odboru Prijedor da je apelantov prednik bio saradnik i pomagač okupatora i da se kao takav uvrstio u red narodnih neprijatelja, te kako je prije rata napustio Prijedor, da je Sreski odbor bio onemogućen da o njemu pribavi sve podatke za vrijeme okupacije. Okružni sud je konstatovao da je konfiskacija imovine apelantovog pravnog prednika izvršena u smislu odredbi čl. 28 i 31 Zakona o konfiskaciji imovine. Pri tome, Okružni sud je istakao da je konfiskacijom, kao i u konkretnom slučaju, oduzimana bez naknade u korist države, cjelokupna imovina koja je bila u svojini lica koje je kao učinilac određenog krivičnog djela osuđeno na kaznu konfiskacije imovine, te da je specifičnost konfiskacije imovine u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata bila ta što nije izricana samo kao sporedna krivična sankcija, već da je izricana određenim kategorijama lica putem propisa opšteg karaktera i bez vođenja krivičnog postupka. Okružni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju nesporno konfiskovana imovina apelantovog prednika, koja nije izrečena kao sporedna sankcija, već kao kazna, s obzirom na to da je prema navodima vlasti FNRJ i njihovim saznanjima apelantov prednik bio narodni neprijatelj. Kod navedenog, Okružni sud je zaključio da predmetni zahtjev nema osnov niti u jednom važećem propisu. Takođe, ukazao je da je, imajući u vidu navedeno, bez značaja da li je izrečena i realizovana mjera konfiskacije imovine apelantovog prednika upisana u zemljišnoknjižne evidencije ili ne, s obzirom na to da se radi o državnoj mjeri prinude, odnosno kazne, po tada važećim zakonima i okolnostima, pa se konfiskovana imovina ne može vraćati. Ovo pogotovo što je osnov apelantovog zahtjeva „uvođenje u posjed stana“, s obzirom na to da se taj pravni institut može primijeniti samo pod zakonom predviđenim okolnostima, koji nisu predmet raspravljanja kada se radi o konfiskovanoj imovini.
15. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 20. maja 2015 godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 013806 15 Uvp od 7. marta 2018. godine kojom je odbio zahtjev.
16. Takođe, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 23. marta 2015. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 013805 15 Uvp od 15. februara 2018. godine kojom je odbio zahtjev.
17. Vrhovni sud je u obrazloženju presuda naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da se radi o konfiskovanoj imovini jer je osnov za prelazak iz imovine apelantovog prednika u društvenu, odnosno državnu imovinu bila konfiskacija i da se radi o stanovima na kojima postoji konstituisano stanarsko pravo zainteresovanih lica, V. K. na stanu na prvom spratu, i M. B. na stanu u prizemlju (kojim su predmetni stanovi dodijeljeni 1982. godine kada su i zaključili ugovore o korišćenju stana). Shodno tome, te imajući u vidu da u BiH i Republici Srpskoj još uvijek nije riješeno pitanje vraćanja konfiskovane imovine, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav Okružnog suda da u situaciji kada je mjera konfiskacije nepokretne imovine proglašenog narodnog neprijatelja izrečena i realizovana nema nikakvog značaja okolnost da li je ta mjera upisana u zemljišnoknjižne evidencije ili nije jer se radi o sankciji po tada važećim zakonima i okolnostima, zbog čega se konfiskovana imovina ne može vraćati. Vrhovni sud je ukazao da je konfiskacijom nepokretnosti prestalo pravo apelantovog prednika jer od 1947. godine nije vlasnik, a da apelant i S. D., zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, nisu mogli po osnovu nasljeđivanja steći pravo svojine na konfiskovanoj imovini jer to pravo nije imao niti njihov prednik. Takođe, ukazao je da princip pouzdanja u zemljišne knjige ne štiti nasljednika zemljišnoknjižnog vlasnika koji je to pravo izgubio vanknjižno, pa konfiskovana imovina ne može biti predmet nasljeđivanja i u slučaju kada pravo ranijeg vlasnika nije brisano iz zemljišne knjige jer kada se radi o originarnom sticanju ono nije uslovljeno upisom tog prava u zemljišnu knjigu. Vrhovni sud je zaključio da iz tih razloga navodi zahtjeva da je apelant u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik stanova ne utiču na drugačije odlučivanje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovano apelantovo pozivanje na član 55 stav 1 Zakona o privatizaciji. Pri tome, ukazao je da je smisao člana 55 Zakona o privatizaciji da nosilac stanarskog prava može kao zakupac da koristi stan sve dok mu se ne obezbijedi drugi odgovarajući stan, ali on ne predstavlja pravni osnov za vraćanje konfiskovanog stana, kako to apelant pogrešno navodi u zahtjevu. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je Zakonom o vraćanju oduzetih nepokretnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/96) bilo regulisano pitanje vraćanja oduzete imovine, kao i da je Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/00) bilo uređeno pitanje restitucije, tj. pitanje vraćanja oduzete imovine ranijim vlasnicima, odnosno njihovog novčanog obeštećenja, ali da su odlukama visokog predstavnika za BiH objavljenim u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 31/00 oni proglašeni nevažećim. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ukazao da apelant do donošenja novih propisa o tzv. restituciji ne može s osnovom zahtijevati vraćanje oduzete imovine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljnom ocjenom dokaza proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i shodno tome proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da se radi o imovini u državnoj svojini. Naime, apelant smatra da je netačan zaključak iz odluka donesenih u predmetnim postupcima da su predmetni stanovi upisani u zemljišnim knjigama kao društvena svojina. U vezi s tim, ukazuje da je nesporno da su apelant i B. D. na osnovu rješenja o nasljeđivanju u zemljišnoj knjizi u preciziranom zk. ul. upisani kao suvlasnici zgrade u kojoj se nalaze predmetni stanovi. Takođe, ukazuje da u konkretnom slučaju nema dokaza da je rješenje o konfiskaciji ikada postalo pravosnažno. Ističe da u prilog tome ide i pravosnažna presuda Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 O P 005486 08 P od 4. maja 2009. godine u kojoj je utvrđena ništavost ugovora o otkupu predmetnog stana (u prizemlju) zaključenog između Opštine Prijedor i M. B. Navodi da je u obrazloženju te presude jasno navedeno da činjenice iz predmeta ne daju sudu dovoljno osnova za pouzdan zaključak u pogledu pravosnažnosti rješenja o konfiskaciji. Takođe, ukazuje da je u toku postupka dokazao da je uložena žalba na rješenje o konfiskaciji (od 17. juna 1947. godine), što, prema njegovom mišljenju, dokazuje i akt Osnovnog suda od 10. februara 2009. godine.
b) Odgovori na apelaciju
19. Vrhovni sud ukazuje da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz osporenih odluka, te smatra da tim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu ukazuje apelant i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Pri tome, ističe da je, prema stavu tog suda, u situaciji kada je mjera konfiskacije nepokretne imovine proglašenog narodnog neprijatelja izrečena i realizovana nema nikakvog značaja okolnost da li je mjera konfiskacije upisana u zemljišnoknjižne evidencije ili nije jer se radi o sankciji po tada važećim zakonima i okolnostima, pa se konfiskovana imovina ne može vraćati.
20. Okružni sud ukazuje da su svi razlozi za odluke tog suda dati u obrazloženju odluka, a pri kojima i dalje ostaje. Ministarstvo, takođe, ukazuje da ostaje pri navodima iz obrazloženja drugostepenih rješenja.
21. Odjeljenje u odgovoru na apelaciju broj AP 2609/18, između ostalog, navodi da se u konkretnom slučaju radi o kući u kojoj Opština Prijedor raspolaže s dva stana koje sada kao zakupci koriste M. B. L. i V. K. Dalje, navodi da su u sudskom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom poništeni ugovori o otkupu tih stanova. Takođe, navodi da je u postupku povodom apelacije podnesene od Grada Prijedora protiv presude Okružnog suda od 15. juna 2012. godine Ustavni sud donio Odluku broj AP 3138/12 od 10. novembra 2015. godine kojom je odbio apelaciju uz obrazloženje da Grad Prijedor u narednom periodu ima ograničeno pravo raspolaganja stanovima do njihove prodaje jer se radi o privremenoj situaciji do konačnog rješavanja tog pitanja donošenjem Zakona o restituciji koji na nivou BiH još nije donesen.
22. Dalje, Odjeljenje ukazuje da u konkretnom slučaju nije sporno da je osnov za prelazak imovine apelantovog prednika u društvenu imovinu bila konfiskacija, ali da je u konkretnom slučaju bilo sporno da li je konfiskacija postala pravosnažna. U vezi s tim, Odjeljenje ističe da su u sudskom postupku pribavljene isprave iz Arhiva BiH iz kojih jasno proizlazi da se Sresko javno tužilaštvo Prijedor 16. jula 1947. godine pismenom broj Pov 5/47 obratilo Gradskom narodnom odboru Prijedor da u hitnom postupku podnese Sreskom sudu Prijedor prijavu o tome da se apelantov prednik proglašava narodnim neprijateljem sa zahtjevom da Sreski sud u Prijedoru u vanparničnom postupku izvrši konfiskaciju cjelokupne imovine apelantovog prednika – narodnog neprijatelja u korist države FNRJ. Dalje, Odjeljenje navodi da je 28. juna 1947. godine Sreski sud u Prijedoru pod brojem I-63/47 donio zaključak o konfiskaciji imovine narodnog neprijatelja – apelantovog prednika. Zatim, ukazuje da iz navedenog zaključka proizlazi da su nepokretnosti navedene u tom zaključku konfiskovane u korist FNRJ i da će se odrediti uknjižba prava svojine FNRJ odmah nakon pravosnažnosti zaključka. Zatim, tvrdi da iz pismena koje je Okružni sud u Banjaluci 22. novembra 1947. godine uputio advokatu Risti Sekuliću proizlazi da je taj sud djelimično uvažio žalbu protiv Zaključka Sreskog suda u Prijedoru od juna 1947. godine broj I-63/47 i da je predmet vraćen Sreskom sudu na ponovno rješavanje. Dalje, navodi da je u ponovnom postupku ročište pred Sreskim sudom održano 18. decembra 1947. godine, a da iz Zaključka Sreskog suda broj I-63/1947-5 od 22. decembra 1947. godine proizlazi da se nakon ročišta pred tim sudom 18. decembra 1947. godine nepokretnosti koje su označene u zaključku proglašavaju konfiskovanim od narodnog neprijatelja – apelantovog prednika u korist FNRJ. Takođe, navodi da iz pismena koje je Narodni odbor gradske opštine Prijedor uputio Predsjedništvu Narodne skupštine BiH o tome da su predmetne nepokretnosti konfiskovane od apelantovog prednika i da se one nalaze u Prijedoru, da su konfiskovana tri dunuma, 470 m² zemlje i kuća koja u to vrijeme nije bila dovršena, odnosno samo ozidana i stavljena pod krov, te da je 1948. godine Gradski narodni odbor Prijedor iz svojih sredstava dovršio zgradu i potpuno je osposobio za upotrebu.
23. Imajući u vidu da se u pismenu Narodnog odbora gradske opštine Prijedor od 21. marta 1953. godine navodi da su Zaključkom Sreskog suda broj I-63/1947-5 od 22. decembra 1947. godine konfiskovane nepokretnosti od apelantovog prednika i da je navedeno o kojim nepokretnostima je riječ, Odjeljenje smatra da se može zaključiti da je došlo do konfiskacije imovine u državnu imovinu po sili zakona kako je propisano članom 10 Zakona o konfiskaciji.
24. Osim toga, Odjeljenje ukazuje da u situaciji kada je mjera konfiskacije izrečena i realizovana nema nikakvog značaja okolnost da li je ta mjera upisana u zemljišne knjige ili ne jer se radi o sankciji po tada važećem zakonu. Odjeljenje ukazuje da je konfiskacijom prestalo pravo svojine apelantovog prednika, iz čega proizlazi da to pravo nisu mogli steći ni apelant i S. D. po osnovu nasljeđivanja.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o privatizaciji državnih stanova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 118/11, 67/13, 60/15 i 45/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji državnih stanova Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 118/11, 67/13 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
V - PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 55.
(1) Ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku do isteka roka iz člana 38. ovog zakona.
(2) Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno opština dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.
(3) Vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno opština, umjesto vraćanja u posjed stana, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti.
(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana, nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uslovima određenim ovim zakonom.
(5) Ukoliko vlasnik namjerava da proda stan, dužan ga je prethodno ponuditi nosiocu stanarskog prava (pravo preče kupovine).
(6) Za vrijeme trajanja roka iz stava 1. ovog člana uspostavlja se zakupni odnos pod uslovima iz ovog zakona.
26. Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije („Službeni list FNRJ“ broj 40/45, za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sa pravosnažnošću presude kojom je izrečena konfiskacija država stiče pravo svojine na konfiskovanim dobrima.
Član 28.
1.) Sreski narodni odbori dužni su najdalje u roku od 90 dana po donošenju ovog Zakona dostaviti narodnom sreskom sudu tačan popis nepokretne imovine onih ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja koji su u toku rata strijeljani, ubijeni, poginuli ili pobegli, a kojima imovina ili uopšte nije bila konfiskovana jer se nije do nje moglo doći ili je bila konfiskovana samo pokretna imovina ili samo deo te imovine. U svim takvim slučajevima narodni sreski sud, bez obzira da li raspolaže ili ne presudom po kojoj su takva lica bila osuđena, smatraće presudu izvršnom u cjelini kao i u izricanju konfiskacije i formulisaće odluku o konfiskaciji celokupne imovine, pokretne i nepokretne, saobrazno ovom Zakonu i istu do kraja sprovesti i izvršiti prelaz konfiskovane imovine i upis prava države na konfiskovanu nepokretnu imovinu.
2.) Na prijavljivanje ovih slučajeva obavezni su sreski narodni odbori i u tom slučaju ako je bila izvršena konfiskacija i same nepokretne imovine, kako bi sud mogao izvršiti propisan prelaz te imovine u svojinu države.
3.) Isto tako vojni sudovi i komande dužni su nadležnom narodnom sreskom sudu za gornje slučajeve dostaviti iz svojih arhiva prepise presuda kako bi sud mogao do kraja sprovesti konfiskaciju i doneti odluku o konfiskaciji, ukoliko je to presuda propustila učiniti.
Član 31.
Svaka zlonamerna radnja u cilju osujećenja konfiskacije ili sekvestra, a naročito svako namerno oštećenje, sakrivanje ili smanjivanje vrednosti imovine, kao i zlonamerno otuđenje ili opterećenje smatra se kao zločin protiv narodnog interesa i kazniće se prinudnim radom do šest godina i gubitkom građanske časti.
27. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/12, 110/16, 22/18 – odluka US, 62/18 i 95/19 – odluka US). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/12 i 110/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
(1) Katastar nepokretnosti je osnovni i javni registar o nepokretnostima i stvarnim pravima na njima.
(2) Nepokretnosti koje se, u smislu ovog zakona, upisuju u katastar nepokretnosti su:
a) zemljište (katastarske parcele poljoprivrednog, šumskog, građevinskog i drugog zemljišta),
b) nadzemni i podzemni građevinski objekti (u daljem tekstu: objekti) i
v) posebni dijelovi objekata koji čine građevinsku cjelinu (stan, poslovni prostor, garaža i drugi objekti).
(3) Objekti u smislu ovog zakona su: zgrade svih vrsta, privredni objekti, objekti kulture, sporta i rekreacije, skloništa i drugi građevinski objekti.
Član 54.
(1) Upisom u katastar nepokretnosti stiču se, prenose, ograničavaju i prestaju prava na nepokretnostima, osim ako zakonom nije drugačije određeno.
[...].
Član 56.
Smatra se da su podaci o nepokretnostima istiniti i da potpuno odražavaju činjenično i pravno stanje nepokretnosti.
Sticalac koji je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u podatke o nepokretnostima pravno je zaštićen ako nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati u ono što je upisano.
Član 62.
(1) Svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima stiču se, prenose i ograničavaju upisom u katastar nepokretnosti (konstitutivnost upisa), a prestaju brisanjem upisa.
(2) U slučajevima određenim zakonom, svojina i druga stvarna prava na nepokretnostima mogu se steći i prije upisa u katastar nepokretnosti, a upisom proizvode pravno dejstvo prema trećim licima (deklarativnost upisa).
(3) U katastar nepokretnosti mogu se upisati i određena obligaciona prava koja se od trenutka upisa mogu suprotstaviti trećim licima.
Član 187.
U katastarskoj opštini ili njenom dijelu za koju je osnovan katastar nepokretnosti, u skladu sa odredbama ovog zakona, danom početka primjene katastra nepokretnosti prestaje da važi: popisni katastar, [...], zemljišna knjiga, [...]ako ove knjige postoje u vrijeme osnivanja katastra nepokretnosti u toj katastarskoj opštini.
Član 189.
Do dana osnivanja katastra nepokretnosti koristiće se i održavati:
[...], zemljišna knjiga u skladu sa odredbama Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08), [...].
Član 198.
Stupanjem na snagu ovog zakona odredbe Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/96 i 15/10), Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 34/06, 110/08 i 15/10) i Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske", br.
67/03, 46/04, 109/05 i 119/08) prestaju da važe, osim odredaba tih zakona koje se odnose na korišćenje i održavanje evidencija iz člana 189. ovog zakona.
28. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 – ZO i 6/12 – ZO) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.
Konstitutivno dejstvo
1. Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.
2. Odredbom stava 1. ovog člana se ne diraju propisi o sticanju vlasništva, odnosno drugih prava po osnovu nasljeđivanja.
Član 6.
Nekretnine koje se upisuju u zemljišnu knjigu U zemljišnu knjigu se upisuju sve nekretnine (obaveza knjiženja).
Član 8.
Obaveza upisa Upis prava na nekretninama kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obavezan.
Član 9.
Javno povjerenje
1. Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
2. Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
3. Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist nekog lica, tada ograničenje djeluje prema trećem licu samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećem licu.
4. Za savjesnost trećeg lica kod sticanja prava na nepokretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
Član 87.
Način prelaska na novo pravo
1. Zemljišne knjige vođene prema pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava ne postaju ovim zakonom nevažeće. Na njih se primjenjuju sve odredbe ovog zakona, a posebno propisi o zabilježbi protiv tačnosti i propisi o ispravci upisa u zemljišnoj knjizi, o novom upostavljanju, zamjeni i zatvaranju zemljišne knjige, kao i o postupku uspostavljanja.
2. Postojeći upisi u zemljišnim knjigama prilikom stupanja na snagu ovog zakona nastavljaju postojati u svom pravnom sadržaju.
3. Nakon stupanja na snagu ovog zakona upisi u zemljišnu knjigu vrše se prema pravilima ovog zakona. Zahtjevi za upis koji su podneseni prije stupanja na snagu ovog zakona obrađuju se prema dosadašnjim pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako se strana koja je time oštećena ne usprotivi obradi prema dosadašnjem pravu.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 013805 15 Uvp od 15. februara 2018. godine i broj 11 0 U 013806 15 Uvp od 7. marta 2018. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelant presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 013805 15 Uvp od 15. februara 2018. godine primio 13. marta 2018. godine, a apelaciju broj AP 2416/18 kojom je osporio tu presudu podnio 20. aprila 2018. godine, dok je apelaciju broj AP 2609/18, kojom je osporio presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 013806 15 Uvp od 7. marta 2018. godine, podnio 4. maja 2018. godine, nesporno je da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant osporava navedene presude Vrhovnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se u predmetnom postupku raspravljalo o pitanju da li apelant ispunjava uslov iz člana 55 Zakona o privatizaciji za vraćanje u posjed predmetnih stanova. Dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda br. AP 1500/17 od 10. aprila 2019. godine i AP 3056/14 od 22. marta 2017. godine, stav 23 i dalje, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
37. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, te, shodno tome, proizvoljne primjene materijalnog prava s obzirom na to da se, prema njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju radi o stanovima u privatnoj svojini, a ne o konfiskovanoj imovini prema Zakonu o konfiskaciji koja se nalazi u državnoj svojini, kako je to utvrđeno u osporenim odlukama.
38. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005.godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke u navedenom kontekstu proizvoljne.
39. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz teksta odredbi člana 55 Zakona o privatizaciji, a na kojem su apelant i S. D. zasnivali svoj zahtjev pred organima uprave i redovnim sudovima za povrat predmetnih stanova (na spratu i u prizemlju), proizlazi da je osnovni uslov za primjenu te odredbe da se radi o stanu u privatnoj svojini. Dakle, jedna od odlučnih činjenica koja se trebala utvrditi u konkretnom slučaju u kontekstu navedene zakonske odredbe jeste da li se predmetni stanovi nalaze u privatnoj svojini ili ne.
40. Ustavni sud zapaža da iz osporenih i nižestepenih odluka proizlazi da su drugostepeni organ uprave i redovni sudovi obrazložili da se u konkretnom slučaju radi o stanovima koji su u državnoj svojini s obzirom na to da su u pitanju nepokretnosti (kuća u kojoj se nalaze predmetni stanovi, kao i zemljište) koje su konfiskovane od apelantovog prednika Zaključkom Sreskog suda u Prijedoru broj 63/47 od 22. decembra 1947. godine na osnovu Zakona o konfiskaciji, a za koji zaključak, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih i nižestepenih odluka, nije utvrđeno da li je i kada postao pravosnažan. Pri tome, razmatrajući apelantove navode, kakve apelant ponavlja u apelaciji, odnosno da se radi o nepokretnostima – zgradi u kojoj se nalaze predmetni stanovi na kojima su apelant i S. D. na osnovu rješenja o nasljeđivanju upisani kao suvlasnici u zemljišnoj knjizi u preciziranom zk. ul., drugostepeni organ uprave i redovni sudovi su obrazložili da iz navedenih razloga (dakle zbog toga što se radi o imovini koja je konfiskovana od apelantovog prednika po Zakonu o konfiskaciji) nije od uticaja što su u zemljišnoknjižnim evidencijama apelant i S. D. upisani kao suvlasnici predmetnih nepokretnosti. Ovo jer, prema njihovom mišljenju, nije bilo nužno izvršiti upis prava svojine u zemljišne knjige kada, kao u ovom slučaju, pravo svojine prelazi po samom zakonu i upis tog prava je samo deklaratoran. Iz navedenog dakle proizlazi da su drugostepeni organ uprave i redovni sudovi nesporno utvrdili da su apelant i S. D. upisani u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici (sa dijelom ½) kuće u kojoj se nalaze predmetni stanovi, a što proizlazi i iz dokumentacije koju je dostavio apelant – preciziranog zk. ul. Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda u Prijedoru od 20. oktobra 2009. godine.
41. Međutim, Ustavni sud, imajući u vidu apelacione navode, treba utvrditi da li je proizvoljan njihov zaključak da to što su u zemljišnoknjižnim evidencijama apelant i S. D. upisani kao suvlasnici predmetnih nepokretnosti nije od uticaja na zaključak o državnom pravu svojine na spornim nepokretnostima. Ustavni sud primjećuje da su se drugostepeni organ uprave i redovni sudovi u vezi s navedenim zaključkom, između ostalog, pozvali na odredbe čl. 10 i 28 Zakona o konfiskaciji. Međutim, Ustavni sud zapaža da je iz sadržaja člana 28 Zakona o konfiskaciji proizlazila obaveza tada nadležnog suda da po službenoj dužnosti upiše pravo države na konfiskovanu nepokretnu imovinu, bez obzira na to što je, shodno odredbi člana 10 Zakona o konfiskaciji, država sticala pravo svojine na konfiskovanim dobrima s pravosnažnošću presude kojom je izrečena konfiskacija. Iz dostavljene dokumentacije i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da u tom smislu u konkretnom slučaju nikada nije postupljeno u skladu s odredbom člana 28 Zakona o konfiskaciji, odnosno proizlazi da su se predmetne nepokretnosti sve vrijeme u zemljišnoj knjizi vodile kao svojina apelantovog prednika da bi kasnije prešle u susvojinu apelanta i njegovog brata po osnovu rješenja o nasljeđivanju. Ustavni sud, takođe, primjećuje da su u konkretnom slučaju u osporenim i nižestepenim odlukama proizvoljna obrazloženja u vezi s ispunjavanjem uslova iz odredbe člana 10 Zakona o konfiskaciji. Naime, Ustavni sud zapaža da, iako iz te zakonske odredbe proizlazi da je upis prava državne svojine u slučajevima iz navedene zakonske odredbe zaista deklaratoran, iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da u konkretnom slučaju uopšte nije utvrđeno kada je i da li je odluka (zaključak o konfiskaciji) na koju su se pozivali redovni sudovi i drugostepeni organ uprave postala pravosnažna, a što je bio osnovni uslov za sticanje prava svojine po osnovu navedene zakonske odredbe. Pored toga, sve i da je navedeni zaključak postao pravosnažan (što redovni sudovi nisu utvrdili) pa da su predmetne nepokretnosti postale društvena, odnosno državna svojina prije upisa u zemljišnim knjigama koji bi bio deklaratoran, prema mišljenju Ustavnog suda, makar bio i deklaratoran ako su predmetne nepokretnosti zaista konfiskovane, upis državne svojine u zemljišne knjige morao je biti izvršen, a nesporno nikada nije izvršen.
42. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih i nižestepenih odluka proizlazi da redovni sudovi i organ uprave prilikom odlučivanja o spornom pitanju svojine na predmetnim nepokretnostima svoj zaključak da u konkretnom slučaju nije od uticaja što se u zemljišnoknjižnim evidencijama apelant i S. D. vode kao suvlasnici predmetnih nepokretnosti nisu obrazložili u kontekstu relevantnih zakona koji upravo regulišu pitanje upisa prava na nepokretnostima i posljedice tih upisa, pogotovo u odnosu na princip povjerenja, odnosno pouzdanja u zemljišne knjige. Ti relevantni zakoni su prije svega važeći Zakon o premjeru i katastru RS, kojim je regulisan postupak osnivanja katastra nepokretnosti kao osnovnog i javnog registra o nepokretnostima i stvarnim pravima na njima umjesto ranijih zemljišnih knjiga koje su sve vodile po osnovu Zakona o zemljišnim knjigama, kao i Zakon o zemljišnim knjigama, čiji se jedan dio odredaba još uvijek primjenjuje shodno odredbama člana 198 Zakona o katastru.
43. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama dato proizvoljno obrazloženje za zaključak da predmetne nepokretnosti predstavljaju državnu imovinu (a koje utvrđenje je od odlučnog značaja za primjenu člana 55 Zakona o privatizaciji) i da nije od uticaja što se u zemljišnoknjižnim evidencijama apelant i S. D. vode kao suvlasnici predmetnih nepokretnosti. Ovo s obzirom na to da u osporenim odlukama nije obrazloženo da li je i kada odluka o konfiskaciji postala pravosnažna u smislu odredbi člana 10 Zakona o konfiskaciji, niti je izvršen upis u smislu odredbi člana 28 Zakona o konfiskaciji, a na koje odredbe su se pozvali redovni sudovi i organi uprave prilikom donošenja tog zaključka, pri čemu navedeni zaključak nisu obrazložili u kontekstu odredbi relevantnih zakona koji regulišu pitanje upisa prava na nepokretnostima i posljedice tih upisa, naročito principa povjerenja, odnosno pouzdanja u zemljišne knjige. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenim odlukama proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da upis apelanta i njegovog brata u zemljišnim knjigama nema uticaj na donošenje odluke o zahtjevu za vraćanje predmetnih stanova, odnosno kad je zaključio da, u situaciji kad je mjera konfiskacije izrečena i realizovana, nema nikakvog značaja okolnost što ona nije upisana u zemljišnoknjižne evidencije jer takvo postupanje dovodi do pravne nesigurnosti i ugrožava vladavinu prava.
44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
45. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i ostale apelantove navode o povredi prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
46. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama dato proizvoljno obrazloženje za zaključak da predmetne nepokretnosti predstavljaju državnu imovinu (a koje utvrđenje je od odlučnog značaja za primjenu člana 55 Zakona o privatizaciji) i da nije od uticaja što se u zemljišnoknjižnim evidencijama apelant i S. D. vode kao suvlasnici predmetnih nepokretnosti, što je za posljedicu imalo proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ovo s obzirom na to da u osporenim odlukama nije obrazloženo da li je i kada odluka o konfiskaciji postala pravosnažna u smislu odredbi člana 10 Zakona o konfiskaciji, niti je izvršen upis u zemljišne knjige u smislu odredbi člana 28 Zakona o konfiskaciji, a na koje odredbe su se pozvali redovni sudovi i organi uprave prilikom donošenja tog zaključka, pri čemu navedeni zaključak nisu obrazložili u kontekstu odredbi relevantnih zakona koji upravo regulišu pitanje upisa prava na nepokretnostima i posljedice tih upisa, naročito principa povjerenja, odnosno pouzdanja u zemljišne knjige.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević