Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-959/20 (S. S.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Kontradiktornost
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-959/20
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 959/20, rješavajući apelaciju Slobodana Samardžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Slobodana Samardžije.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 180921 20 Kž od 4. marta 2020. godine i Rješenje Općinskog suda u Zenici broj 43 o K180921 20 Kv 2 od 20. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 180921 20 Kž od 4. marta 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 o K180921 20 Kv 2 od 20. februara 2020. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 18. marta 2020. godine apelantov punomoćnik je 25. marta 2020. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. marta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene – određivanje pritvora
5. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kpp od 24. januara 2020. godine apelantu i saosumnjičenom M. S. (u daljnjem tekstu: M. S.) odredio pritvor u trajanju od mjesec dana (od 22. januara do 22. februara 2020. godine) zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili produženo krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), apelant u vezi sa članom 33. KZFBiH, a M. S. u vezi sa članom 55. KZFBiH, a iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
6. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kv od 27. januara 2020. godine žalbe apelanta i M. S., podnesene protiv rješenja o određivanju pritvora, odbio kao neosnovane. Postupak okončan osporenim rješenjima – produžavanje pritvora
7. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora od 17. februara 2020. godine, Općinski sud je donio Rješenje broj 43 0 K 180921 20 Kv 2 od 20. februara 2020. godine kojim je apelantu i M. S. produžio pritvor za još dva mjeseca iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH i on će trajati od 22. februara do 22. aprila 2020. godine do 17.30 sati.
8. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je održao ročište za izjašnjenje o prijedlogu za produženje pritvora 20. februara 2020. godine, na kojem su branioci osporavali postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se sumnjiče i postojanje posebnih pritvorskih uvjeta iz člana 146. ZKPFBiH, da su osporavali zakonitost dokaza, odnosno izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i službene zabilješke FUP-a od 23. januara 2020. godine (sadržana i navodna apelantova izjava), da su naveli da im nisu dostavljeni dokazi koji su navedeni u prijedlogu, da su osporavali nadležnost Općinskog suda te da su predložili da se osumnjičenim odrede mjere zabrane.
9. Općinski sud je naveo da je iz stanja spisa vidljivo da se apelant i M. S. sumnjiče da su počinili produžena krivična djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, i to M. S. u vezi sa članom 55. KZFBiH, a apelant u vezi sa članom 33. KZFBiH i članom 55. KZFBiH, za koja je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Općinski sud je zatim ispitao postojanje osnovane sumnje da su apelant i M. S. počinili krivično djelo, te je istakao da je osnovana sumnja, kao opći uvjet za određivanje i produženje pritvora, viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuje na vjerovatnoću da je izvršeno krivično djelo. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Općinskog suda, osnovana sumnja proizlazi iz dokaza koji su priloženi uz prijedlog za određivanje pritvora, te dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora, to jest iz: izvještaja o počinjenju krivičnog djela i izvršiocima koji je sačinila Federalna uprava policije Sarajevo 23. januara 2020. godine, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koja se odnosi na apelanta M. S., zapisnika o saslušanju svjedoka – oštećenih, zapisnika o uviđaju, nalaza vještačenja stalnog sudskog vještaka od 12. februara 2020. godine i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta (mobilnih telefona) od oba apelanta, te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (otuđenog automobila) od apelanta M. S. kao i fco izvještaja o izvršenom pregledu i analizi snimka sigurnosnih kamera sa prilozima.
10. Općinski sud je naveo da je u izvještaju o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocu Federalne uprave policije Sarajevo od 23. januara 2020. godine, koji je dostavljen Tužilaštvu, navedeno da su apelant i M. S. s njima poznatim licima u vremenskom periodu od novembra 2019. do 22. januara 2020. godine, uz prethodni dogovor i zajedničkim radnjama, izvršili krađu većeg broja putničkih motornih vozila na području Zeničko-dobojskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona, te ih prevozili na područje Kantona Sarajevo, a zatim na druge njima poznate lokacije prema teritoriji Republike Srpske na način da je M. S., s njemu poznatim licima, na opisani način otuđivao motorna vozila, a zatim ta ukradena vozila u dogovoru s njemu poznatim licima odvozio na njima poznate lokacije na području Kantona Sarajevo, pri tome koristeći nekategorizirane putne komunikacije i izbjegavajući policijske patrole i instalirane nadzorne kamere (SPARTA), i posredstvom apelanta vršio prebacivanje ukradenih putničkih motornih vozila, koja su privremeno ostavljala na javnim parking prostorima, do njima poznatih lokacija na području Republike Srpske, gdje su se ona rastavljala, a dijelovi od otuđenih vozila zatim stavljali u daljnju prodaju za sada nepoznatim licima.
11. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi i da je 21/22. januara 2020. godine od M. S. oduzeto označeno otuđeno motorno vozilo na označenom parkingu u Sarajevu, a što proizlazi iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koja se odnosi na M. S., pa je zaključeno da je ono dovezeno da bi bilo preuzeto od apelanta. U prilog ovakvom zaključku Općinski sud se pozvao na zapisnike o izvršenim uviđajima o počinjenim krađama priložene uz izvještaj o počinjenju krivičnog djela, te zapisnik o saslušanju svjedoka – oštećenog A. T.
12. Općinski sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je M. S. izvršio tešku krađu barem dva navedena vozila, te procesora iz još neutvrđenog vozila Golf VII. S obzirom na to da iz provedenih dokaza proizlazi i da je apelant bio u kontaktu sa M. S., da su kretali zajedno, zajedno vršili pregled vozila koje je prethodno otuđeno, da su zajedno i lišeni slobode, nakon što su se pokušali udaljiti s lica mjesta, to postoji osnovana sumnja da je i apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči. Dakle, na osnovu navedenog Općinski sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i M. S. počinili predmetna krivična djela za koja se sumnjiče. Za ostala vozila koja se spominju u prijedlogu Tužilaštva, a prema ocjeni Općinskog suda, nisu dostavljeni dokazi koji bi upućivali na osnovanu sumnju da je krađu i tih vozila činio M. S. uz pomoć apelanta, mada ima indicija koje ukazuju na njih kao moguće izvršioce (krađu vozila su izvršila dva lica i odvozila u pravcu Sarajeva).
13. Općinski sud je naveo da odbrana i u ovoj fazi postupka, kao i ranije, osporava zakonitost dokaza. U vezi s tim je ukazano na član 11. ZKPFBiH, te da su navodi o nezakonitosti neosnovani budući da je podnošenje izvještaja o počinjenom krivičnom djelu obaveza MUP-a u smislu člana 234. stav 5. ZKPFBiH, odnosno radi se aktu koji je nastao kao rezultat obaveze primjene ZKPFBiH, a ne o dokazu pribavljenom kršenjem tog zakona. Općinski sud je naveo da iz zapisnikâ o ispitivanju apelanta i M. S. proizlazi da su se branili, osim što su dali svoje lične podatke, te naveli da su oba nezaposlena, lošeg imovnog stanja (M. S.), odnosno srednjeg imovnog stanja (apelant).
14. U odnosu na ponovljene navode odbrana u vezi s dostavljanjem dokaza, Općinski sud je naveo da ne postoji zakonska obaveza suda da prije održavanja ročišta osumnjičenim i njihovim braniocima uz prijedlog za određivanje pritvora dostavi i dokaze bitne za provjeru zakonitosti pritvora jer se prema članu 61. stav 2. i članu 145. ZKPFBiH prijedlog i dokazi dostavljaju sudu, a osumnjičenim se dostavlja samo prijedlog, dakle ne i dokazi. U prilog tom stavu, Općinski sud je ukazao i na stav Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u Rješenju broj 070-0-KŽ-09-C004499 od 6. oktobra 2009. godine. Dalje, Općinski sud je istakao da odbrana ispušta iz vida da je postupak još uvijek u fazi istrage, te da osumnjičeni i njihovi branioci nemaju pravo uvida u te dokaze, već se samo o njima obavještavaju, a pravo uvida imaju u sve spise i dokaze nakon podizanja optužnice (član 6. stav 3. ZKPFBiH). Takav stav zauzima Sud BiH u Rješenju broj SI 2 K 022481 17 Kv od 28. februara 2017. godine, te Ustavni sud u Odluci broj AP 1515/17. Istaknuto je da okolnost da Tužilaštvo, koje i vodi istragu, nije dostavilo svoje izjašnjenje u vezi s tim dokazima ne znači, niti to Općinski sud može pretpostavljati, da je Tužilaštvo dalo svoju saglasnost.
15. Općinski sud je dalje ispitao postojanje posebnih uvjeta za produženje pritvora, te je zaključio da ne postoje razlozi propisani u članu 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, što je obrazloženo u rješenju.
16. Nasuprot tome, Općinski sud je zaključio da su se stekli formalni i materijalni uvjeti za određivanje pritvora apelantu i M. S. propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je za krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. KZFBiH zaprijećena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, pa je ispunjen formalni razlog za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, a to je da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Osim formalnog razloga ispunjen je i materijalni razlog za određivanje mjere pritvora jer se radi o licima sklonim vršenju krivičnih djela, a što se vidi iz izvoda iz kaznene evidencije za osumnjičene. Uvidom u izvod iz kaznene evidencije za osumnjičene Općinski sud je utvrdio činjenicu da su osumnjičeni do sada osuđivani, i to M. S. osuđivan ukupno 14 puta u periodu od 2005. godine pa sve do 2018. godine, a uglavnom se radi o počinjenju krivičnog djela teške krađe motornih vozila, a apelant je „osuđivan presudom Općinskog suda u Sarajevu zbog krivičnog djela iz člana 287. KZFBiH, dakle u pitanju je teška krađa“. Istaknuto je i da se protiv apelanta vodi istraga u drugom predmetu u istom Tužilaštvu pod brojem T04 0 KT 0030758 17, a u pitanju je istovrsno krivično djelo.
17. Osumnjičeni se također sumnjiče da su u periodu od novembra 2019. do 22. januara 2020. godine izvršili krađu devet vozila, te pokušali krađu vozila Golf VII, reg. oznake K32 M 496, na gore opisani način, odnosno sumnjiče se da su počinili ukupno deset raznih krivičnopravnih radnji u kratkom vremenskom periodu. Sva ta djela, u suštini, bila su usmjerena na pribavljanje imovinske koristi, dok iz stanja spisa jasno proizlazi da su osumnjičeni nezaposleni, da su lošeg i srednjeg imovnog stanja, pa je očigledno da im je činjenje krivičnih djela imovinskog karaktera postalo zanimanje i da na taj način osiguravaju sredstva za svoju egzistenciju, koji razlozi opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnih djela. Kada se pri tome ima u vidu da se za krivična djela za koja se sumnjiče može izreći kazna zatvora od tri godine i teža, to je u cijelosti opravdan prijedlog za produženje pritvora u toku istrage iz iteracijskih razloga. Ovakav stav u pogledu tumačenja prava i razloga za pritvor zauzima i Vrhovni sud u Rješenju broj 09 0 K 019600 14 Kž od 31. januara 2014. godine.
18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 K 180921 20 Kž od 4. marta 2020. godine žalbe branilaca apelanta i M. S. izjavljene protiv rješenja o produženju pritvora od 20. februara 2020. godine odbio kao neosnovane.
19. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud naveo, citirao sve dokaze koji su do sada prikupljeni u istrazi, i to kako dokaze subjektivne prirode – iskaze oštećenih koji su naveli vrijeme i mjesto otuđenja njihovih vozila, tako i materijalne dokaze – zapisnike o ispitivanju osumnjičenih, zapisnike o pretresanju lica, te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnike o uviđaju koje su sačinili PU Mostar i PU Zenica, zatim nalaz vještačenja Mirhana Bešlije, stalnog sudskog vještaka od 12. februara 2020. godine, s izvještajem o izvršenom pregledu i analizi snimka sigurnosnih kamera s prilozima. Istaknuto je da iz iskaza svjedoka – oštećenih nesumnjivo proizlazi da je period izvršenja krivičnopravnih radnji, krađe devet vozila, te pokušaja krađe vozila Golf 7 za koje se terete apelant i M. S. od novembra 2019. do 22. januara 2020. godine. Kada se radi o prigovorima branilaca da je sudu za izvođenje zaključka o postojanju osnovane sumnje kao ključni dokaz, kako to naglašava branilac M. S., poslužio izvještaj o počinjenju krivičnog djela, koji je sačinio FUP Sarajevo, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju pravilno naveo da je cijenio dokaze priložene uz izvještaj, koje je nabrojao na strani 4, posljednji pasus, i nastavku na strani 5. pobijanog rješenja, a da mu kao dokaz za izvođenje zaključka o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili tešku krađu barem dva navedena vozila, te procesora iz još neutvrđenog vozila Golf 7, nije zasnovan na izvještaju o počinjenom krivičnom djelu, koji prvostepeni sud pravilno tretira kao akt koji je nastao kao rezultat obaveze primjene ZKP-a, a ne kao dokaz da je neko počinio krivično djelo. Istaknuto je da je Općinski sud iz nabrojanih dokaza u pobijanom rješenju, zatim navođenja kratkog sadržaja tih dokaza, te njihovom ocjenom, i prema mišljenju Kantonalnog suda, izveo pravilan zaključak i razloge za njih, na dovoljno jasan i argumentiran način prezentirao u obrazloženju pobijanog rješenja, počevši od strane 7 pa zaključno s ocjenom datom na strani 9, pasus 2. Navodi žalbi u kojima se ističu odluke drugih sudova i na njima branioci izvode zaključak da nema osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela nisu prihvatljivi za Kantonalni sud s obzirom na to da je u konkretnom slučaju Općinski sud na osnovu do sada prikupljenih dokaza u istrazi, a koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora, imao dovoljno osnova da izvede zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela (ona za koja je sud našao da postoji osnovana sumnja), a za koja se protiv njih vodi istraga.
20. Upravo se u obrazloženju rješenja detaljno opisuje situacija u kojoj se oba osumnjičena sastaju u prostoru benzinske pumpe „Hifa” u Sarajevu, zatim odlaze vozilom Golf 7, koje koristi M. S. na parking u blizini stana koji koristi M. S., te izlaze iz vozila Golf 7 i prilaze zajedno ranije otuđenom vozilu Škoda Octavia, koje je otuđeno 21/22. januara 2020. godine. Oba osumnjičena su se od vozila Škoda Octavia udaljila, kojom prilikom osumnjičeni M. S. ulazi u vozilo Golf 7, u koje unosi crvenu kesu, a apelant nastavlja pješke u pravcu navedene ulice, a zatim vozač vozila Golf prelazi kraću udaljenost, zaustavlja vozilo i izlazi iz njega, te se udaljava užurbanim korakom noseći crvenu kesu i crnu torbicu. U ovoj situaciji policijski službenici su oba osumnjičena lišili slobode, te je utvrđen njihov identitet. Pregledom parkinga pronađeno je vozilo Golf 5, koje je otuđeno u Kaknju 19/20. decembra 2019. godine, na oba vozila su se nalazile nepripadajuće registarske tablice. Navedene činjenice i okolnosti, koje su za sada utvrđene, nalaze potvrdu i u službenoj zabilješci MUP-a Kantona Sarajevo od 23. januara 2020. godine i zapisniku o uviđaju MUPKS od 22. januara 2020. godine, tako da se i iz ovih razloga neosnovanim nalaze navodi iz žalbi branilaca osumnjičenih kojima se željelo dovesti u sumnju utvrđenje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora u konkretnom slučaju.
21. Kantonalni sud je dalje ocijenio neosnovanim navode žalbi o povredi prava na odbranu jer prvostepeni sud nije uz prijedlog za produženje pritvora dostavio odbrani i dokaze koji potkrepljuju osnovanost prijedloga budući da je članom 61. stav 2. ZKPFBiH propisano da će tužilac uz prijedlog za određivanje (odnosno produženje) pritvora sudu dostaviti dokaze bitne za ocjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca, ali ta odredba ne uključuje ni obavezu tužioca, ni obavezu suda na dostavljanje dokaza odbrani, već samo obavezu suda na omogućavanje uvida u dokaze na zahtjev odbrane.
22. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i neprihvatljivim navode apelantove odbrane da prijedlog za produženje pritvora uopće ne sadrži razloge da se apelant uopće tereti za krađu bilo kojeg vozila nego da je bio zajedno sa M. S. na parking prostoru kako bi preuzeo vozilo, s obzirom na to da se apelant sastao sa M. S. u vezi s vozilom Škoda Octavia, a ne vozilom Golf 7, koje je koristio M. S. Osim toga, kako je naglasio Kantonalni sud, predmet ocjene Kantonalnog suda je pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a ne ocjena valjanosti prijedloga Tužilaštva.
23. Općinski sud je, u smislu člana 149. stav 1. ZKPFBiH, po nalaženju Kantonalnog suda, iznio dovoljne i potrebne razloge u pobijanom rješenju u pogledu osnovane sumnje, što podrazumijeva preispitivanje dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog. Također je dao i ocjenu navoda odbrane sa ročišta za produženje pritvora, odnosno njihovo izjašnjenje u pogledu razloga, kako općeg tako i zakonskih razloga za pritvor iz tačke c) člana 146. stav 1. ZKPFBiH. Također je ukazano da pri odlučivanju o prijedlogu za produženje pritvora sud nije vezan ni prijedlogom tužioca, ni izjašnjenjem odbrane, već zakonskom obavezom utvrđenja činjenica i okolnosti koje ukazuju da li je određivanje/produženje pritvora opravdano ili ne.
24. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi da su izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o ispunjenosti posebnih uvjeta za određivanje pritvora. Istaknuto je da se u odnosu na apelanta prvostepeni sud pravilno opredijelio za produženje pritvora iz osnova tačke c) člana 146. stav 1. ZKPFBiH, imajući u vidu, prije svega, apelantovu raniju osuđivanost zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 287. KZFBiH, a koja je počinjena 2016. godine. Također je u ovoj fazi postupka prvostepeni sud pravilno uz navedenu činjenicu cijenio i okolnost da se protiv apelanta vodi istraga u drugom predmetu za istovrsno krivično djelo. Navedena okolnost vođenja istrage za istovrsno krivično djelo ne prejudicira na bilo kakav način pretpostavku apelantove nevinosti, ni u tom, a ni u ovom postupku, kako to neosnovano tvrdi braniteljica, ali je ta okolnost u ovoj fazi postupka, kada se ne traži apsolutno dokazanost svih odlučnih činjenica, od kojih zavisi pravilno presuđenje krivične stvari, nego se samo cijene okolnosti i dokazi u vezi s postojanjem osnovane sumnje, bila, prema ocjeni Kantonalnog suda, prihvatljiv osnov (vođenje istrage za drugo krivično djelo), uz činjenicu apelantove ranije osuđivanosti, da prvostepeni sud, upravo imajući u vidu ličnost datog lica, kao što je to slučaj i u odnosu na osumnjičenog M. S., izvede pravilan zaključak i u odnosu na apelanta, da postoji opravdana bojazan da bi imenovani osumnjičeni boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine i teža kazna.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Do istaknutih povreda je došlo jer redovni sud nije obrazložio odluku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, te u vezi s tim apelantu i njegovoj braniteljici nije dozvolio pristup dokazima u vezi s osnovanom sumnjom, kao što nije ni utvrđeno niti obrazloženo postojanje posebnog uvjeta za pritvor. Apelant navodi da se povreda prava na obrazloženu sudsku odluku u vezi s osnovanom sumnjom ogleda u tome što su u konkretnom slučaju njegova odbrana i on stavljeni u podređen položaj kada je riječ o dokumentaciji (dokazima) na kojim (navodno) počiva osnovana sumnja da je počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, imajući u vidu da je Tužilaštvo sudovima dostavilo predmetnu dokumentaciju, dok odbrani nije dozvoljen ni uvid u nju. U vezi s tim, apelant navodi da u prvostepenom rješenju od 20. februara 2020. godine nema obrazloženja bilo koje radnje koju je navodno preduzeo apelant. Ističe da se on uopće ne sumnjiči za krađu bilo kojeg vozila, a što je vidljivo i iz prijedloga za produženje pritvora od 17. februara 2020. godine. Međutim, ono što ovaj navod prvostepenog rješenja čini presudnim u odnosu na utvrđivanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta je specifikacija osnovane sumnje u odnosu na njega na strani 4. prijedloga za produženje pritvora od 17. februara 2020. godine, u kojem je navedeno da je apelant došao na parking prostor kako bi preuzeo vozilo koje je oduzeto od M. S., a u konkretnom slučaju se radi o vozilu čiji je vlasnik majka M. S. Na ovaj način je prvostepeno rješenje doneseno uz nedostatak obrazloženja u odnosu na osnovanu sumnju. Dalje, apelant navodi da se povreda prava na pristup dokazima u vezi s osnovanom sumnjom ogleda u tome što je na ročištu održanom 24. januara 2020. godine odbrana istakla da osumnjičenom i njegovim braniocima, osim prijedloga za određivanje pritvora, nije dostavljen nijedan dokaz na kome se zasniva osnovana sumnja. Ove navode odbrana je ponovila i na ročištu od 20. februara 2020. godine. U vezi s tim je ukazano da Tužilaštvo nije predložilo, odnosno tražilo da se uskrati ili ograniči uvid u dokaze, a u kojem slučaju bi sud mogao donijeti odluku shodno članu 61. stav 2. ZKPFBiH. Posebno naglašavaju i da je pogrešno tumačen stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1515/17 jer se radilo o situaciji kada je Tužilaštvo zatražilo da dokazi ne budu predočeni i odbrani. Oba apelanta su ocijenila neprihvatljivim stav suda o njihovim žalbenim navodima u ovom dijelu prema kojem „ne postoji zakonska obaveza suda da se prije održavanja ročišta osumnjičenim i njihovim braniocima dostave i dokazi bitni za provjeru zakonitosti pritvora jer se prema članu 61. stav 2. i članu 145. ZKPFBiH prijedlog i dokazi dostavljaju samo sudu, a osumnjičenom se dostavlja samo prijedlog, dakle ne i dokazi“. Prema njegovom mišljenju, na ovaj način povrijeđeno je načelo jednakosti stranaka u postupku. Ukazuje da se apelantova odbrana 25. januara 2020. godine obratila Općinskom sudu sa zahtjevom da joj se omogući uvid u dokaze na kojima se bazira osnovana sumnja i da je taj sud 29. januara 2020. godine poslao odgovor u kojem je ponovio navode iz rješenja od 27. januara 2020. godine. Prema apelantovom mišljenju, u osporenim rješenjima su izostali i valjani razlozi i obrazloženja u pogledu posebnog razloga za određivanje pritvora. Apelant je ukazao i da nikad prije nije kažnjavan, a posebno ne za izvršenje krivičnih djela za koja se sumnjiči u ovom postupku. Najzad, smatra i da samo spominjanje u osporenim rješenjima da se protiv njega vodi istraga i u drugom predmetu predstavlja kršenje pretpostavke nevinosti u oba postupka.
b)Odgovor na apelaciju
26. Kantonalni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi na prvostepeno rješenje dao odgovore na sve žalbene prigovore koji su se odnosili kako na osnovanu sumnju kao opći uvjet za produženje pritvora tako i u odnosu na žalbene prigovore koji su se odnosili na pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
27. Općinski sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, da se i u ovoj apelaciji ponavljaju navodi iz apelacije u predmetu broj AP 627/20, te navodi o kojima su svoj stav dali i Općinski sud, ali i Kantonalni sud u rješenju od 4. marta 2020. godine. Prema mišljenju Općinskog suda, apelacija u najvećem dijelu sadrži iskazivanje nezadovoljstva odlukama sudova. Ponavljaju se navodi (na više mjesta) o tome da je onemogućeno i uskraćeno pravo na odbranu jer Općinski sud odbrani nije dostavio dokaze koji se navode u prijedlogu za produženje pritvora. U tom smjeru Općinski sud je zauzeo svoj stav, a koji je zasnovan na zakonu i koji je u skladu s važećom sudskom praksom. Naime, ne postoji zakonska obaveza suda da prije održavanja ročišta osumnjičenim i njihovim braniocima uz prijedlog za određivanje pritvora dostavi i dokaze bitne za provjeru zakonitosti pritvora jer se, prema čl. 61. stav 2. i 145. ZKPFBiH, prijedlog i dokazi dostavljaju sudu, a osumnjičenim se dostavlja samo prijedlog, dakle ne i dokazi. Neosnovani su i navodi o nepostojanju osnovane sumnje, i više nego jasno iz prijedloga za produženje pritvora proizlazi za šta se osumnjičeni sumnjiče, tj. za koje radnje i koja djela.
28. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su osporena rješenja pravilna i zakonita, te da sadrže detaljno obrazloženje razloga zbog kojih su prijedlozi za određivanje i produženje pritvora usvojeni.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 61. st. (1), (2) i (3) Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
(3) Poslije podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo na uvid u sve spise i dokaze.
Član 145. st. (1) i (2) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna;
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda 43 0 K 180921 20 Kž od 4. marta 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 4. mart 2020. godine i datume podnošenja apelacija, tj. 16. mart 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
37. Ustavni sud podsjeća da, nakon inicijalnog hapšenja, lice lišeno slobode, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) u skladu s prvim dijelom člana 5. stav 3. Evropske konvencije, „mora biti izvedeno bez odlaganja pred sudiju“. Međutim, činjenica da je osumnjičeni imao pristup sudu nije dovoljna za zaključak da je ispunjen prvi dio zahtjeva iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Zbog toga, kada se radi o lišavanju slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, odnosno kada se ispituje zakonitost pritvora u istrazi i suđenja koji su u toku, normalno se zahtijeva saslušanje (vidi Evropski sud, Sanchez-Reisse protiv Švajcarske, presuda od 21. oktobra 1986. godine, stav 51, Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII, stav 162. s daljnjim referencama). Nadalje, postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i lica koje je u pitanju (osumnjičenog) (vidi Evropski sud, Nikolova, stav 59, Graužinis, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski važni za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, serija A, broj 151, stav 29. i Schöps protiv Njemačke broj 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Također, osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi Evropski sud, Niedbała protiv Poljske broj 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine).
38. Najzad, pojmovi „zakonit“ i „u skladu s procedurom propisanom zakonom“ korišteni u članu 5. stav 1. Evropske konvencije suštinski upućuju na domaći zakon i obavezu usklađenosti s materijalnim i procesnim pretpostavkama uspostavljenim njime. Dodatno, Konvencija zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti i u skladu sa svrhom člana 5, a to je sprečavanje da lice koje je u pitanju bude lišeno slobode na arbitraran način (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Erkalo protiv Holandije, presuda od 2. septembra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI, str. 2477, stav 52). Zbog toga je na prvom mjestu na domaćim organima, prije svega sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, kako član 5. stav 1. određuje kao povredu Konvencije propust da se postupi u skladu s domaćim pravom, Evropski sud smatra da može i da treba primijeniti ovlaštenja da preispita da li je postupljeno u skladu s ovim pravom (vidi Evropski sud, Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. oktobra 2007. godine, stav 54).
39. U konkretnom slučaju apelant najprije osporava zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. U prilog ovoj tvrdnji istakao je da mu je, suprotno ZKPFBiH, uskraćen pristup dokazima na kojim je zasnovana osnovana sumnja koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje, a zatim i produženje pritvora. U ovom dijelu apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1515/17 koju je redovni sud, prema njegovom mišljenju, pogrešno tumačio i primijenio.
40. U tom smislu Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 627/20 od 8. aprila 2020. godine utvrđena povreda prava istog apelanta na ličnu slobodu i sigurnost. U navedenoj odluci Ustavni sud je u vezi s razlozima i obrazloženjima redovnih sudova da se prijedlog za određivanje/produženje pritvora i dokazi dostavljaju sudu, a da se osumnjičenom dostavlja samo prijedlog, ali ne i dokazi, te tumačenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1515/17, dao iscrpne razloge i obrazloženja, pozivajući se na relevantnu prasku Ustavnog suda (vidi tač. od 48. do 53). Naime, Ustavni sud je u toj odluci naveo:
„48. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi shodno 61. stav 2. i članu 145. ZKPFBiH zaključili da se prijedlog za određivanje/produženje pritvora i dokazi dostavljaju sudu, a da se osumnjičenom dostavlja samo prijedlog, ali ne i dokazi. U prilog ovakvom stavu redovni sudovi su se također pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP 1515/17.
49. Ustavni sud zapaža da je članom 61. stav 1. ZKPFBiH propisano da u toku istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Stavom 2. citiranog člana određeno je da izuzetno od stava 1. tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostavlja i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. Članom 145. stav 3. ZKPFBiH je određeno da tužilac dostavlja obrazloženi prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije u roku od pet dana prije isteka rješenja o pritvoru, te da sud prijedlog odmah dostavlja osumnjičenom odnosno optuženom.
50. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1515/17 od 17. juna 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) razmatrao apelantove tvrdnje da je prekršeno načelo jednakosti stranaka jer mu je uskraćen pristup dijelu dokaza na kojim je Tužilaštvo zasnivalo prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora. Naime, u ovom predmetu Tužilaštvo BiH je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo dokaze radi procjene zakonitosti pritvora Sudu BiH, ali je, u skladu sa članom 47. ZKPBiH, zatražilo da apelantu bude uskraćen pristup dijelu dokaza koji su predočeni uz prijedlog zbog interesa istrage. Ustavni sud je istakao (vidi tačku 74): '(...) Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da apelantu nisu dostavljeni dokazi (kako apelant navodi iz Aneksa A) na kojim su zasnivani prijedlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora. Utemeljenje za ovo je bio član 47. ZKPBiH. Stavom 1. navedenog člana određeno je da u toku istrage branilac ima pravo uvida u spis i da razgleda spise i predmete koji idu u prilog osumnjičenom, ali da se ovo pravo može uskratiti ako bi to dovelo u opasnost cilj istrage. S obzirom na to da istragu može pokrenuti i voditi jedino tužilac, proizlazi da odluku o uskraćivanju prava branioca na razgledanje predmeta i spisa donosi tužilac. U obrazloženjima osporenih rješenja jasno je navedeno da apelantu i njegovom braniocu nisu dostavljeni svi dokazi koji su predočeni sudu uz prijedloge za određivanje, odnosno produženje pritvora na osnovu ovlaštenja tužioca u smislu člana 47.
ZKPBiH. Nadalje, stavom 2. istog člana određeno je da će izuzetno uz prijedlog za određivanje pritvora tužilac sudiji za prethodni postupak dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. U konkretnom slučaju nesporno je da su uz prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora dokazi bitni za ocjenu zakonitosti pritvora dostavljeni Sudu BiH, kao i da se radilo o dokazima u odnosu na koje je radi istrage apelantovom braniocu uskraćen pristup. U obrazloženjima svih osporenih rješenja ovi dokazi su detaljno interpretirani, te je na osnovu njihove ocjene pojedinačno i u uzajamnoj vezi Sud BiH i zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b), i c), odnosno b) i c) ZKPBiH. U tom smislu, proizlazi da su apelant i njegov branilac o dokazima obaviješteni tek na samom ročištu za određivanje, odnosno produženje pritvora. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da nakon prvostepenih rješenja o određivanju pritvora i o produženju pritvora izjavi žalbe u kojim je imao mogućnost da osporava i proceduralne i materijalne aspekte pritvora pred drugostepenim sudom koji je nadležan da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu lica koje je u pitanju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 966/17 od 10. maja 2017. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, dakle, apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju, odnosno o produženju pritvora sa sadržajem dokaza na kojima su te odluke zasnovane, budući da iz stanja spisa proizlazi da su apelant i njegov branilac osporavali sadržaj dokaza Tužilaštva koji su dostavljeni uz prijedlog. U tom smislu uspostavljena je ravnoteža između cilja istrage i obavještavanja o dokazima bitnim za ocjenu zakonitosti pritvora. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svim osporenim rješenjima dao iscrpnu interpretaciju člana 47. ZKPBiH, te zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja standard obavještavanja zadovoljen.'
51. Shodno naprijed navedenom stavu proizlazi da se ne može prihvatiti stav redovnih sudova da se pri određivanju pritvora, a shodno članu 61. ZKPFBiH, osumnjičenom odnosno njegovom braniocu a priori ne dostavljaju dokazi na kojim se zasniva prijedlog za određivanje pritvora, odnosno da se dostavlja samo prijedlog za određivanje pritvora. Naime, iz citirane zakonske odredbe nedvosmisleno proizlazi da se u toku istrage braniocu mora omogućiti pristup onim dokazima koji idu u prilog osumnjičenom, a da samo izuzetno ograničenje može biti uspostavljeno ukoliko je to u interesu istrage. U konkretnom slučaju Tužilaštvo, koje rukovodi istragom, uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo je i dokaze, te nije zatražilo, kao u predmetu broj AP 1515/17, da apelantima i njihovim braniocima bude uskraćen pristup svim ili dijelu priloženih dokaza.
52. Nadalje, iz člana 61. stav 2. ZKPFBiH nedvosmisleno proizlazi da se dokazi dostavljaju sudu radi procjene zakonitosti pritvora, ali i radi obavještavanja branioca. U predmetu broj AP 1515/17 u osporenim rješenjima dokazi su bili detaljno interpretirani, te je na osnovu njihove ocjene pojedinačno i u uzajamnoj vezi Sud BiH i zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao i posebnih razloga za određivanje pritvora. Međutim, u konkretnom slučaju, a kako je konstatirano u zapisniku o ročištu za određivanje pritvora (koji je apelant Samardžija priložio uz apelaciju), apelanti i branilac su upoznati s prijedlogom za određivanje pritvora. Pri tome braniocu je prijedlog uručen na samom ročištu, koje je, prema navedenom zapisniku trajalo 20 minuta (od 14.00 do 14.20 sati).
Nadalje, rješenje o određivanju pritvora apelantu i braniocu je uručeno u 15.00 sati i u njemu je izostala detaljna interpretacija dokaza na kojim se prijedlog za određivanje pritvora zasnivao. U tom smislu ne može se zaključiti da su, u okolnostima konkretnog slučaja, apelanti, odnosno njihovi branioci na ovaj način obaviješteni u dovoljnoj mjeri o sadržaju dokaza kojim nisu imali pristup, pa da su zaključak o postojanju osnovane sumnje s uspjehom mogli osporavati u žalbama koje su izjavili na rješenje o određivanju pritvora, kao što je to bio slučaj u predmetu Ustavnog suda broj AP 1515/17. Naime, iz osporenog rješenja o određivanju pritvora proizlazi da se apelantima stavlja na teret da su po prethodnom dogovoru i zajedničkim radnjama, u dužem vremenskom periodu, otuđili veći broj motornih vozila (pobrojano je deset vozila) na način da je apelant M. S. s njemu poznatim licima na opisani način otuđivao motorna vozila koja su prebacivana u Kanton Sarajevo radi prodaje, te da je posredstvom apelanta Samardžije otuđena vozila prebacivao u Republiku Srpsku, gdje su ona rastavljana i dijelovi prodavani njima poznatim licima. Redovni sud je samo taksativno pobrojao materijalne dokaze (zapisnike o uviđaju, zapisnike o saslušanju svjedoka – oštećenih, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta), ne osvrćući se na njihov sadržaj i ne dajući obrazloženje na koji način ovi dokazi govore u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela za koja se terete (pobrojano je deset otuđenih automobila). Iz osporenih rješenja jedino proizlazi da je od apelanta M. S. na parkingu u Sarajevu oduzeto otuđeno motorno vozilo, što proizlazi iz potvrde o oduzimanju predmeta. Međutim, kako sadržaj ostalih dokaza nije interpretiran, nije jasno na osnovu čega je zaključeno i da je to vozilo apelant M. S. dovezao na parking da bi bilo preuzeto od apelanta Samardžije.“
41. Ustavni sud je u navedenoj odluci zatim zaključio (vidi tačku 53): „Slijedom navedenog proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja nisu zadovoljeni standardi iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije prema kojim postupak odlučivanja o pritvoru mora biti adversaran i da uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i osumnjičenog, jer je apelantima bio uskraćen pristup dokumentima na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje koja čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.“
42. Imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda broj AP 627/20, te da je nakon rješenja koje je osporeno apelacijom u navedenom predmetu broj AP 627/20, u kojoj je utvrđena povreda apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost, redovni sud produžio pritvor apelantu, a da je ponovno apelantu uskratio pristup dokumentima na kojima je zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje koja čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, dajući identične razloge za to, Ustavni sud nalazi da je osporenim rješenjima u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo.
43. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
44. Ustavni sud ne smatra potrebnim da ispituje i ostale apelantove navode, imajući u vidu da je apelantu bio uskraćen pristup dokumentima na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općem uvjetu za određivanje pritvora.
45. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, tačka 81; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, tačka 26, dostupne na www.ustavnisud.ba).
46. Rukovodeći se naprijed citiranim stavom, iako je Ustavni sud u konkretnom slučaju utvrdio povredu ustavnih prava na slobodu i sigurnost na koje se apelant poziva, s obzirom na to da je rješenjem od 20. februara 2020. godine vremenski određeno trajanje pritvora do 22. aprila 2020. godine, što znači da je pritvor prema ovom rješenju u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda istekao, nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju osporenih rješenja o pritvoru i vraćanju predmeta na ponovno odlučivanje. Ustavni sud smatra da je dovoljno to što je ukazao (nažalost po drugi put u istom slučaju) na propuste pri utvrđivanju mjere pritvora, naglašavajući da redovni sud pri određivanju i produženju mjere pritvora mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nisu zadovoljeni standardi iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije prema kojim postupak odlučivanja o pritvoru mora biti adversaran i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i osumnjičenog jer je apelantu bio uskraćen pristup dokumentima na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje koja čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević