Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5803/18 („NLB Banka a.d.“ Banjaluka)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5803/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5803/18, rješavajući apelaciju „NLB Banka“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „NLB Banka a.d.“ Banjaluka protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 173581 12 Pž od 14. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 173581 10 PS od 24. februara 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „NLB Banka a.d.“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 18. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 173581 12 Pž od 14. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 173581 10 PS od 24. februara 2012. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 173581 10 PS od 24. februara 2012. godine apelantica, kao tužena, obavezana je da tužitelju („ŠTAMPA P.T.T.“ d.o.o. Sarajevo) isplatiti dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. aprila 2008. godine, pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, a sve u roku od 30 dana. Istom presudom apelantica je odbijena sa postavljenim protivtužbenim zahtjevom kojim je tražila da se poništi Ugovor broj 21134 od 15. septembra 1999. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) i da se tužitelj obaveže na naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da su tokom postupka izvedeni materijalni dokazi (pobliže navedene na stranici 2 i 3 presude), te da je nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu činjenica koje nisu sporne utvrdio da je predmetni ugovor zaključen između tužitelja i „Razvojna banka Republike Srpske“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantičin prednik), da je potpisan i ovjeren pečatom tužitelja, kao i da je potpisan od strane izvršnog direktora apelantičinog prednika (naručioca) i ovjeren njegovim pečatom. Nadalje, da je na osnovu predmetnog ugovora apelantičin prednik neopozivo naručio 20 PTT imenika cjelovite BiH (po cijeni pobliže navedenoj u obrazloženju presude). Općinski sud je naveo da je uvidom u rješenje Osnovnog suda u Banjaluci od 17. decembra 1998. godine utvrdio da je apelantičin prednik upisan u sudskom registru i da je lice ovlašteno za zastupanje R. T., generalni direktor bez ograničenja ovlaštenja. Također, Općinski sud je istakao da je 2. aprila 2008. godine tužitelj ispostavio fakturu apelantici, po osnovu predmetnog ugovora, na određeni novčani iznos, u kojoj je naznačen rok plaćanja od osam dana. Nadalje, da je uvidom u određenu otpremnicu utvrđeno da je izdata 4. februara 2009. godine od strane tužitelja na ime 20 komada PTT imenika, da je potpisana i ovjerena pečatom tužitelja, a da nije potpisana niti ovjerena pečatom lica koje je predmetnu robu zaprimilo. Osim toga, Općinski sud je naveo da je iz prijemne knjige (lista) BH Pošte utvrđeno da je apelantica zaprimila pošiljku poslanu od strane tužitelja. Nadalje, da je dopisom od 8. aprila 2008. godine apelantica tužitelju vratila fakturu od 2. aprila 2008. godine, uz konstataciju da nije primila PTT imenike.
4. Kao razloge odbijanja apelantičinog protivtužbenog zahtjeva Općinski sud je istakao činjenicu da apelantica nije blagovremeno, odnosno odmah po dobivanju fakture obavijestila tužitelja da ne odobrava predmetni ugovor (jer je predmetni ugovor potpisalo neovlašteno lice), već je to istakla tek u protivtužbi. Nadalje, istakao je da se u konkretnom slučaju radi o slučaju takozvanog „punomoćnika po zaposlenju“, kao lica kome je inače povjereno vršenje dužnosti iz kojih po redovnom toku stvari proizlazi i ovlaštenje za sklapanje ugovora ili vršenje određenih poslova u granicama tih dužnosti.
5. Nadalje, Općinski sud je istakao da se apelantica neosnovano pozvala na zabludu, a imajući u vidu odredbe člana 61. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, Općinski sud je istakao da apelantica nije mogla tražiti poništenje predmetnog ugovora navodeći da je tužitelj postupio nesavjesno, a što se odnosi na „sitna slova iz ugovora, pretplatu narednih 10 godina, te čudne odredbe o načinu otkazivanja ugovora“, budući da izvršni direktor prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije postupio sa pažnjom koja se od direktora očekuje. Osim toga, Općinski sud je zaključio da apelantica nije dokazala ni da je akviziter tužitelja na prevaran način izdejstvovao zaključenje predmetnog ugovora ili da se radi o eventualnoj zloupotrebi pečata od strane izvršnog direktora apelantičinog pravnog prednika.
6. Također, Općinski sud je naveo da nije osnovan apelantičin prigovor zastare, budući da je faktura kojom je tužitelj fakturisao određeni novčani iznos na ime PTT imenika ispostavljena 2. aprila 2008. godine sa rokom plaćanja od osam dana, te da je navedenu fakturu apelantica vratila podneskom od 8. aprila 2008. godine, dok je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 6. decembra 2010. godine, dakle, u okviru zastarnog roka od tri godine, propisanog članom 374. ZOO.
7. U konačnici, Općinski sud je istakao da apelantica u toku postupka nije izvela dokaze kojima bi osporila visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, zbog čega je odlučeno da je tužbeni zahtjev osnovan, budući da je predmetni ugovor zaključen u pismenoj formi, sa pravima i obavezama ugovorenih strana. Nadalje, da je tužitelj isporukom naručenih PTT imenika i dostavom računa izvršio svoju obavezu prema apelantici, a što je u skladu sa odredbama predmetnog ugovora. Osim toga, Općinski sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je izmirila svoju ugovorenu obavezu, dok je tužitelj izvršenjem njegove ugovorene obaveze (dostavom imenika) stekao pravo da od apelantice zahtijeva ispunjenje njene ugovorene obaveze, a što je u skladu sa odredbama člana 124. ZOO, kao i odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koje propisuju da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve, odnosno primjenom pravila o teretu dokazivanja.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 173581 12 Pž od 14. avgusta 2018. godine odbijena je apelantičina žalba i prvostepena presuda je potvrđena.
9. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je, prije svega, ponovio utvrđenja i zaključke prvostepenog suda. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je ukazao na odlučne činjenice koje proizlaze iz stanja spisa (kako je to pobliže navedeno na stranici 3 presude). Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa nesumnjivo proizlazi da je tužitelj putem pošte otpremio predmetne imenike, a što je utvrđeno uvidom u prijemnu knjigu (list) BH Pošte. Također, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 472. ZOO, te zaključio da su neosnovani apelantičini navodi da nije primila imenike, jer se, imajući u vidu sadržaj navedene odredbe, uručenjem stvari pošti, odnosno licu koje organizuje otpremu, smatra da je predaja robe izvršena. U odnosu na žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o prigovoru zastare potraživanja, Kantonalni sud je istakao, da je, nasuprot žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno utvrdio da je predmetna faktura ispostavljena 2. aprila 2008. godine sa rokom plaćanja od osam dana, a da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 6. decembra 2010. godine, dakle, u okviru zastarnog roka od tri godine koji je propisan odredbom člana 374. ZOO. Također, suprotno žalbenim navodima da zastarni rok iznosi isključivo jednu godinu u smislu člana 378. ZOO, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se radi o potraživanjima pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, te da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbom člana 374. ZOO. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantičini prigovori da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostepeni sud na osnovu utvrđenih činjenica pravilno zaključio da su parnične stranke sklopile pravno valjan ugovor, kojim su preuzele određena prava i obaveze, te da je tužitelj svoju obavezu ispunio predajom naručene robe na poštu, dok apelantica nije ispunila svoju obavezu plaćanja faktura koju joj je tužitelj ispostavio. Nadalje, da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica dužna izmiriti precizirani iznos tužitelju, a u smislu odredbe člana 17. ZOO. U odnosu na žalbene prigovore da je pobijana presuda donesena uz povredu odredaba parničnog postupka, Kantonalni sud je istakao da je postupak pred prvostepenim sudom proveden u skladu sa odredbama ZPP i da obrazloženje pobijane presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama za rješenje ove pravne stvari. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu i druge žalbene prigovore, ali da isti nisu od uticaja na drugačiju odluku tog suda.
Apelacioni navodi
10. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi osporenim odlukama povrijedili odredbu člana 8. ZPP. Apelantica ističe da se u pobijanim odukama navodi da nije dokazala da je bila obmanuta od strane tužioca, te da lice koje je potpisalo ugovor (Đ. M.), iako neovlašteno za zastupanje po sudskoj registraciji, kao punomoćnik po zaposlenju može da potpisuje ovakve ugovore. Apelantica smatra da je potpuno proizvoljan takav zaključak redovnih sudova, te da nije zasnovan ni na kakvim izvedenim dokazima, što nalažu odredbe ZPP. S tim u vezi, apelantica smatra da nije ni imala potrebu da dokazuje da je bila obmanuta, jer nije ni zaključila ugovor sa tužiocem po ovlaštenom licu, niti je postupanja neovlaštenih lica odobrila u skladu sa članom 88. ZOO. Nadalje, da je u konkretnom slučaju tužilac imao obavezu da dokazuje valjanost ugovora, te da prilaže dokaze kojima potvrđuje da je ugovor zaključen po ovlaštenom licu, kao i da to što je Đ. M. imao pečat ne znači ništa. Osim toga, apelantica ističe da su redovni sudovi odluke zasnovali na površnoj ocjeni dokaza, nepotpunom i pogrešnom utvrđenom činjeničnom stanju, kao i da su potpuno neosnovano primjenjivali materijalno pravo. Apelantica smatra da se iz dokaza izvedenih tokom sudskog postupka može utvrditi da nijedna stranka u postupku nije izvršavala obaveze prema drugoj strani, te da ne postoji nikakav osnov za apelantičinu obavezu. Također, ističe da su redovni sudovi zasnovali svoju odluku i na jednom „krunskom dokazu" - listu prijemne knjige BH Pošta. S tim u vezi, apelantica ističe da je navedeni dokaz izuzetno sporan i da se iz njega apsolutno ništa ne može pouzdano dokazati. Nadalje, da tužilac nije izveo nijedan dokaz o tome da je apelantica odbila prijem pošte, kao ni da je istu prihvatila. Apelantica smatra da je teret dokazivanja na tužilačkoj strani koja je to morala izvesti kao dokaz u parničnom postupku u skladu sa članom 126. ZPP, a ne apelantica, kako to zaključuju redovni sudovi.
Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Bitna zabluda Član 61. stav (2) (2) Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.
(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Predaja prevoziocu Član 472.
U slučaju kad je prema ugovoru potrebno da se izvrši prevoz stvari, a ugovorom nije određeno mjesto ispunjenja, predaja je izvršena uručenjem stvari prevoziocu ili licu koje organizuje otpremu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze, utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Ustavni sud, također, podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, a koje razloge je kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud. Pri tome, Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, jasno i argumentovano obrazložio svoj stav da apelantica nije dokazala da je izmirila svoju ugovorenu obavezu plaćanja ispostavljene fakture, niti da je akviziter tužitelja na prevaran način izdejstvovao zaključenje predmetnog ugovora ili da se radi o eventualnoj zloupotrebi pečata od strane izvršnog direktora apelantičinog pravnog prednika. Naime, Ustavni sud smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, odnosno da je neosnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev, budući da su parnične stranke sklopile pravno valjan ugovor, kojim su preuzele određena prava i obaveze, te da je tužitelj isporukom naručene robe, odnosno njenom predajom na poštu izvršio svoju ugovorenu obavezu prema apelantici, dok apelantica nije izmirila svoju ugovorenu obavezu. Ustavni sud u ovakvim zaključcima redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević