Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5747/18 (N.B.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
- In dubio pro reo
- Reformatio in peius
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5747/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5747/18, rješavajući apelaciju N. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N.B. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 008494 17 Kžk od 21. septembra 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 008494 17 Kžk od 13. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. B. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne u KPZ Zenica, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 008494 17 Kžk od 21. septembra 2018. godine, te Presude Suda BiH broj S1 1 K 008494 17 Kžk od 13. jula 2018. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se „prekinulo izdržavanje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o njegovoj apelaciji“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri od 6. novembra 2018. godine odbio zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 15. januara 2020. godine zatraženo je od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovore na apelaciju.
5. Sud BiH je dostavio odgovor 27. januara, a Tužilaštvo BiH 3. februara 2020. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Tok postupka
7. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 008494 12 Kri od 14. aprila 2016. godine apelanta proglasio krivim da je počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te mu je izrekao kaznu zatvora od jedne godine. Istom presudom apelant je oslobođen optužbi da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. c), e) i f) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), te krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tač. a) i b) KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. KZBiH. Apelant je osuđen na kaznu zatvora od jedne godine.
8. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 00849 16 Krž 3 od 23. januara 2017. godine uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu ukinuo u osuđujućem dijelu, te u tom dijelu odredio održavanje glavnog pretresa. Istom presudom djelimično je uvažena žalba Tužilaštva BiH i prvostepena presuda je ukinuta u odnosu na pobrojane tačke oslobađajućeg dijela presude i određeno je održavanje glavnog pretresa. Najzad, u odnosu na pobrojane tačke oslobađajućeg dijela izreke prvostepene presude, žalba Tužilaštva BiH je odbijena i u tom dijelu je prvostepena presuda potvrđena.
Osporene odluke
9. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 008494 17 Kžk od 13. jula 2018. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, te krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ, te mu izrekao kaznu zatvora od deset godina. Na osnovu člana 49. stav 1. KZSFRJ, uzeta je kao utvrđena kazna zatvora od 15 godina koja je apelantu izrečena presudom Suda BiH od 1. septembra 2015. godine, pa je na osnovu člana 48. stav 2. tačka 3. KZSFRJ apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Tužilaštvo BiH 3. maja 2018. godine dostavilo izmijenjenu-preciziranu optužnicu (od 29. decembra 2011. godine), koja je izmijenjena u sljedećem pogledu: u tač. 2- 6. optužnice iza riječi „zatočenika“ dodaju se riječi „ratnog zarobljenika“, u tački 7. iza riječi „zatočenika“ dodaju se riječi „ratnog zarobljenika“, te iza riječi „zatočenik“ dodaju se riječi „ratni zarobljenik“, u tački 8. iza riječi „zatočenice“ dodata je riječ „civile“, u tački 4. optužnice Tužilaštva od 14. juna 2012. godine, izmijenjene 13. jula 2015. godine, iza riječi „zatočene osobe“ dodaje se riječ „civile“, u tački 6. predmetne optužnice od 14. juna 2012. godine tako da je iza riječi „zatočenog“ dodata riječ „civila“.
11. Sud BiH je zaključio da su izmjene sadržane u drugoj izmijenjenoj – preciziranoj optužnici od 3. maja 2018. godine dozvoljene u skladu sa članom 275. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), odnosno da se kreću u okviru subjektivnog i objektivnog identiteta analogno članu 280. stav 1. ZKPBiH. Prema stavu Suda BiH, izmjene sadržane u izmijenjenoj-preciziranoj optužnici predstavljaju preciziranje činjeničnog stanja pri čemu, prema stavu suda, a što je ukazao i apelant, nije neophodno da su izneseni novi dokazi, već je dovoljna subjektivna ocjena istih dokaza poznatih tužiocu, a što su okolnosti konkretnog slučaja. Iako se izmjene u činjeničnom stanju odnose na postojanje bitnog elementa krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, Sud BiH je zauzeo stav da je optužba u toku prvostepenog postupka i dokazivala da su oštećena lica naznačena u tač. 2-7. optužnice od 29. decembra 2011. godine bili ratni zarobljenici, odnosno da je dokazivala da su lica navedena u tački 8. iste optužnice, te tač. 4. i 6. optužnice od 14. juna 2012. godine bili civili (koja kvalifikacija nije prihvaćena zbog razloga koji će biti naznačeni u daljem obrazloženju ove presude), te se apelant i teretio za izvršenje krivičnih djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, odnosno ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da je apelant iz sadržaja navedenih optužnica bio upoznat sa statusom oštećenih lica pri čemu je, kako će to biti naznačeno u daljem obrazloženju presude, postupanje na način opisan svim tačkama izreke ove presude zabranjeno kako prema civilima, tako i prema ratnim zarobljenicima, čega je optuženi morao biti svjestan.
12. Najzad, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju postojala žalba Tužilaštva BiH, te da je prvostepena presuda u oslobađajućem dijelu (u odnosu na tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 11. izreke oslobađajućeg dijela presude), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuta povodom žalbe Tužilaštva BiH, neosnovanim je ocijenjen apelantov prigovor o povredi principa reformatio in peius. Pri tome posebno je ukazano na član 307. ZKPBiH kojom je regulisan institut zabrane reformatio in peius koji zabranjuje izmjenu presude u bilo kom pogledu pod uslovom ako je podnesena samo žalba u korist optuženog, što nije i konkretni slučaj.
13. Sud BiH je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo da efektivno učestvuje u ovom postupku imajući u vidu istovremeno vođenje ovog krivičnog postupka i krivičnog postupka u predmetu protiv optuženog Mensura Memića i dr. (broj S1 1 K 003369 10 KrI, veza broj X-KR-09/786-1, predmet “Trusina”). S tim u vezi, prihvaćen je stav iz prvostepene presude da je ključna uloga sudije da osigura balans između obaveze suđenja u razumnom roku i zahtjeva optuženog na adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane. Sama okolnost postojanja mjere pritvora apelantu u predmetu protiv optuženog Mensura Memića i dr. je, prema ocjeni suda, nalagala dodatnu obavezu sprečavanja odugovlačenja krivičnog postupka, a što je posljedica stava Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem se standard suđenja bez odlaganja mora ocijeniti prema strožijim kriterijima kad se osoba nalazi u pritvoru. Prihvatanje ovakvih strožijih kriterija za pritvorske predmete sudu pruža mogućnosti da pozitivno utječe na pravo optuženog da mu bude suđeno bez odlaganja, kao i da trajanje pritvora svede na najkraće nužno vrijeme. U prilog navedenom ukazano je i da je prvostepeni sud pravilno imao u vidu da su (u vrijeme donošenja odluke prvostepenog suda) apelantovu odbranu zastupala tri izabrana branioca, čime je apelantova odbrana osigurana, što svakako ne anulira njegovo pravo da bude njen aktivni učesnik. Najzad, ukazano je da je sud imao u vidu i da je postupak u predmetu Mensura Memića i dr. bio složen i obiman, da su svi optuženi bili u pritvoru, da su u trenutku donošenja rješenja kojim je odbijen apelantov prijedlog da se početak ovog postupka odgodi bile saslušane 2/3 planiranih svjedoka Tužilaštva, nakon čega je trebalo da uslijedi dokazni postupak odbrane svih šest optuženih, što je išlo u prilog zaključku da njegovo okončanje nije izvjesno, što bi, dakle, vodilo pravnoj neizvjesnosti u tom pravcu.
14. Imajući u vidu sve navedene okolnosti Sud BiH je zaključio da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da ne postoje zakonske smetnje da se postupak protiv apelanta u ovom predmetu nesmetano odvija i u situaciji kada paralelno teče drugi krivični postupak protiv njega. Ukazano je i da je uvažavanjem apelantovog prava da aktivno učestvuje u ovom postupku prvostepeni sud planirao rjeđi raspored ročišta u ovom predmetu (dva puta mjesečno). U prilog navedenom Sud BiH se pozvao i na stav Evropskog suda u predmetu S.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (aplikacija broj 60958/00, paragraf 29, ECHR 2004-IV).
15. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da nije prihvaćen apelantov alibi prema kom se u vrijeme preduzimanja inkriminisanih radnji 28. jula 1993. godine nije nalazio na lokalitetu Muzeja u Jablanici. Prema stavu Suda BiH, apelantovo prisustvo nesumnjivo je dokazano saglasnim iskazima svjedoka M.S., M.Z., „C“, F.R., K.M., ali i svjedoka M.R., Z.K., I.A. koji su u to vrijeme bili zatočeni u objektu Muzeja, kao i svjedoka Z.B., koji je u to vrijeme radio kao stražar na vanjskom obezbjeđenju objekta Muzej, te svjedoka „I“, koji je u inkriminisano vrijeme bio civilni policajac u Jablanici, a koji su otprije poznavali apelanta. Nadalje, apelantovo prisustvo u prostorijama objekta Muzeja u Jablanici u kasnim večernjim satima 28. jula1993. godine, kao i zaključak o identifikaciji apelanta kao izvršioca radnje silovanja utvrđeni su i iz iskaza svjedoka „D“ koja je apelanta označila kao osobu koja ju je silovala. Najzad, Sud BiH je ukazao i na iskaz svjedoka „A“ koja je opisala osobu koja je te večeri prozvala svjedoke „D“ i „H“ da izađu, a koju je tokom istrage putem fotografija prepoznala kao apelanta.
16. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant dokazivao da se kritične prilike nalazio u Sarajevu, između ostalog, i kroz tvrdnju svjedoka S.B. da ga je apelant tada odveo na ručak u Sarajevo, kroz tvrdnju svjedoka „S1“ da je 28. jula 1993. godine razgovarao sa apelantom u Sarajevu, te kroz iskaze svjedoka Š.G. i F.F. Najzad, apelant je u prilog alibija predočio i materijalnu dokumentaciju koja se odnosila na datum 1. avgust 1993. godine, odnosno na događaj koji se desio na putu prema Vojnoj bolnici, kada je došlo do oružanog sukoba između R.D., apelanta i B.K.
17. Sud BiH je zaključio da se za potrebe ove presude nije potrebno na detaljan način baviti kretanjem apelanta desetak dana prije dešavanja inkriminisanih događaja opisanih pod tač. 5- 8. izreke presude, na način kako to čini odbrana, s obzirom na to da činjenica da li je apelant ranije učestvovao u borbenim djejstvima na Igmanu apsolutno ne dovodi u pitanje njegovo prisustvo u prostorijama Muzeja u noći 28. jula 1993. godine. Stoga se sud za potrebe ove presude bavio apelantovim kretanjem nekoliko dana prije dešavanja inkriminisanih događaja, kao i poslije inkriminisanog događaja.
18. Sud BiH je istakao da nije mogao nesumnjivo utvrditi da je apelant u noći 27-28. jula 1993. godine otišao u Sarajevo, što je tvrdio u iskazu na pretresu, pri čemu njegov iskaz u tom kontekstu nije „osnažen“ ni iskazom svjedoka odbrane M.N. u dijelu u kojem je on navodio da je posljednji put vidio apelanta 27. jula 1993. godine, kada mu je apelant rekao da ide u Sarajevo. U prilog navedenom ukazano je i da su u iskazima svjedoka odbrane prisutne znatne neodređenosti na način da svjedoci odbrane saslušani na ovu okolnost ne mogu eksplicitno potvrditi apelantovo prisustvo u Sarajevu 28. jula 1993. godine. U prilog ovakvom zaključku interpretirani su iskazi svjedoka odbrane Š.A., S.B., te svjedoka “S”, koji su detaljno ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, odnosno u vezi sa drugim provedenim dokazima, iskazima, također, svjedoka odbrane Z.A., Š.G., F.F. i J.M.
19. Sud BiH je posebno istakao da, iako je odbrana isticala da uspješan alibi ne zahtijeva neoborive dokaze o apelantovom kretanju, te da Tužilaštvo mora dokazati van razumne sumnje da su, uprkos alibiju, činjenice koje dokazuju istinite, sud nije obavezan da prihvati apelantov alibi ako na osnovu ostalih izvedenih dokaza ocijeni da su dokazani navodi optužbe, kao što je to ovdje slučaj. Najzad, Sud BiH je u ovom dijelu istakao i da iz naredbe komandanta Štaba Vrhovne komande OS RBiH R.D. od 26. jula 1993. godine proizlazi da je apelant ovlašten da razmijeni svjedoka „C“ za M.M. i da po izvršenoj razmjeni dostavi izvještaj. Datum upućivanja navedene naredbe, te činjenica da je bilo potrebno izvršiti naredbu govori i o apelantovom interesu da u navedenom periodu, suprotno njegovom kazivanju u dijelu u kojem je tvrdio da nije tada dobio predmetnu naredbu, bude na području Jablanice 28. jula 1993. godine. Ovo imajući u vidu i da je lice koje je trebalo biti razmijenjeno za svjedoka „C“ uživalo položaj pomoćnika komandanta 4. korpusa za logistiku, odnosno da se, prema apelantovom kazivanju, radilo o bratu potpredsjednika vlade u tom periodu, dakle, da se radilo o visokopozicioniranoj osobi, što nesumnjivo upućuje i na hitnost izvršenja navedene razmjene.
20. Ocjenjujući olakšavajuće i otežavajuće okolnosti apelantu je za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, dok mu je za radnje koje čine obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, pa mu je primjenom člana 48. stav 2. tačka 3) KZSFRJ izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset godina. Imajući u vidu raniju osudu Sud BiH je, rukovodeći se članom 49. stav 1. KZSFRJ o odmjeravanju kazne osuđenom licu, uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora izrečenu pravosnažnom presudom, pa je na osnovu člana 48. stav 2. tačka 3. KZSFRJ apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, imajući u vidu pravila za izricanje jedinstvene kazne zatvora kod krivičnih djela počinjenih u stjecaju, odnosno zakonom propisano ograničenje da jedinstvena kazna za krivična djela u stjecaju kod kojih je sud utvrdio kazne zatvora ne smije preći petnaest godina zatvora.
21. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 008494 17 Kžk od 21. septembra 2018. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude Suda BiH od 13. jula 2018. godine.
22. Sud BiH je istakao da je apelant nakon održanog pretresa drugostepenom presudom ponovno proglašen krivim za počinjenje istog krivičnog djela za koje je bio osuđen prvostepenom presudom, tj. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ, te je istovremeno proglašen krivim za izvršenje pojedinih radnji izvršenja krivičnog djela iz člana 144. KZSFRJ za koje je bio oslobođen prvostepenom presudom, te je proglašen krivim za počinjenje jedne radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ za koje je bio oslobođen prvostepenom presudom.
23. S obzirom na to da prvostepena presuda nije bila u cjelini oslobađajuća (a što bi, u skladu sa članom 317a. stav 1. tačka b) ZKPBiH, bio osnov za izjavljivanje žalbe na drugostepenu presudu), već je dijelom bila i osuđujuća, Sud BiH je, shodno jezičkom i ciljnom tumačenju člana 317a. ZKPBiH, zaključio da je apelantova žalba izjavljena na drugostepenu presudu nedopuštena, pa je kao takva, u skladu sa članom 312. ZKPBiH, odbačena.
24. Sud BiH se u prilog svom stavu pozvao i na odluke Ustavnog suda broj AP 3939/12 (tač. 51. i 52) i broj AP 2281/05 (tačka 42). Najzad, Sud BiH je zaključio da se svestranom, a ne parcijalnom analizom, kako je to učinio apelant, ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u Odluci Ustavnog suda broj AP 3063/15.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant u opširnim navodima tvrdi da su mu osporenim odlukama Suda BiH prekršena prava iz člana II/2, člana II/3. i člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi i da je prekršen član 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelantovi navodi bit će sumirani na sljedeći način:
Povreda prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (pristup sudu)
26. U vezi sa ovim dijelom navoda, apelant tvrdi da je pogrešan stav Suda BiH da njegovu žalbu na osporenu drugostepenu presudu odbaci kao nedopuštenu. U prilog navedenom je istakao da je osporenom drugostepenom presudom proglašen krivim da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i za brojne tačke optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen. Također, osporenom drugostepenom presudom proglašen je krivim i za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva a za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen optužbi. Prema njegovom mišljenju, Sud BiH je propustio da se izjasni zašto u njegovom slučaju nije slijedio stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3063/15 na koju se pozvao u svojoj žalbi, kao i da je pogrešno tumačio stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3939/12. Apelant ističe da se, prema stavu Ustavnog suda, presuda, kakva god bila, uvijek donosi u odnosu na krivično djelo, da je prvostepenom presudom bio oslobođen optužbi za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa je jasno da se ne radi ni o kakvom cjepkanju presude kako to, po njegovom mišljenju, Sud BiH pogrešno smatra.
Povreda prava iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije
27. Apelant tvrdi da je onemogućen da efektivno učestvuje u krivičnom postupku. S tim u vezi je istakao da je Tužilaštvo BiH od 2004. godine vodilo najmanje tri istrage za ista krivična djela – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Radilo se o inkriminiranim događajima koji su se desili u istom vremenskom periodu (proljeće - ljeto 1993. godina) i na istom prostoru (Konjic i Jablanica). I pored toga, Tužilaštvo BiH je podiglo tri optužnice od kojih su dvije tek na insistiranje odbrane spojene, ali ne i optužnica iz koje su proistekle presude osporene ovom apelacijom.
28. U vezi s tim, apelant smatra da se ne može prihvatiti stav Suda BiH da je istovremeno suđenje za ista djela opravdano mjerama pritvora koje su određene u predmetu Mensura Memića i dr. (Trusina), a što je nalagalo hitno postupanje. U vezi s tim je istakao i da mu je mjera pritvora, zbog koje se trebalo rukovoditi hitnim postupanjem, određena 4. novembra 2009. godine i da se u pritvoru nalazio do 28. aprila 2013. godine, tj. tri i po godine. Također, ukazao je i da mu je bio određen dvostruki pritvor, tj. da mu je i u ovom predmetu određena mjera pritvora koja je ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 1381/12. Iz navedenog, prema njegovom mišljenju, proizlazi da namjera suda nije bila da mu osigura efikasno suđenje zbog toga što egzistira pritvor, već da pritvor produži preko maksimalnog trajanja određenog zakonom. Najzad, ističe i da se u toku postupka žalio da nije u stanju da se koncentrira na predmet i da učestvuje u odbrani, kao i da je u toku postupka obolio i da je imao ozbiljan medicinski zahvat a u prilog čemu se pozvao na medicinsku dokumentaciju.
29. Apelant tvrdi i da mu je nevođenjem jedinstvenog postupka povrijeđeno pravo na odbranu, jer je nepravedno opterećen istovremenim vođenjem dva postupka po tri optužnice U vezi s tim je ukazao i na stav MKSJ u predmetu Tužilac protiv Ratka Mladića prema kojem istovremeno vođenje krivičnih postupaka protiv istog optuženog može da ima kao posljedicu nanošenje štete njegovom ličnom učešću u odbrani, odnosno da to rezultira nepravičnim opterećenjem i ograničava sposobnosti efektivnog učešća u postupku. Apelant je u ovom dijelu ukazao i na stav Evropskog suda prema kom se mora osigurati djelotvorno učešće u odbrani.
30. Međutim, apelant ističe da je Sud BiH sve navedeno zanemario, kao i da je odbio da plati dodatnog branioca, čime mu je, također, ugrožena efektivna odbrana.
Povreda prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (proizvoljna primjena procesnog zakona)
31. Apelant tvrdi da je istovremeno vođenje odvojenih krivičnih postupaka protiv njega rezultiralo i dvostrukim kažnjavanjem za ista krivična djela. Prema njegovom mišljenju, ovo je rezultiralo i povredom principa res iudicata, kao i načela ne bis in idem.
32. Također, apelant tvrdi da je Sud BiH pri odmjeravanju kazne proizvoljno primijenio član 49. KZSFRJ, jer u konkretnom slučaju nisu postojali uvjeti iz člana 48. istog zakona. Povreda prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (kršenje zabrane reformatio in peius)
33. Apelant smatra da je pogrešan stav Suda BiH prema kom preciziranje statusa oštećenih u ponovnom postupku nije bilo na njegovu štetu, te u vezi s tim ističe da je tužilac izmijenio optužnicu 13. jula 2015. godine i da nije proveo niti jedan dokaz koji bi se ticao statusa oštećenih. Apelant tvrdi da je tužilac osnov za izmjenu optužnice našao u njegovoj žalbi. Naime, apelant navodi da je u svojoj žalbi na prvostepenu presudu ukazao da nije određen status oštećenih osoba (povreda prava na odbranu, jer nije bio obaviješten o krucijalnim elementima krivičnog djela koje mu se stavlja na teret). On tvrdi da iz podneska Tužilaštva od 3. maja 2018. godine nedvosmisleno proizlazi da je činjenični osnov preciziran na temelju njegove žalbe. U prilog navedenom apelant ističe da Tužilaštvo BiH u optužnicama nije navelo koje oštećene smatra civilima, a koje ratnim zarobljenicima, već ih je samo označilo kao zatočenike. Povreda prava iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije (da bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe)
34. Apelant ističe da, pored toga što nije bio određen status oštećenih do okončanja glavnog pretresa, nije bilo precizirano ni vrijeme izvršenja krivičnih djela. Smatra da se radi o krucijalnim elementima bića krivičnih djela koja su mu stavljena na teret a što se odrazilo i na njegovo pravo na odbranu. S tim u vezi, navodi da se u svojoj odbrani koncentrirao na vremenski period „tačno neodređenog datuma u drugoj polovini mjeseca jula“, „tačno neutvrđenog dana u mjesecu julu 1993. godine“ i sl. Stoga, smatra da je neprihvatljiv stav da se u svojoj odbrani nepotrebno bavio svojim kretanjem u relevantnim periodima. Ukazao je i da je Sud BiH zaključio da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je 27-28. jula 1993. godine otišao u Sarajevo i tako teret dokazivanja prebacio na odbranu koja se zasnivala na alibiju. Povreda prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije
35. Apelant tvrdi da je Sud BiH, zaključivši da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je 28. juna 1993. godine bio u Sarajevu, u stvari priznao da nije ocijenio brojne dokaze koje je predočio kako bi doveo u sumnju tezu Tužilaštva BiH. S tim u vezi, ukazuje da se činjenice koje idu u prilog optuženom uzimaju kao utvrđene čak i kada su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo postojanje. S obzirom na to da je standard utvrđivanja alibija vjerovatnost Sud BiH je, prema apelantovom mišljenju, konstatacijom „da nije mogao sa sigurnošću utvrditi“ prekršio princip in dubio pro reo. Apelant je pobrojao dokaze koje je, kako tvrdi Sud BiH, propustio da ocijeni u vezi sa alibijem, ukazujući pri tome i na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. b)Odgovor na apelaciju
36. Sud BiH je u opširnom odgovoru ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje. Najprije je ukazano da su apelacioni navodi identični onim koje je iznosio na prvostepenu presudu a koji su ocijenjeni neosnovanim. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu je uskraćeno pravo na žalbu, ukazano je na član 317a) ZKPBiH, kao i stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3939/12 prema kom se, u smislu citirane odredbe, radi o oslobađajućoj presudi u cjelini. U vezi sa tvrdnjom da mu je prekršeno pravo na odbranu, jer su istovremeno vođena dva postupka, Sud bih se pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenih odluka, te dodatno ukazao i da je apelant izveo veći broj dokaza od optužbe. Kao neosnovane su ocijenjene i tvrdnje o povredi principa res judicata i ne bis in idem. U vezi s tim je ukazano da, kad se uporedi činjenični opis djela za koje je apelant proglašen krivim, odnosno činjenični opis djela za koje je oslobođen optužbi presudom Suda BiH od 1. septembra 2015. godine, koja je potvrđena presudom od 7. novembra 2016. godine, sa činjeničnim opisom koji mu je stavljen na teret u ovom predmetu, proizlazi da se radi o radnjama i ponašanjima apelanta koje se odnose na sasvim druge oštećene. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da je prekršen princip reformatio in peius, jer izmjenom optužnice nije promijenjen činjenični opis na način da mu se stavlja veća kriminalna količina, odnosno teže krivično djelo. S tim u vezi, ukazano je i na član 307. ZKPBiH i činjenicu da je u konkretnom slučaju žalbu podnijelo i Tužilaštvo BiH. Prema stavu Suda BiH, vremenski okvir izvršenja krivičnog djela određen je dovoljno jasno, pa je neosnovana apelantova tvrdnja da zbog toga nije bio upoznat sa sadržajem optužbe protiv njega. Najzad, u vezi sa tvrdnjom da je prekršen princip in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti, ukazano je da je detaljnom analizom dokaza Tužilaštva BiH, kao i dokaza odbrane na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant bio prisutan u objektu Muzeja u večernjim satima 28. jula 1993. godine.
37. Tužilaštvo BiH je kao neosnovanu ocijenilo apelantovu tvrdnju o povredi prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. i članom 13. Evropske konvencije, pozivajući se na član 317a) ZKPBiH. Prema stavu Tužilaštva BiH, apelant je imao i dovoljno vremena za pripremanje odbrane, a spajanje ovog postupka sa prethodnim postupkom je izostalo zbog toga što je u prethodnom postupku bilo šest optuženih. Prema stavu Tužilaštva BiH, ne radi se ni o res iudicata, jer je u prethodnom postupku apelant osuđen za druge radnje, prema drugim oštećenim, već da se radi o drugom vremenu i drugom mjestu izvršenja. U prilog navedenom Tužilaštvo BiH se pozvalo i na stav MKSJ u predmetu Naser Orić, prema kom nema kršenja principa ne bis in idem u situaciji kada se optuženi tereti za događaje ostvarene na različitim mjestima, u različito vrijeme i prema različitim oštećenim. Prema stavu Tužilaštva BiH, preciziranjem optužbe nije prekršen princip zabrane reformatio in peius, odnosno vrijeme izvršenja radnji koje su apelantu stavljane na teret određeno je na način koji ne dovodi u sumnju da je apelant bio upoznat sa optužbama koje mu se stavljaju na teret. Najzad, u vezi s tvrdnjom o povredi principa in dubio pro reo, Tužilaštvo BiH je istaklo da je Sud BiH, s tim u vezi, dao relevantne i dovoljne razloge.
V.Relevantni propisi
38. Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Sticaj krivičnih dela Član 48.
(1) Ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih dela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih dela, pa će za sva ta dela izreći jedinstvenu kaznu.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po sledećim pravilima:
(…) 3)Ako je za neko krivična dela u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne sme dostići zbir utvrđenih kazni niti preći petnaest godina zatvora;
(…) Odmeravanje kazne osuđenom licu Član 49.
(1) Ako se osuđenom licu sudi za krivično delo učinjeno pre nego što je započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično delo učinjeno za vreme izdržavanja zatvora ili maloletničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična dela primenom odredaba člana 48. ovog zakona, uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili deo kazne koju je osuđeni izdržao uračunaće se u izrečenu kaznu zatvora.
(…) Član 142.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
(…) Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Član 144.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe oružanim snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
39. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka USBiH i 42/18-Rješenje USBiH*, 65/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega "i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka".
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
(...)
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 13.
Pravo na suđenje bez odlaganja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred Sud i da mu bude suđeno bez odlaganja.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.
(3) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 275.
Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 280.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge "tužioca" u pogledu pravne ocjene djela.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 282.
Meritorne i procesne presude (1) Presudom se optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ili se oglašava krivim.
(2) Ako optužba obuhvata više krivičnih djela, u presudi će se izreći da li se i za koje djelo optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ili se oglašava krivim.
Član 317a.
Opća odredba (1) Protiv presude vijeća apelacionog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju:
a) ako je vijeće apelacionog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi oglašava krivim;
b) ako je vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi oglašava krivim.
VI.Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 008494 17 Kžk od 21. septembra 2018. godine, te Presuda Suda BiH broj S1 1 K 008494 17 Kžk od 13. jula 2018. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. septembra 2018. godine, osporenu presudu 4. septembra 2018. godine, a apelaciju je podnio 17. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
44. Apelant pobija navedeno rješenje i presudu, tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/2, člana II/3. i člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije, te iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi i da je prekršen član 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima.
Pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. i pravom iz člana 13. Evropske konvencije
45. Apelant tvrdi da je pogrešan stav Suda BiH da njegovu žalbu na osporenu drugostepenu presudu odbaci kao nedopuštenu. U prilog navedenom je istakao da je osporenom drugostepenom presudom proglašen krivim da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika za brojne tačke optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen. Također, osporenom drugostepenom presudom proglašen je krivim i za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva a za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen optužbi.
46. Imajući u vidu apelantove navode – da je zakonom propisana mogućnost žalbe, a da je drugostepeni sud apelantovu žalbu odbacio kao nedopuštenu, Ustavni sud smatra da ovaj dio navoda može ispitati u okviru prava na preispitivanje sudske odluke iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3939/12 od 10. novembra 2015. godine, tačka 42).
47. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: (1) Svako koga sud osudi za krivično djelo ima pravo da njegovu osuđujuću presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo ostvarivanje, uređuje se zakonom.
(2) Ovo pravo može biti podložno izuzecima kad je riječ o djelima manjeg značaja, koja su propisana zakonom, ili u slučajevima kada je određenoj osobi u prvom stepenu sudio najviši sud, ili je ona bila osuđena nakon izjavljene žalbe protiv oslobađajuće presude.
48. Ustavni sud zapaža da iz stava 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda, iskazanoj u predmetu Krombach (vidi, Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, „preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja, ili može biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Međutim, države mogu nametnuti i dodatna „ograničenja“ na pravo na preispitivanje odluke, kao što je izdavanje dozvole za podnošenje žalbe. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantirano ovim članom, koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu, mora, po analogiji s pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava“.
49. Ustavni sud, nadalje, zapaža da su stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljeni i izuzeci od primjene prava izloženog u stavu 1. istog člana. Prvi izuzetak se odnosi na manje prestupe. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudija i sl.) ili zbog prirode prestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak se odnosi na slučajeve u kojim je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu.
50. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da je prvostepena presuda u pretežnom dijelu bila oslobađajuća (jer je samo po tri tačke optužnice proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ, dok je za veći dio optužbi u vezi sa istim krivičnim djelom oslobođen, te je oslobođen optužbi za krivično djelo iz člana 142. stav 1. KZSFRJ), pa s obzirom na to da je drugostepenom presudom proglašen krivim i za dio radnji u vezi sa krivičnim djelom iz člana 144. KZSFRJ, te da je proglašen krivim i za krivično djelo iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, smatra da je njegova žalba na osporenu drugostepenu presudu bila dozvoljena u smislu člana 317a. ZKPBiH.
51. Sud BiH je apelantovu žalbu na drugostepenu presudu odbacio kao nedopuštenu zaključivši da prvostepena presuda u cjelini nije bila oslobađajuća, odnosno da iz jezičkog i logičkog tumačenja člana 317a. tačka b) ZKPBiH proizlazi da se mora raditi o oslobađajućoj presudi u cjelini.
52. Ustavni sud zapaža da su se i Sud BiH, kao i apelant u svojoj argumentaciji u tumačenju pojma „oslobađajuća presuda“, u smislu člana 317a. ZKPBiH, najprije pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP 3939/12.
53. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3939/12 razmatrao situaciju u kojoj je apelant prvostepenom presudom u odnosu na jedno isto krivično djelo bio oslobođen za dio radnji koje su mu se stavljale na teret, a za dio radnji je proglašen krivim. Drugostepenom presudom apelant je proglašen krivim i u odnosu na radnje za koje je prvobitno bio oslobođen. Ustavni sud je istakao (vidi stav 51): „ (…) Sud BiH ukazuje da je apelant i prvostepenom presudom optužen za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, stoga, nema 'oslobađajuće presude'. Ustavni sud u tom pravcu mora podržati stav Suda BiH da prvostepena presuda nije bila oslobađajuća, jer je apelant za isto krivično djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) i oslobođen i osuđen. Stoga bi se u najboljem slučaju moglo reći da je apelant imao 'djelomično oslobađajuću presudu', odnosno 'oslobađajući dio presude' ili, kako je sam apelant naveo, da je oslobođen za izvršenje krivičnog djela po određenim navedenim tačkama optužnice, ali što nikako ne korespondira sa zahtjevom iz zakonske odredbe da je u pitanju 'oslobađajuća presuda'. Nadalje, kod činjenice da sve relevantne odredbe ZKP navode da je presuda ili osuđujuća ili oslobađajuća, a da nigdje nije navedena 'kombinacija' presuda za isto krivično djelo, pa ni u članu 317a) kada se ima u vidu široko polje diskrecije koje je dato državama da urede svoje sisteme u pogledu mogućnosti preispitivanja sudske odluke od višeg suda, zaključak Suda BiH da apelantova situacija ne potpada pod izuzetke iz člana 317a) ZKP i da se ova odredba odnosi na presudu u cjelini je logičan i opravdan i u skladu s jezičkim sadržajem navedene odredbe, kao i ostalih odredaba ZKP.“
54. Ustavni sud podsjeća da je identičan stav slijedio i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 632/18 od 11. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, i u ovoj odluci Ustavni sud je istakao (vidi tačku 52): „ (….) Identično kao u predmetu broj AP 3939/12 apelant je prvostepenom presudom osuđen ali (i) po pojedinim tačkama optužnice oslobođen optužbi za isto krivično djelo - ratni zločin protiv civilnog stanovništva (u konkretnom slučaju primijenjen je KZSFRJ, član 142. stav 1) prvostepenom presudom. Dakle, u tom smislu, u jezičkom značenju odredbe člana 317a. ZKP apelant nema 'oslobađajuću presudu'. Nakon prvostepene presude Apelaciono vijeće (identično kao u predmetu bro AP- 3939/12) je održalo pretres i donijelo za pojedine tačke (ranije) oslobađajuće prvostepene presude sada drugačiju odluku – da se apelant proglašava krivim. Stoga, u konkretnom predmetu nema uvjeta koji su zakonom predviđeni u članu 317a. stav 1. tačka b) ZKP, da je dozvoljena žalba protiv presude apelacionog vijeća 'b) ako je vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi proglašava krivim'. U konkretnoj situaciji kada apelant nije imao oslobađajuću presudu, kako to izričito navodi član 317a) ZKP, on nema ni pravo na žalbu protiv drugostepene presude, zbog toga Ustavni sud smatra da datom poukom o pravnom lijeku iz osporene presude (da žalba protiv ove presude nije dozvoljena) nije povrijeđeno pravo na preispitivanje presude iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.“
55. Ustavni sud zapaža da je članom 282. stav 2. ZKPBiH određeno da, ako optužba obuhvata više krivičnih djela, u presudi će se izreći da li se i za koje djelo optužba odbija, ili se optuženi oslobađa optužbe, ili se proglašava krivim. Iz citirane odredbe nedvosmisleno proizlazi da se i u ovom slučaju donosi samo jedna presuda i da se ona mora posmatrati kao cjelina.
56. U konkretnom slučaju optužnicom su apelantu stavljena na teret dva različita krivična djela. Sud BiH je vodio jedan postupak protiv apelanta i donio jednu presudu koja se ticala oba krivična djela. Prvostepenom presudom apelant je proglašen krivim za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i istovremeno oslobođen optužbi da je počinio isto krivično djelo, te je oslobođen optužbi da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništava. Imajući u vidu citirani stav iz odluka broj AP 3939/12 i broj AP 632/18, proizlazi da je prvostepena presuda u apelantovom slučaju bila osuđujuća, odnosno da apelant nije imao oslobađajuću presudu. Stoga, zaključak Suda BiH da apelantova situacija ne potpada pod situacije regulirane članom 317a) tačka b) ZKPBiH ne ostavlja utisak proizvoljnosti, kako apelant smatra.
57. Nadalje, Ustavni sud podsjeća i da je u Odluci broj AP 3939/12 istakao (vidi tačku 52): „ (…) Ustavni sud nalazi da unošenje odredbe člana 317a) ZKP u ZKP ima svoj ratio i u činjenici da je zakonodavac izuzetno, za drastične slučajeve, odnosno u potpunosti različita odlučenja Suda BiH dao izuzetno mogućnost preispitivanja u odnosu na pravilo o dvostepenosti. Stoga, iz jezičkog sadržaja odredbe proizlazi da volja zakonodavca očigledno nije podrazumijevala mogućnost 'cjepkanja' presude, već presudu u cjelini. Osim toga, imajući u vidu činjenicu da je entitetskim zakonima, kao i u Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta odredba o mogućnosti prava na žalbu protiv drugostepene presude definirana na drugačiji način, odnosno s jasnim navodom da je žalba dopuštena ako je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen optužbe i ako je izrekao osuđujuću presudu, Ustavni sud nalazi da je sasvim jasna namjera zakonodavca da u postupcima pred Sudom BiH 'suzi' mogućnost izjavljivanja žalbe protiv drugostepenih presuda, te da ju je jasno regulirao u navedenoj odredbi zahtjevom da se radi o 'oslobađajućoj presudi' u cjelini.“
58. Rukovodeći se navedenim stavom Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da je Sud BiH trebalo da se rukovodi Odlukom Ustavnog suda broj AP 3063/15 od 16. marta 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da je Sud BiH propustio da se izjasni zašto u njegovom slučaju nije mogao biti primijenjen stav Ustavnog suda iz navedene odluke.
59. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3063/15 apelant tvrdio da je osporenom presudom Vrhovnog suda RS proglašen krivim i u odnosu na dio presude kojim je bio oslobođen optužbe, pa da je primjenom člana 333. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) trebalo da ima mogućnost da izjavi žalbu na osporenu presudu. Ustavni sud podsjeća da su članom 333. ZKPRS regulirane tri različite situacije u kojim je moguće protiv drugostepene presude izjaviti žalbu. U ovom predmetu Ustavni sud je zaključio (vidi tač. 40. i 41) da je prekršeno apelantovo pravo iz člana 2. Protokola broj 7, jer je Vrhovni sud propustio da na jasan i nedvosmislen način najprije podvede apelantovu situaciju pod jednu od tri zakonom određene mogućnosti, pa da je proizvoljno primijenio član 333. ZKPRS, pa tek nakon toga ocijenio šta je „oslobađajuća presuda“, odnosno „presuda kojom se optužba odbija“, te ispitao ostale aspekte relevantne za zaključak o kakvim se odlukama radi, kao i namjeru zakonodavca propisivanjem ovakve odredbe. S obzirom na zaključak o proizvoljnoj primjeni člana 333. ZKPRS, jer apelantova situacija najprije nije bila podvedena ni pod jednu od propisanih mogućnosti, Ustavni sud se u ovom predmetu i nije bavio pitanjem „oslobađajuće presude“.
60. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, zaključak Suda BiH da se na apelantovu situaciju ne može primijeniti Odluka broj AP 3063/15, jer se radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ovo, prije svega, zbog toga što se navedena odluka ticala situacije regulirane ZKPRS koji mogućnost izjavljivanja žalbe na drugostepenu presudu, kako je i ukazano u Odluci Ustavnog suda broj AP 3939/12, regulira na drugačiji način od ZKPBiH (koji je primijenjen u apelantovom slučaju).
61. Ustavni sud smatra da u konkretnoj situaciji apelant nije imao oslobađajuću presudu, kako to izričito navodi član 317a) ZKPBiH, pa da nije ni imao pravo na žalbu protiv drugostepene presude.
62. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
63. Apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. st. 1. i 2, te stav 3. tač. a) i c) Evropske konvencije.
64. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
65. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
(…)
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
(…)
66. Apelant tvrdi da je proizvoljno primijenjen materijalni zakon pri odmjeravanju kazne. Dalje, tvrdi da je proizvoljno primijenjen procesni zakon, jer su prekršeni principi reformatio in peius, res judicata i ne bis in idem. Apelant tvrdi i da nije upoznat sa prirodom i razlozima optužbi protiv njega, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i da je onemogućen da efektivno učestvuje u postupku. Najzad, apelant tvrdi i da je prekršen princip in dubio pro reo s obzirom na način na koji je Tužilaštvo BiH izmijenilo optužnicu.
67. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
68. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da iz apelantovih navoda, u suštini, proizlazi da smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
69. Apelant tvrdi da je Sud BiH proizvoljno primijenio član 49. KZSFRJ, jer u konkretnom slučaju nisu postojali uvjeti iz člana 48. istog zakona. S tim u vezi je istakao da se njegova situacija ne može podvesti ni pod jednu od onih pobrojanih citiranim članom.
70. Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika za koje mu je izrečena kazna zatvora od pet godina, te za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva za koje mu je izrečena kazna zatvora od šest godina. Primjenom člana 48. stav 2. tačka 3. KZSFRJ apelantu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset godina.
71. Nadalje, imajući u vidu da je apelant u vrijeme izricanja kazne osuđeno lice, Sud BiH je, rukovodeći se članom 49. stav 1. KZSFRJ, uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora koja je apelantu izrečena presudom od 1. septembra 2015. godine, pa mu je primjenom člana 48. stav 2. tačka 3. KZSFRJ izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od 15 godina.
72. Ustavni sud zapaža da je članom 48. KZSFRJ (stjecaj krivičnih djela) u stavu 1. određeno da, ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu. Članom 49. KZ SFRJ (odmjeravanje kazne osuđenom licu) regulirano je da, ako se osuđenom licu sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom člana 48. ovog zakona, uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu kaznu.
73. Apelant tvrdi da se u njegovom slučaju ne radi o situaciji da mu je suđeno prije nego što je započeo izdržavanje prethodno izrečene kazne zatvora, jer je već bio na izdržavanju kazne. Također, smatra i da se ne radi o krivičnom djelu učinjenom za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, jer je istraga u oba predmeta vođena paralelno.
74. Ustavni sud zapaža da iz osporene drugostepene presude proizlazi da je apelant detaljno pobrojanim radnjama „počinio“ krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, odnosno da je „počinio“ krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Imajući u vidu da ZKPBiH u članu 3. propisuje pretpostavku nevinosti prema kojoj se svako smatra nevinim dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica, proizlazi da je krivično djelo učinjeno tek kada je to utvrđeno pravosnažnom presudom. U konkretnom slučaju apelant se nalazio na izdržavanju već izrečene kazne zatvora kada je osporenom drugostepenom presudom utvrđeno da je počinio navedena krivična djela a što, suprotno njegovim tvrdnjama, potpada pod situaciju koja je regulirana članom 49. KZSFRJ – krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne. Naime, za primjenu navedene odredbe nije od značaja vrijeme izvršenja krivičnog djela. Stoga, nije postojala prepreka da mu se primjenom pravila iz člana 48. KZSFRJ izrekne jedinstvena kazna zatvora, kako je to i učinio Sud BiH.
75. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe čl. 48. i 49. KZSFRJ.
76. Nadalje, apelant tvrdi da je prekršen princip in dubio pro reo. U ovom dijelu je istakao da je Sud BiH, zaključivši da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je 28. juna 1993. godine bio u Sarajevu, u stvari, priznao da nije ocijenio brojne dokaze koje je predočio kako bi doveo u sumnju tezu Tužilaštva BiH. S tim u vezi, ukazuje da se činjenice koje idu u prilog optuženom uzimaju kao utvrđene čak i kada su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo postojanje, odnosno da je utvrđivanje alibija, također, vjerovatnost.
77. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Najzad, Ustavni sud podsjeća na obavezu redovnog suda da u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04, od 22. aprila 2005. godine, op. cit., tačka 30).
78. Ustavni sud zapaža da iz osporene drugostepene presude proizlazi da je Sud BiH zaključak o apelantovom prisustvu 28. juna 1993. godine kod objekta Muzeja u Jablanici zasnovao na brojnim, pojedinačno pobrojanim i interpretiranim iskazima saslušanih svjedoka, među kojim su bili zatočenici u objektu Muzeja, kao i lica koja su apelanta odranije poznavala. Sud BiH je pobrojane dokaze ocijenio kako pojedinačno, tako i u uzajamnoj vezi, te na osnovu takve ocjene izveo zaključak o apelantovom prisustvu. Apelant u apelaciji ničim nije doveo u pitanje iskaze navedenih svjedoka, kao i ocjenu Suda BiH u ovom dijelu.
79. Nadalje, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Sud BiH na isti način pristupio i dokazima koje je apelant predložio i proveo u prilog svom alibiju da se kritičnog dana nalazio u Sarajevu. Sadržaj iskaza svakog od svjedoka je detaljno interpretiran, te je njihovim dovođenjem u vezu Sud BiH dao relevantne razloge i obrazloženja zašto ih ne može smatrati pouzdanim, odnosno zašto na njihovom temelju nije moguće zaključiti da je apelant bio u Sarajevu kritičnog dana.
80. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti kao osnovana apelantova tvrdnja da je Sud BiH propustio da ocijeni dokaze na kojim je temeljio svoj alibi. Nadalje, apelant ne osporava i ne dovodi u pitanje dokaze i njihovu ocjenu na temelju kojih je Sud BiH nesumnjivo utvrdio da je prisustvovao na označenom mjestu. Slijedom navedenog, ne može se smatrati proizvoljnim ni stav Suda BiH da nije obavezan prihvatiti apelantov alibi ako na osnovu ostalih izvedenih dokaza ocijeni da su dokazani navodi optužbe, a što su i okolnosti konkretnog slučaja.
81. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da je neosnovana apelantova tvrdnja da je Sud BiH propustio da pravilno ocijeni dokaze koje je predložio u prilog svom alibiju i tako ga učinio vjerovatnim, pa da je zbog toga prekršeno načelo in dubio pro reo.
82. Apelant, dalje, tvrdi da nije bio upoznat sa prirodom i razlozima optužbi protiv njega, da do okončanja glavnog pretresa nije bio određen status oštećenih, kao ni vrijeme izvršenja krivičnih djela za koja se teretio. On smatra i da je Sud BiH, dozvolivši preciziranje optužnice u odnosu na status žrtve, prekršio princip zabrane reformatio in peius.
83. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret, da detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i da se optuženi smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentirani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Nadalje, optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduvjet za pravičnost postupka. Iako obim, „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi, Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60).
84. Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe. Samo upućivanje na apstraktnu mogućnost da sud može doći do drugačijeg zaključka u pogledu pravne klasifikacije djela od one koju je ponudilo tužilaštvo nije dovoljno (vidi, Evropski sud, I.H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka, optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi, Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24).
85. Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (Dallos protiv Mađarske, st. 49-52, Sipavičius protiv Litvanije, st. 30-33, Župnik protiv Ukrajine, st. 39-43, I.H. i ostali protiv Austrije, st. 36-38, Juha Nuutinen protiv Finske, stav 33).
86. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je optužnica izmijenjena/precizirana 3. maja 2018. godine na način da je, pored termina „zatočenik“, dodato „ratni zarobljenik“, odnosno „civil“. Apelant je imao priliku da se o ovom izjasni, te da osporava ove izmjene/preciziranje. Iako su se izmjene u činjeničnom stanju odnosile na postojanje bitnog elementa krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, Sud BiH je zauzeo stav da je optužba u toku prvostepenog postupka i dokazivala da su oštećena lica naznačena u tač. 2-7. optužnice od 29. decembra 2011. godine bili ratni zarobljenici, odnosno da je dokazivala da su lica navedena u tački 8. iste optužnice, te tač. 4. i 6. optužnice od 14. juna 2012. godine bili civili. Slijedom navedenog, apelantu su i stavljena na teret krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, odnosno ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da je apelant iz sadržaja navedenih optužnica bio upoznat sa statusom oštećenih lica. Nadalje, imajući u vidu član 275. ZKPBiH kojim je određeno da tužilac može izmijeniti optužnicu kad ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, neosnovana je i apelantova tvrdnja da optužnica nije mogla biti izmijenjena jer nije proveden niti jedan novi dokaz. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postojala žalba Tužilaštva BiH, te da je prvostepena presuda u oslobađajućem dijelu ukinuta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja povodom žalbe Tužilaštva BiH. Imajući u vidu da je članom 307. ZKPBiH zabranjena izmjena presude u bilo kom pogledu pod uvjetom ako je podnesena samo žalba u korist optuženog, a što nije i konkretni slučaj, neosnovana je i apelantova tvrdnja da je prekršen princip reformatio in peius. Najzad, imajući u vidu razloge i obrazloženja u vezi sa apelantovim alibijem, kao i dokaze koje je on predložio i proveo s tim u vezi, nije moguće zaključiti na koji način je određivanje vremena izvršenja krivičnog djela u optužnici, kao „tačno neodređenog datuma u drugoj polovini mjeseca jula“, „tačno neutvrđenog dana u mjesecu julu 1993. godine“ i sl. apelanta onemogućilo da bude upoznat sa razlozima optužbi protiv njega i ostvarivanju prava na odbranu.
87. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim ni apelantove tvrdnje da nije bio upoznat sa razlozima optužbi protiv njega, te da je izmjenom/preciziranjem optužnice prekršen princip reformatio in peius.
88. Apelant smatra da mu je, zbog istovremenog vođenja dva odvojena krivična postupka, onemogućeno da se efektivno brani. Prema njegovom mišljenju, neprihvatljivo je obrazloženje Suda BiH da je istovremeno vođenje dva krivična postupka bilo opravdano određenim mjerama pritvora i obavezom da se postupak zbog toga provede bez odgađanja. Također, tvrdi i da se u toku postupka žalio da nije u stanju da se koncentrira na predmet i da učestvuje u odbrani, kao i da je u toku postupka obolio i da je imao ozbiljan medicinski zahvat u prilog čemu se pozvao na medicinsku dokumentaciju. Najzad, tvrdi i da je odbijen njegov zahtjev za plaćanje dodatnog branioca, pa da mu je i tako uskraćeno da se efektivno brani.
89. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 6, pravo optuženog da efektivno učestvuje u krivičnom postupku protiv njega generalno uključuje ne samo pravo da bude prisutan na suđenju već i pravo da sluša i prati postupak. Ova prava su implicitna u samom pojmu adversarnog postupka i, također, proistječu iz garancije sadržane, konkretno, u tački c) stava 3. člana 6, “da se brani sam” (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A br. 146, p.p. 33-34, stav 78, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, Serija A br. 282- A, p.p. 10-11, stav 26, i S.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 60958/00, stav 28, ECHR 2004-IV). „Efektivno učešće“ u ovom kontekstu podrazumijeva da optuženi ima široko razumijevanje prirode postupka protiv njega i šta je u pitanju za njega, uključujući značaj bilo koje kazne koja može biti izrečena. Optuženi treba biti u stanju, inter alia, da objasni svom braniocu svoju verziju događaja, da ukaže na bilo koju izjavu sa kojom se ne slaže i da ga upozna sa bilo kojom činjenicom koja bi mogla biti istaknuta u njegovu odbranu (vidi, Stanford, već citiranu, p. 11, stav 30, V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 24888/94, st. 85, 89, 90, ECHR 1999-IX, i S.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, već citiranu, stav 29). Okolnosti slučaja mogu nalagati javnoj vlasti da preduzme pozitivne korake da bi osigurala efektivno učešće aplikanta u postupku (vidi, Evropski sud, Liebreich protiv Njemačke (dec.), aplikacija broj 30443/03, 8. januar 2008. godine).
90. Ustavni sud zapaža da se drugostepeni sud, ispitujući u suštini identične apelantove tvrdnje, rukovodio činjenicom da je ključna uloga sudije da osigura balans između obaveze suđenja u razumnom roku i zahtjeva optuženog na adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane. Iz obrazloženja dalje proizlazi da je sud imao u vidu da su u drugom predmetu bile određene mjere pritvora (uključujući i apelanta) u kom slučaju se standard suđenja bez odgađanja ocjenjuje prema strožijim kriterijima. Ovakav pristup, bez sumnje, utječe na pravo optuženog da mu bude suđeno bez odgađanja, kao i da se trajanje pritvora svede na najkraće nužno vrijeme. Na drugoj strani, apelanta su u postupku (u vrijeme donošenja odluke prvostepenog suda) zastupala tri izabrana branioca. Apelant ne tvrdi da nije imao dovoljno vremena da svojim braniocima iznese vlastita zapažanja, svoju verziju događaja, da iznese komentare ili izrazi neslaganje u vezi sa provedenim dokazima. Naime, moderni pravni sistemi su složeni i većina ljudi normalne inteligencije nije u stanju uvijek razumjeti sve što se dešava u sudnici, a zbog čega Evropska konvencija u članu 6. stav 3. tačka c) insistira na pravnom zastupniku (vidi, već citiranu, S.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 29). U vezi sa apelantovom tvrdnjom da se žalio da ne može da se koncentrira na predmet, kao i na zdravstvene prilike, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao u vidu da je drugi krivični postupak složen i obiman, zbog čega je uvažavanjem apelantovog prava da aktivno učestvuje u predmetnom postupku prvostepeni sud planirao rjeđi raspored ročišta u ovom predmetu (dva puta mjesečno). Nadalje, iz svega predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da apelant nije mogao razumjeti prirodu postupka, šta mu se stavlja na teret i eventualnu kaznu s kojom se suočava.
91. Najzad, iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti u kojem od dva postupka mu je odbijen zahtjev za još jednog branioca s obzirom na to da su ga u prvostepenom postupku zastupala tri branioca, a u postupku po žalbi dva.
92. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je onemogućeno da efektivno učestvuje u postupku, te da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.
93. Konačno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan, te zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
94. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešne primjene procesnog zakona koja je, prema njegovom mišljenju, rezultirala kršenjem principa res iudicata i ne bis in idem.
95. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na zauzeti stav da apelanti prigovore koje žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, istaći u prethodnim fazama postupka (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
96. Podržavajući vlastitu praksu, te imajući u vidu da iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da apelant ove prigovore nije isticao u postupku pred Sudom BiH, gdje im je bilo mjesto ako apelant smatra da su osnovani, Ustavni sud ovaj dio navoda i ne može ispitivati.
97. Apelant tvrdi i da je prekršen član 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima (kojima je garantirano pravo na život, slobodu i ličnu sigurnost). Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedena deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, ni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Stoga, Ustavni sud smatra da nema potrebe da se dalje upušta u razmatranje ovih navoda.
VIII.Zaključak
98. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada apelant nije imao oslobađajuću presudu, kako to izričito navodi član 317a) ZKPBiH, a zbog čega nije ni mogao imati pravo na žalbu protiv drugostepene presude.
99. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
100. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
101. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević