Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5974/18 (R.K.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5974/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-5974/18, rješavajući apelaciju R. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016215 16 Uvp od 28. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banjaluke, podnijela je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016215 16 Uvp od 28. avgusta 2018. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Filijala Banjaluka) broj 1025889284 od 14. decembra 2012. godine odbijen je apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
3. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina (u daljnjem tekstu: Fond PIO RS) od 18. januara 2013. godine odbijena je žalba apelantice protiv prvostepenog rješenja, te je apelantica pokrenula upravni spor kod Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj 110 U 011421 13 U od 8. oktobra 2013. godine poništio rješenje Fonda PIO RS od 18. januara 2013. godine i predmet vratio Fondu PIO RS na ponovno odlučivanje. Zatim je u ponovnom postupku Fond PIO RS donio rješenje od 15. novembra 2013. godine kojim je ponovo odbio žalbu apelantice, pa je Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 013440 14 U od 26. januara 2015. godine i to rješenje poništeno i predmet vraćen Fondu PIO RS na ponovno odlučivanje.
4. U ponovnom postupku, Rješenjem Fonda PIO RS broj 1025889284 od 11. februara 2015. godine, odbijena je žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 14. decembra 2012. godine.
5. U obrazloženju Fond PIO RS je naveo da apelantica na dan podnošenja zahtjeva (8. oktobra 2012. godine), ima navršenih 60 godina i sedam mjeseci života i da ukupno ostvareni penzijski staž apelantice iznosi 17 godina i osam mjeseci. Zatim je naveo da je u ukupan penzijski staž utvrđen staž osiguranja u trajanju od 12 godina, sedam mjeseci i šest dana, kao i poseban staž u dvostrukom trajanju za period proveden kao pripadnik VRS za period od 19. maja 1992. godine do 30. novembra 1994. godine (u daljnjem tekstu: precizirani period), što iznosi pet godina, dva mjeseca i 12 dana, te da ima utvrđen status borca VII kategorije po osnovu rješenja Opštinskog organa uprave od 19. oktobra 2006. godine. Zatim je ukazao da shodno odredbi člana 38. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ( u daljnjem tekstu: Zakona o PIO), "period koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. Zakona o PIO-u utvrđen u posebni staž u dvostrukom trajanju NE računa se u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju". Dalje je naveo da cijeneći izloženo i poštujući stav i mišljenje suda kao i važeći materijalni propis i činjenično stanje tj. budući da je apelantici precizirani period utvrđen u posebni staž u dvostrukom trajanju to shodno odredbi člana 38. Zakona o PIO-u navedeni period se ne može utvrditi u staž osiguranja, što je u postupku rješavanja pravilno utvrđeno. Zatim je ukazao na odredbu člana 41. Zakona o PIO-u, te kako nema novih činjenica koje bi mogle dovesti do drugačijeg rješenja predmetne upravne stvari, to je zaključio da nisu ispunjeni uslovi da se apelantici prizna pravo na starosnu penziju.
6. Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016215 15 U od 24. decembra 2015. godine uvažena je tužba apelantice i poništeno je rješenje Fonda PIO RS od 11. februara 2015. godine.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u svojoj prethodnoj, a i ranijoj presudi, ukazao Fondu PIO RS da je apelantica u spornom periodu bila zaposlena u složenom preduzeću "Rudi Čajavec" D.P. Profesionalna elektronika, te da su, prema uvjerenju o podacima registrovanim u matičnoj evidenciji osiguranika, za njen ukupan penzijski staž, pa stoga i staž ostvaren u preciziranom periodu, u cijelosti uplaćeni doprinosi. Dalje je ukazao da se u smislu odredbe člana 37. stav 1. Zakona o PIO-u kao poseban staž u dvostrukom trajanju koji je apelantici utvrđen u tom preciziranom periodu računa, između ostalog, borcu, pripadniku VRS i pripadniku MUP za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše Bosne i Hercegovine od 19. maja 1992. godine do demobilizacije, a da se ne računa staž koji je unesen u radnu knjižicu i koji je osiguranik ostvario u obaveznom osiguranju i za koji su plaćeni doprinosi, iako je na osnovu istog ostvaren staž u dvostrukom trajanju, već da se takav staž u smislu odredbe člana 24. Zakona o PIO-u računa u staž osiguranja sa efektivnim trajanjem. Dakle, imajući u vidu da su za ukupan penzijski staž apelantice uplaćeni doprinosi i da isti iznosi 15 godina, jedan mjesec i 14 dana to proizlazi da Fond PIO RS i ovaj put nije pravilno postupio kada apelantici taj staž nije uračunao kao staž osiguranja. S tim u vezi je naveo da kako apelantica shodno odredbi člana 177. stav 1. tačka a) Zakona o PIO-u ispunjava, pored godina života i uslov vezan za staž osiguranja, to je osporeni akt ponovo donesen na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava, što je dovoljan razlog za uvažavanje tužbe i poništenje osporenog akta.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 016215 16 Uvp od 28. avgusta 2018. godine uvažen je zahtjev Fonda za PIO RS i presuda Okružnog suda od 24. decembra 2015, godine preinačena tako što je tužba odbijena kao neosnovana.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je između stranaka u ovom upravnom postupku sporna primjena čl. 37. i 38. Zakona o PIO-u, a time i utvrđivanje staža osiguranja po članu 24. Zakona o PIO-u, jer su za ukupan penzijski staž apelantici uplaćeni doprinosi. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da nije pravilan stav suda u pobijanoj presudi da se po članu 37. Zakona o PIO-u kao poseban staž uračunava samo staž koji je utvrđen u dvostrukom trajanju, a ne staž koji je unesen u radnu knjižicu na osnovu kojeg je ostvaren staž u dvostrukom trajanju za vrijeme rata i za koji su plaćeni doprinosi, pa da se taj staž sa efektivnim trajanjem računa u staž osiguranja, jer je apelantica u preciziranom periodu bila zaposlena, te da je taj staž registrovan u matičnoj evidenciji osiguranika, upisan u radnu knjižicu i za isti uplaćeni doprinosi. Vrhovni sud je ukazao na čl. 24., 37. i 38. Zakona o PIO-u, te naveo da prema članu 39. Zakona o PIO-u lice iz člana 37. istog Zakona se ne može odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda. Zatim je naveo da imajući u vidu navedene zakonske odredbe i činjenicu da je apelantici precizirani period utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju kao vrijeme provedeno u svojstvu pripadnika VRS, odnosno MUP, za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja i da je taj period sastavni dio penzijskog staža saglasno članu 22. Zakona o PIO-u, kod jasnog člana 38. Zakona o PIO-u po kojem se period koji je rješenjem Fonda PIO RS utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa u staž osiguranja, Vrhovni sud je istakao da je nižestepeni sud pogrešno tužbu uvažio i osporeni akt poništio, zaključujući da su te odredbe pogrešno primijenjene. Zatim je naveo da je nepravilno primijenjen i član 24. Zakona o PIO-u, jer se odnosi na osiguranike koji nemaju rješenjem Fonda PIO RS utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju, odnosi se na staž osiguranja, a ne na penzijski staž. Drugačije tumačenje tih odredbi bi bilo proizvoljno tumačenje i suprotno svrsi i cilju donošenja Zakona o PIO-u. S tim u vezi je ukazao na da nisu ispunjeni uslovi propisani članom 41. Zakona o PIO-u, u vezi sa članom 177. stav 1. tačka a) Zakona o PIO-u, kako je pravilno zaključio Fond PIO RS u osporenom aktu. Vrhovni sud ukazao da zbog navedenih razloga prigovori apelantice ne utiču na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari, pa se posebno ne obrazlažu. Stoga je istakao da s obzirom da nižestepeni sud nije pravilno tumačio odredbe čl. 24., 37. i 38. Zakona o PIO-u pobijana presuda je donesena pogrešnom primjenom tih odredaba.
10. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da je Okružni sud u presudama od 8. oktobra 2013. i od 24. decembra 2015. godine ukazivao na pogrešno tumačenje zakona od strane Fonda PIO RS. Apelantica navodi da je evidentno da ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju i smatra da su tumačenja pojedinih odredbi Zakona o PIO od strane Vrhovnog suda i od strane Okružnog suda dijametralno suprotna pa kod apelantice stvaraju pravnu nesigurnost.
11. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13, 96/13 - O.U.S. i 103/15)
12. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 134/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 24.
U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik, poslije 15. godine života, proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos.
Član 37. stav (1) tačka b) i stav (3) (1) Poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:
b) borcu, pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19.
maja 1992. godine do demobilizacije.
(3) Poseban staž, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, utvrđuje Fond rješenjem, na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji borca.
Član 38.
Period koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. ovog zakona utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa se u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda.
Član 39.
Lice iz člana 37. ovog zakona ne može se odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda.
1. Starosna penzija Član 41.
Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.
Član 177. tačka a) Izuzetno od člana 41. ovog zakona, osiguranik žena sa najmanje 15 godina staža osiguranja ima pravo na starosnu penziju kad navrši u:
a) 2012. godini 60 godina i četiri mjeseca života,
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda proizilazi da član
38. Zakona o PIO-u jasno propisuje da se precizirani period koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. ovog zakona utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa u staž osiguranja, bez obzira da li je unesen u matičnu evidenciju fonda, te da se apelantici njen ostvareni poseban staž u dvostrukom trajanju (u preciziranom periodu) svakako uračunava u penzijski staž, ali se ne može uračunati u staž osiguranja, te s tim u vezi ukazao da nisu ispunjeni uslovi propisani članom 41. Zakona o PIO-u vezi sa članom 177. stav 1. tačka a) Zakona o PIO-u. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević