Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-828/20 (E. K. i H. K.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-828/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-828/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Ekrem Kapković i Hava Kapković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ekrem Kapković i Hava Kapković protiv Presude Apelacionoga suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 097797 19 Gž od 30. srpnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Kapković i Hava Kapković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, podnijeli su 4. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionoga suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 097797 19 Gž od 30. srpnja 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionoga suda, odbijen je dio tužbenoga zahtjeva apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti suvlasnici s dijelom od po ½ dijela parcele u površini od 82 m , predmetna parcela bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, što je prvotuženik (Brčko Distrikt BiH) dužan priznati i trpjeti da se predmetni dio parcele izdvoji iz z.k. ul. br. 2014 k.o. Brčko 2, te da se formira posebna parcela koja će se upisati u novi z.k. ul. iste katastarske općine, sa pravom vlasništva sa dijelom od po ½ u korist apelanata. Nadalje, odbijen je dio tužbenoga zahtjeva apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti suvlasnici s dijelom od po ½ dijela parcele u površini od 65 m , predmetna parcela bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, što je drugotuženik (R.K) dužan priznati i trpjeti da se predmetni dio parcele izdvoji iz z.k. ul. br. 521 k.o. Brčko 2, te da se formira posebna parcela koja će se upisati u novi z.k. ul. iste katastarske općine, sa pravom vlasništva sa dijelom od po ½ u korist apelanta.
3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni je sud istakao da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da su apelanti kao kupci, kupoprodajnim ugovorom zaključenim 29. ožujka 1978. godine, kupili od M.V. kao prodavatelja nekretnine, tada označene kao k.č. br. 605 „Gredice“ njivu u površini od 1.888 m , šumu u površini od 300 m i k.č. br. 1606 „Gredice“ njivu površine 580 m . Apelacioni sud je istakao da je u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na zemljištu apelantima, tijekom 2005. godine, predočeno da je došlo do promjene površine izlaganih parcela i njihovoga oblike, te da je apelantima dostavljen zaključak Vijeća za izlaganje od 1. travnja 2005. godine i rješenje Osnovnoga suda Brčko Distrikta BiH od 2. prosinca 2005. godine, kojim je dozvoljen upis parcela, bliže označeno u obrazloženju prvostupanjske odluke, po kojemu je na apelante izvršen upis na ukupnoj površini od 2.877 m .
Apelacioni je sud istakao da su, po utvrđenju vještaka geometra, apelanti u zemljišnoknjižnim evidencijama upisani na površini od 2.877 m , koja površina je veća od površine nekretnina koje su bile predmetom navedenoga kupoprodajnoga ugovora, u kojemu je navedena površina od ukupno 2.766 m (1.886 m + 300 m + 580 m ). Apelacioni je sud istakao da je na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja, prvostupanjski sud pobijanom presudom odlučio o dijelu tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na dio parcele drugotuženika u površini od 65 m i isti odbio primjenom odredbe čl.
240 Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištu. Apelacioni je sud istakao da je dio tužbenoga zahtjeva apelanata, koji se odnosio na dio parcele prvotuženika u površini od 82 m , odbijen, jer je ta parcela upisana kao javno dobro u općoj uporabi – putevi. Apelacioni je sud istakao da prema odredbama čl. 13. st. 1. i st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH dobro u općoj uporabi ne može biti u vlasništvu ni fizičkih ni pravnih lica. Apelacioni je sud istakao da su u prizivu apelanti prvi puta kao temelj stjecanja prava vlasništva naveli i dosjelost, a što nije moguće, jer se radi o materijalno pravnom prigovoru utemeljenome na utvrđenju relevantnih činjenica za ovaj institut, a čime se prvostupanjski sud nije ni bavio, niti su izvođeni dokazi na te okolnosti.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, u apelacionim navodima ukratko prepričavaju postupak pred Apelacionim sudom, pri čemu ne konkretiziraju na koji način je došlo do povrede prava na koja se pozivaju u predmetnoj apelaciji, pa stoga slijedi da su općenito nezadovoljni utvrđenim činjeničnim stanjem i primijenjenim materijalnim pravom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke pobijane predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu je donesena pobijana odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević