Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-939/20 (S. Đ.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Otpremnina
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-939/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-939/20, rješavajući apelaciju Slavice Đošan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Slavica Đošan protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 105437 19 Gž od 27. augusta 2019.
godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 105437 17 P od 5. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavica Đošan (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnijela je 13. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 105437 19 Gž od 27. augusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 105437 17 P od 5. decembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud obaveže tuženog Zlatara ,,Hilton“ s.p. Brčko, da apelantici na ime naknade štete po osnovu neisplaćenih plata isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i novčani iznos na ime neisplaćene otpremnine sa zakonskom zateznom kamatom, te da se naloži tuženom da apelantici preda radnu knjižicu. Obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud uvjerenje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio na činjenicama za koje je imao podlogu u provedenim dokazima, koje je interpretirao, ocijenio i međusobno doveo u vezu. Apelacioni sud je istakao da apelantica nije pobijala relevantne činjenice i okolnosti, pogotovo da je na njen zahtjev izvršena inspekcijska kontrola koja se odnosila samo na isplatu plaće za januar 2016. godine i otpremnine i povrat radne knjižice; da joj je plaća isplaćivana „gotovinski iz pazara“; da se apelantica nije mogla odrediti za koje mjesece u razmatranom periodu joj nije isplaćena plaća (čime je ukazala da joj je plaća isplaćivana); da je imala ovlaštenje da vrši uplate i isplate; da je raspolagala sa dokumentacijom (što uključuje i radnu knjižicu); da je obaviještena da joj je tuženi na posebnom računu stavio na raspolaganje plaću za januar 2016. godine i otpremninu. Apelacioni sud je ukazao da na dan kad počne raditi, zaposlenik predaje radnu knjižicu, dok poslodavac istovremeno izdaje zaposleniku pismenu potvrdu o tome, a kada zaposleniku prestane ugovor o radu, poslodavac je obavezan vratiti mu radnu knjižicu, s tim što je zaposlenik dužan poslodavcu vratiti pismenu potvrdu (odredba člana 107. Zakona o radu). U slučaju da poslodavac odbije zaposleniku vratiti radnu knjižicu, za njega je zaprijećena prekršajna odgovornost odredbom člana 111. stav 1. tačka
40. Zakona o radu, dakle, nije predviđena obaveza suda to nalagati poslodavcu, pa je utoliko bez osnova tužbeni zahtjev i inzistiranje apelantice u žalbi da sud naloži tuženom da joj vrati radnu knjižicu. Apelacioni sud je naveo i da imajući u vidu da je sama apelantica priznala da je u razmatranom periodu primala plaće i nije se mogla izjasniti za koje mjesece je primila, odnosno za koje mjesece (koliko mjeseci) nije primila plaću, a kako je i sama u prijavi inspekciji rada navela da joj tuženi nije isplatio plaću za januar 2016. godine i otpremninu, pa kako joj je tuženi stavio na raspolaganje plaću za januar 2016. godine i otpremninu, razlozi su zbog kojih Apelacioni sud smatra da je opravdan zaključak prvostepenog suda o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i slijedom toga pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica smatra da obzirom da inspekcija rada nije reagovala i prekršajno gonila tuženog radi predaje radne knjižici apelantici, da je ona bila prisiljena obratiti se sudu sa tim zahtjevom. Također, apelantica navodi, s obzirom na navod tuženog da je apelantici isplatio plaće za navedeni period, da je isti bio u obavezi dokazivati taj navod i pružiti dokaze da je zaista isplatio plaće apelantici kako je i tvrdio u toku postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević