Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3848/18 (E. F. i D. F.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3848/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3848/18, rješavajući apelaciju Edija Filipovića i Damira Filipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edija Filipovića i Damira Filipovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 104376 18 Gž 2 od 16. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edi Filipović i Damir Filipović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Rijeke, Republika Hrvatska, koje zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 12. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 104376 18 Gž 2 od 16. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Huseina Filipovića (u daljnjem tekstu: izvršenik), koga su u postupku pred redovnim sudovima zastupali advokati Zoran Bubić i Bojana Duka-Bubić (u daljnjem tekstu: punomoćnici izvršenika), zatraženo je 10. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 17. januara, odnosno 24. januara 2020. godine.
4. Punomoćnici izvršenika su 28. januara 2020. godine obavijestili Ustavni sud da je izvršenik preminuo 17. oktobra 2019. godine, te da im je zbog toga prestala punomoć za zastupanje. Uz obavijest je na navedenu okolnost dostavljen izvod iz matične knjige umrlih.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Rijeci (Republika Hrvatska) broj P-58/99 od 10. oktobra 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev izvršenika, koji je u tom postupku imao procesni položaj tužitelja, radi isplate određenog novčanog iznosa protiv tuženog Ibrahima Filipovića (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), te obavezan izvršenik da predniku apelanata nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
Izvršni postupak okončan osporenom odlukom
7. Prednik apelanata je 18. novembra 2010. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu presude Općinskog suda u Rijeci protiv izvršenika u kojem je predložio da Osnovni sud, na osnovu člana 190. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kao prethodno pitanje glavnoj stvari prizna odluku stranog suda - presudu Općinskog suda u Rijeci i dozvoli izvršenje radi naplate određenog novčanog iznosa procjenom i prodajom nekretnina izvršenika, te prijenosom na određeni bankovni račun, sve bliže precizirano u prijedlogu.
8. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 104376 10 I od 15. septembra 2011. godine, na osnovu presude Općinskog suda u Rijeci, odredio predloženo izvršenje protiv izvršenika.
9. U obrazloženju rješenja, u pogledu priznanja strane sudske odluke, Osnovni sud je naveo da je, shodno odredbama čl. 97-101. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljem tekstu: Zakona o rješavanju sukoba), nedvosmisleno utvrdio da su svi uvjeti iz navedenog zakona ispunjeni: da je prednik apelanata uz prijedlog dostavio i odluku sa klauzulom izvršnosti i pravosnažnosti, na jeziku koji je u službenoj upotrebi u sudu, te da ne postoji nijedan razlog naveden u članu 99. koji bi spriječio priznavanje i izvršenje ove odluke. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je konstatovao da nema smetnji za priznanje ove odluke sa svim svojstvima koje ima i presuda domaćeg suda s tim što odluka izvršnog suda proizvodi pravne posljedice samo za ovaj konkretni slučaj.
10. Prednik apelanata je 17. marta 2012. godine umro, te su apelanti rješenjem o nasljeđivanju od 20. juna 2012. godine proglašeni nasljednicima sa 1/2 dijela na predmetnom potraživanju prema izvršeniku.
11. Postupajući po navodima iz prigovora punomoćnika izvršenika da je izvršenik osoba sa utvrđenim trajnim duševnim oboljenjem, Osnovni sud je donio zaključak od 17. novembra 2014. godine kojim je naložio Centru za socijalni rad Općine Banjaluka da u određenom roku obavijesti sud da li je izvršeniku oduzeta poslovna sposobnost, odnosno da li mu je postavljen staratelj, te da u tom slučaju dostavi odgovarajuću dokumentaciju.
12. Centar za socijalni rad Općine Banjaluka je obavijestio sud da izvršeniku nije oduzeta poslovna sposobnost.
13. Osnovni sud je rješenjem od 26. decembra 2014. godine odredio prekid postupka, jer je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, da se po službenoj dužnosti pokreće vanparnični postupak radi utvrđivanja poslovne sposobnosti izvršenika, te da će se izvršni postupak nastaviti nakon što se okonča navedeni vanparnični postupak, ili kad se ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
14. Rješenjem Okružnog suda od 11. maja 2015. godine uvažena je žalba prednika apelanata (u uvodu rješenja je i dalje kao tražilac izvršenja označen prednik apelanata iako je on umro), ukinuto rješenje prvostepenog suda od 26. decembra 2014. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U navedenom rješenju Okružni sud je naložio da prvostepeni sud u ponovnom postupku pozove prednika apelanata da predloži izvođenje dokaza kako bi se otklonila svaka sumnja u stranačku sposobnosti izvršenika i pravilnost zastupanja izvršenika, te da prvostepeni sud, pošto se izvršenje traži na osnovu odluke stranog suda, ima u vidu odredbu člana 19. ZIP-a koja propisuje da „odluka stranog suda ima snagu izvršne isprave ukoliko je priznata od strane nadležnog suda“.
15. U ponovnom postupku Osnovni sud je zaključkom od 31. augusta 2016. godine naložio predniku apelanata da u roku od 30 dana dostavi pravosnažnu odluku nadležnog suda kojom je priznata presuda Općinskog suda u Rijeci na osnovu koje je predloženo izvršenje, te da će, ukoliko ne postupi po ovom zaključku, sud obustaviti postupak.
16. Apelanti su podneskom od 26. septembra 2016. godine zatražili da sud produži rok za postupanje po navedenom zaključku, jer su pokrenuli postupak priznanja strane presude pred nadležnim sudom.
17. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 104 376 16 I 2 od 7. februara 2018. godine utvrđeno je da je izvršenik odustao od prigovora izjavljenog protiv rješenja o izvršenju.
18. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 104 376 16 I 2 od 7. februara 2018. godine obustavljen je u cijelosti izvršni postupak u ovoj pravnoj stvari i ukinute sve provedene radnje, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
19. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je punomoćnik izvršenika u podnesku od 5. januara 2018. godine naveo da je pravosnažnim rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 30. novembra 2017. godine odbijen zahtjev apelanata za priznanje strane sudske odluke, pa da nije bilo zakonskih uvjeta za pokretanje ovog postupka, te je predložio da sud odbaci prijedlog za izvršenje i obustavi izvršni postupak. Dalje je naveo da je iz priložene odluke Vrhovnog suda utvrđeno da je odbijen zahtjev apelanata za priznanje Presude Općinskog suda u Rijeci broj P-58/99 od 10. oktobra 2008. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je citirao odredbe člana 19. i člana 63. stav 1. ZIP-a, te istaknuo da, kako je u konkretnom slučaju pravosnažno odbijen zahtjev apelanata za priznanje strane sudske odluke, proizlazi da navedena presuda, u smislu citiranih odredaba, nema snagu izvršne isprave, odnosno da je bez djejstva na području Republike Srpske. Stoga je Osnovni sud, na osnovu člana 63. st. 1. i 7. ZIP-a, odlučio kao u izreci rješenja. Nadalje, s obzirom na činjenicu da je postupak u ovoj izvršnoj stvari obustavljen po službenoj dužnosti, te da je izvršenik odustao od prigovora izjavljenog protiv rješenja o izvršenju, Osnovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
20. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 104376 18 Gž 2 od 16. aprila 2018. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđeno rješenje Osnovnog suda o obustavi postupka.
21. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je rješenje prvostepenog suda pravilno i zakonito. Dalje je naveo da je rješenje o izvršenju od 15. septembra 2011. godine doneseno na osnovu izvršne isprave - presude stranog suda. S tim u vezi, obrazložio je da se izvršenje odluke stranog suda u vrijeme donošenja navedenog rješenja o izvršenju moglo odrediti i provesti ako odluka ispunjava uvjete za priznanje propisane zakonom (član 19. ZIP-a). Dalje je obrazložio da odredba člana 19. ZIP-a (izmijenjena u „Službenom glasniku RS“ broj 57/12 od 20. juna 2010. godine) propisuje da odluka stranog suda ima snagu izvršne isprave ukoliko je priznata od nadležnog suda. Okružni sud je istaknuo da se postupak priznanja strane sudske odluke provodi u skladu sa pravilima vanparničnog postupka i Zakona o rješavanju sukoba. Dalje je naveo da se, prema odredbi člana 86. Zakona o rješavanju sukoba, inostrana sudska odluka izjednačava sa odlukom suda u Bosni i Hercegovini ako je prizna nadležni sud u Bosni i Hercegovini, a da su odredbama čl. 88. do 91. Zakona o rješavanju sukoba propisani uvjeti pod kojim se neće odobriti inostrana sudska odluka. Također je ukazao da je u konkretnom slučaju pravno relevantna činjenica vezana za sposobnost izvršenika, da je kao stranka onemogućen da ravnopravno učestvuje u sudskom postupku u kome je donesena inostrana odluka koja je predmet izvršenja u ovom postupku.
22. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je zahtjev apelanata za priznanje presude Općinskog suda u Rijeci pravosnažno odbijen, prema mišljenju Okružnog suda, navedena presuda u smislu navedenih zakonskih odredaba ZIP-a nema snagu izvršne isprave, odnosno ta presuda je bez pravnog djejstva na području Republike Srpske, kako prvostepeni sud pravilno zaključuje. Dalje je ukazao da je odredbom člana 63. stav 1. ZIP-a propisano da će se izvršenje obustaviti po službenoj dužnosti ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage, ili ako je na drugi način određeno da je bez djejstva, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. Slijedom navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, žalbom se bez osnova ukazuje da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjen Zakon o rješavanju sukoba, jer je rješenje o dozvoli izvršenja od 15. septembra 2011. godine bilo uvjetovano priznanjem odluke stranog suda pred nadležnim sudom, kako to propisuje i odredba člana 19. ZIP-a.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni odredaba ZIP-a i nedovoljno obrazloženoj odluci Okružnog suda. Apelanti ističu da je rješenje o izvršenju doneseno 15. septembra 2011. godine, kada je na snazi bila odredba člana 19. ZIP-a koja je propisivala da se izvršenje odluke stranog suda može odrediti i provesti ako odluka ispunjava uvjete za priznanje propisane zakonom. Stoga, smatraju da Okružni sud nije mogao naložiti prvostepenom sudu da pribavlja priznatu inostranu odluku, jer je navedena odredba izmijenjena nakon donošenja rješenja o izvršenju (2012. godine). Apelanti tvrde da je Okružni sud trebalo da ocijeni okolnost da je do izmjene zakona došlo nakon donošenja rješenja o izvršenju i nakon povlačenja prigovora od izvršenika zbog čega nije ni imao ovlaštenje da ispituje rješenje o prekidu postupka sa aspekta priznanja inostrane odluke u rješenju o izvršenju. Smatraju da osporena odluka nema obrazloženje odlučnih činjenica i jasnih razloga, te da se Okružni sud pozvao na pogrešne brojeve službenog glasnika u kojem je objavljen ZIP. Također, ističu da Okružni sud nije obrazložio i citirao odredbu ZIP-a kojom je izmijenjena odredba ranijeg zakona i kada je prestala nadležnost izvršnog suda za ispitivanje uvjeta za priznanje inostrane odluke. Smatraju da je sve navedeno dovelo do uskraćivanja prava apelanata na „pristup sudu“ i „djelotvoran“ pravni lijek, te uskraćivanja prava na imovinu koja im pripada.
24. U pogledu dužine trajanja postupka, apelanti posebno ističu da je postupak trajao od 2011. do 2018. godine, a da je okončan na način suprotan ZIP-u i gubitkom prava na imovinu koju su stekli rješenjem o nasljeđivanju iza svog prednika. Također, ukazuju da treba imati u vidu da desetogodišnji rok za izvršenje presude Općinskog suda u Rijeci ističe za dvije godine, kada apelanti gube pravo da traže izvršenje te presude.
b)Odgovor na apelaciju
25. Okružni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju drugostepene odluke, te da nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje i imovinu.
26. Osnovni sud navodi tok postupka kao u činjeničnom dijelu odluke, te smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17, 60/17, 115/17, 58/18 i 66/18) Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10) u relevantnom dijelu glasi:
Izvršenje odluke stranog suda Član 19.
Izvršenje odluke stranog suda može se odrediti i sprovesti ako odluka ispunjava zakonom propisane uslove za priznanje.
Obustava izvršenja Član 63. stav (1) (1) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstva, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.
28. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ( „Službeni glasnik RS“ broj 57/12 od 20. juna 2012. godine, koji je stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku RS“) relevantna odredba glasi:
Član 6.
Član 19. mijenja se i glasi:
“Odluka stranog suda ima snagu izvršne isprave ukoliko je priznata od nadležnog suda.”
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 104376 18 Gž 2 od 16. aprila 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, zastupnik apelanata je primio osporeno rješenje 14. maja 2018. godine a apelacija je podnesena 12. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem su apelanti, kao tražioci izvršenja, preuzeli izvršni postupak koji je pokrenuo prednik apelanata na osnovu presude Općinskog suda u Rijeci protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
37. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZIP-a. Osim toga, smatraju da osporena presuda nije dovoljno obrazložena, da im je onemogućen pristup sudu i da je izvršni postupak dugo trajao.
38. U vezi sa navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, tvrde da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZIP-a kada su obustavili predmetni izvršni postupak koji je pokrenut na osnovu presude stranog suda. U kontekstu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili primjenu relevantnih odredaba ZIP-a i Zakona o rješavanju sukoba na konkretan pravni odnos, te razloge kojima su se vodili kada su obustavili predmetni izvršni postupak. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je pravosnažnom odlukom nadležnog suda odbijen zahtjev apelanata za priznanje strane sudske presude (presude Općinskog suda u Rijeci). Stoga, prema mišljenju redovnih sudova, presuda Općinskog suda u Rijeci, u smislu člana 19. i člana 63. stav 1. ZIP-a, nema snagu izvršne isprave, odnosno ona je bez djejstva na području Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, u okolnostima konkretnog slučaja na način kako su one izložene u činjeničnom dijelu ove odluke, nisu proizvoljno primijenili odredbe ZIP-a kada su obustavili predmetni izvršni postupak. U pogledu apelacionih navoda da osporena presuda nije dovoljno obrazložena, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci odgovorio na svaki navod apelanata koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije iz čega proizlazi i da je vjerovatno omaškom pogrešno naveo brojeve službenog glasnika u kojem je objavljen ZIP. Osim toga, ta okolnost s obzirom na sadržaj relevantnih odredaba ZIP-a, na način kako su one navedene u relevantnim propisima, sama po sebi ne može voditi zaključku o kršenju prava apelanata.
40. U pogledu apelacionih tvrdnji da je Okružni sud trebalo da ocijeni okolnost da je do izmjene zakona došlo nakon donošenja rješenja o izvršenju i nakon povlačenja prigovora od izvršenika, te da nije mogao naložiti prvostepenom sudu da pribavlja priznatu inostranu odluku, Ustavni sud podsjeća da je postupak u ovoj izvršnoj stvari obustavljen po službenoj dužnosti zbog ispunjenosti uvjeta iz člana 63. stav 1. ZIP-a. Naime, nakon donošenja rješenja o izvršenju došlo je do izmjene odredbe člana 19. ZIP-a na način da je propisano da odluka stranog suda ima snagu izvršne isprave ukoliko je priznata od nadležnog suda za razliku od dotadašnje važeće odredbe koja je određivala da se izvršenje odluke stranog suda može odrediti i provesti ako odluka ispunjava uvjete za priznanje propisane zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da nije sporno da je Vrhovni sud odbio zahtjev apelanata za priznanje presude Općinskog suda u Rijeci, slijedom čega su redovni sudovi, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 63. stav 1. ZIP-a, zaključili da presuda Općinskog suda u Rijeci, na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje, nema snagu izvršne isprave zbog čega je, u smislu navedene odredbe, izvršenje obustavljeno po službenoj dužnosti. Slijedom navedenog, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi postupali u skladu s važećim pravnim propisima, čija se primjena ne može smatrati proizvoljnom i koja ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 859/06 od 13. decembra 2007. godine, tačka 11, dostupna na www.ustavnisud.ba).
41. Ustavni sud je u prethodnom dijelu zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava u osporenom rješenju. Iz navedenog proizlazi da su apelanti imali pristup sudu koji je dao jasne i eksplicitne razloge zašto u predmetnom izvršnom postupku okončanom osporenim rješenjem nisu ispunjeni uvjeti za izvršenje presude Općinskog suda u Rijeci. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na pristup sudu neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3421/15 od 20. decembra 2017. godine, tač. 49-51, i Odluka o dopustivosti broj AP 2199/08 od 8. juna 2011. godine, tačka 24, dostupne na www.ustavnisud.ba).
42. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je prednik apelanata 18. novembra 2010. godine podnio prijedlog za izvršenje, da su apelanti rješenjem o nasljeđivanju od 20. juna 2012. godine proglašeni nasljednicima svog prednika na potraživanju prema izvršeniku (nakon čega su mogli stupiti u predmetni postupak na mjesto svog prednika), da je predmetni postupak bio prekinut u kraćem periodu i da je okončan rješenjem Okružnog suda od 16. aprila 2018. godine. Dakle, relevantan period za apelante koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko pet godina i pet mjeseci. Imajući u vidu da se radilo o izvršenju strane sudske odluke, da se u toku postupka postavilo pitanje o stranačkoj sposobnosti izvršenika i da je prednik apelanata u toku postupka umro, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi na dvije instance donijeli više rješenja i zaključaka. Posmatrajući postupak u periodu nakon što su apelanti rješenjem o nasljeđivanju od 20. juna 2012. godine proglašeni nasljednicima, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud rješenjem od 26. decembra 2014. godine prekinuo postupak do rješavanja prethodnog pitanja. Nakon što je rješenje Osnovnog suda o prekidu postupka ukinuto rješenjem Okružnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak, Osnovni sud je u ponovnom postupku, koji je trajao oko 15 mjeseci, zaključkom naložio predniku apelanata da u roku od 30 dana dostavi pravosnažnu odluku nadležnog suda kojom je priznata presuda Općinskog suda u Rijeci. Nakon toga, apelanti su tražili produženje navedenog roka, jer su pokrenuli traženi postupak, što je nesporno doprinijelo dužini trajanja postupka. Postupak priznanja strane sudske presude pred nadležnim sudom je okončan tek 30. novembra 2017. godine, pa nakon što je izvršenik dostavio tu odluku Osnovnom sudu, Osnovni sud je u relativno kratkom roku donio odluku o obustavi postupka. Navedenu odluku potvrdio je Okružni sud u žalbenom roku koji je trajao oko dva mjeseca (sve računajući od prethodne odluke). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu činjenicu da se radilo o složenijem predmetu, da su sudovi nesporno kontinuirano preduzimali procesne radnje i postupali u predmetu, te da su donijeli pet rješenja i dva zaključka, da je Osnovni sud morao čekati okončanje postupka po zahtjevu za priznanje strane sudske odluke, kao i okolnost da su apelanti do konačne odluke u predmetu došli prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
44. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u konkretnom slučaju koristili pravne lijekove predviđene zakonom, odnosno žalbe protiv prvostepenih rješenja, te da je Okružni sud jednom usvojio, a drugi put odbio žalbu, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da taj pravni lijek drugi put nije rezultirao donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi neosnovani. Pravo na imovinu
45. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke o obustavi predmetnog izvršnog postupka na osnovu člana 19. i člana 63. stav 1. ZIP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni postupak trajao oko pet godina i pet mjeseci u okviru kojeg perioda su sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i donijeli više odluka na dvije instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
47. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti imali mogućnost da koriste i kada su koristili mogućnost da upotrijebe pravne lijekove propisane zakonom u izvršnom postupku, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu uvijek rezultirali donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević