Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-965/20 (A.V.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-965/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-965/20, rješavajući apelaciju A. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. V.

protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 013440 19 Uvp od 13. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. V. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ivan Markić, advokat iz Mostara, podnijela je 14. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 013440 19 Uvp od 13. januara 2020. godine.

2. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen je zahtjev apelantice i A.K. za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 7 0 U 013440 16 U od 29. novembra 2018. godine, kojom je odbijena tužba apelantice i A.K. podnesena protiv Rješenja Žalbenog vijeća Grada Mostara broj UP II-10-25-23/16 od 30. maja 2016. godine, kojim je odbijena žalba apelantice izjavljena protiv Rješenja Grada Mostara, Odjela za urbanizam i građenje broj UPI-07/2-25- 11776/12 od 8. aprila 2016. Tim prvostepenim rješenjem apelantici prestaje privremeno pravo korištenja javne površine sa danom isteka roka za koji je izvršeno plaćanje, koja je zauzeta postavljenim montažnim objektom tipa kiosk, a koje je odobreno rješenjem Odjela od 16. oktobra 2012. godine.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je u uvodnom dijelu rješenja donesenih u predmetnom postupku navedeno da je predmet ove upravne stvari prestanak prava privremenog korištenja javne površine. Kantonalni sud je naveo da su osporena rješenja donesena na temelju člana 24. stav 5. Odluke o privremenom korištenju javnih površina Grada Mostara, kojom je propisano da u slučaju da se plaćanje ne vrši u rokovima iz stavova 3. i 4. ovog člana, nadležno tijelo koje je izdalo odobrenje, dužno je donijeti rješenje o prestanku prava korištenja javne površine sa danom isteka roka za koji je izvršeno plaćanje. Apelantica u toku postupka nije osporila da nije priložila dokaze o uplati naknade određene rješenjem Odjela za urbanizam i građenje Grada Mostara od 16. oktobra 2012. godine za kojim je apelantici odobreno privremeno korištenje javne površine zauzete postavljenim montažnim objektom tipa kiosk, u roku i na način određen istim. Kantonalni sud je naveo da je neosnovana pozivanje apelantice na Odluku o visini prosječne cijene postignute na javnim natječajima za dodjelu lokacija javnih površina u svrhu postavljanja montažnih objekata tipa kioska 23. jula 2012. godine, s obzirom da u predmetnom slučaju ova Odluka nije primijenjena i nema nikakvog utjecaja na rješenje konkretne upravne stvari. U odnosu na primjenu Odluke o visini prosječne cijene postignute na javnim natječajima za dodjelu lokacija javnih površina u svrhu postavljanja montažnih objekata tipa kioska od 23. jula 2012. godine tuženi je u obrazloženju osporenih rješenja naveo da osporavano rješenje nije utemeljeno na toj Odluci, nego na Odluci o privremenom korištenju javnih površina Grada Mostara. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, imajući u vidu da je u dva predmeta koji imaju isti činjenični i pravni osnov, primijenio dva različita propisa, čime su povrijeđena prava apelantice.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu navoda apelantice da je Kantonalni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-965/20 (A.V.) | Sudska praksa | Aktio