Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1020/20 (Zaštitni fond Federacije BiH)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Likvidacija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1020/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1020/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 190424 15 Gž od 23. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 190424 14 P od 05. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 19. marta 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 190424 18 Rev od 14. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 190424 15 Gž od 23. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 190424 14 P od 05. decembra 2014. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5887/18 od 13. februara 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 190424 18 Rev od 14. januara 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiteljki (E.S.), na ime priznatih novčanih potraživanja po osnovu naknade štete u likvidacionom postupku protiv „Lido osiguranja" d.d. Sarajevo isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove postupka.

4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 16. stav (1) Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05) propisano da je Zaštitni fond obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada je protiv društva registrovanog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvu za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom Zakonu. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 29. stav (4) Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 24/05 i 36/10), koje odredbe se odnose na oduzimanje odobrenja od strane Agencije za nadzor, propisano da će, nakon potpunog i konačnog oduzimanja odobrenja za rad, sve zahtjeve za naknadu po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila isplatiti Zaštitni fond. Kantonalni sud je dalje naveo da iz činjeničnog utvrđenja i izvedenih dokaza prvostepenog suda proizilazi da je rješenjem o oduzimanju odobrenja za rad od 12. juna 2012. godine Agencija za nadzor oduzela odobrenje za rad „Lido osiguranju“ d.d. Sarajevo i da je pokrenut postupak posebne likvidacije predmetnog društva. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je tužba tužiteljke u odnosu na apelanta preuranjena i da je tužiteljka imala mogućnost da svoj zahtjev usmjeri prema apelantu tek po okončanju likvidacionog postupka iz razloga što je odgovornost apelanta supsidijarna. Kantonalni sud je ukazao da je apelant zanemario činjenicu da se štetni događaj desio prije nego što je otvoren likvidacioni postupak nad „Lido osiguranjem“ d.d. Sarajevo, da je tužiteljka podnijela tužbu protiv navedenog društva prije otvaranja likvidacionog postupka nad istim, da je blagovremeno prijavila svoje potraživanje u likvidacionom postupku (koje joj je od strane likvidacionog upravnika u cijelosti priznato), a da je u redovnom parničnom postupku izdejstvovala pravosnažnu presudu protiv „Lido osiguranja“ d.d. Sarajevo vezano za predmetni štetni događaj, te da nije utvrđeno da se tužiteljka namirila za svoja blagovremeno prijavljena potraživanja u likvidacionom postupku. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 70. stav (2) Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju propisano da će sudija prihvatiti one zahtjeve koji su prihvaćeni od likvidacionog upravnika, kao i one čije je postojanje utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom, a u konkretnom slučaju postojanje potraživanja tužiteljke je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom i od strane likvidacionog upravnika u likvidacionom postupku u cijelosti priznato.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da, budući da likvidacioni postupak nad likvidacionim dužnikom još nije okončan, tužiteljka nije mogla podnijeti tužbu protiv apelanta, jer nije iscrpila sve pravne mogućnosti u cilju naplate predmetnog potraživanja od likvidacionog dužnika. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant po svojoj strukturi u poziciji kao nosioci javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1020/20 (Zaštitni fond Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio