Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-514/20 (Č.A. Company d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-514/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-514/20, rješavajući apelaciju Č.A. Company d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Č.A.
Company d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 474073 17 Pž od 11. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 474073 14 Ps od 31.
marta 2017.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Č.A. Company d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Višnja Dizdarević, Predrag Radovanović, Emin Olovčić, Damir Vrdoljak iz Sarajeva, podnio je 7. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 474073 17 Pž od 11. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 474073 14 Ps od 31. marta 2017.godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelantovo potraživanje, osporeno od strane stečajnog upravnika u stečajnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu pod brojem 65 0 St 485661 15 St nad tuženim („POSTBANK BIH“ d.d. Sarajevo, u stečaju), po osnovu duga u određenom iznosu u cijelosti osnovano, te da se slijedom toga obaveže tuženi da navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama isplati apelantu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je između tuženog, kao davaoca kredita i F.K., vlasnika STR Koliba, kao korisnika kredita 27. januara 2006. godine zaključen ugovor o kratkoročnom kreditu u iznosu od 10.000,00 KM, te da je apelant osnovom mjenice bio garant za STR Koliba ukoliko ne ispuni navedenim ugovorom preuzete obaveze. Kantonalni sud je dalje naveo da je između parničnih stranaka i ,,Kam“ d.o.o. zaključen Protokol 21. februara 2008. godine, koji se odnosi na realizaciju odobrenog dugoročnog kredita apelantu u iznosu od 2.000,000,00 KM, kao i na izmirenje obaveza koje “Kam" d.o.o. i STR Koliba imaju prema tuženom, u kojem je navedeno da je apelant, kao jemac iz sredstava odobrenog kredita isplatio tuženom sve obaveze koje STR Koliba ima prema tuženom po ugovoru o kreditu od 27. januara 2006. godine u iznosu od 12.559,65 KM (glavnica + kamate). Kantonalni sud je naveo da je u Protokolu navedeno da je tuženi 22. juna 2006. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv STR „Koliba" (predmet broj 065-0-1-06-003368) i da će sva sredstva koja tuženi ovim putem naplati biti doznačena apelantu, te da se povlačenje „tužbe“ može izvršiti samo na apelantov pismeni zahtjev, a u slučaju da tuženi samoinicijativno izvrši povlačenje „tužbe“ dužan je apelantu izmiriti obaveze u iznosu od 12.559,65 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da li je i koji izvršni postupak tuženi vodio protiv STR ,,Koliba“ u vezi spornog kredita, niti da je povukao prijedlog za izvršenje, niti da je nadležni sud zbog propuštanja tuženog donio rješenje kojim se prijedlog za izvršenje smatra povučenim, te naglasio da se (suprotno navodima apelanta) predmet broj I 090895 00 I (raniji broj 1-5643/00) odnosi na dužnike F.K., T. H. i J. Ć. i to u odnosu na Ugovor o kreditu od 4. novembra 1999. godine. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev imajući u vidu i čl. 374. i 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer nije dokazao (čl. 126. i 123. Zakona o parničnom postupku) postojanje činjenica na kojima zasniva postavljeni tužbeni zahtjev, tj. nije dokazao da je tuženi počinio radnju ili propuštanje neke radnje koja bi bila u vezi sa mogućnosti da se aktivira član 3. Protokola koji se odnosi na naknadu štete. Također, Kantonalni sud je naveo da je apelant bespotrebno tužbenim zahtjevom tražio da se naloži tuženom plaćanje duga, u situaciji kada je istovremeno tražio i da se utvrdi kao osnovano potraživanje osporeno u stečajnom postupku (što je ispravno - čl. 115. i 116. Zakona o stečajnom postupku), ali da ni navedeno u konkretnom slučaju ne utiče na drugačiju odluku suda.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „apelant kroz postupak nije naveo kao odlučnu činjenicu da je predmetni protokol u spornom dijelu obična prevara, ali da to nije ni morao jer je tuženi u odgovoru na tužbu naveo da nikada nije pokretao bilo kakav postupak protiv STR Koliba u cilju naplate potraživanja, te ističe da je sud morao uzeti u obzir ovu činjenicu kao odlučnu i dokazanu“. Apelant navodi „da je potraživanje tuženog prema STR Koliba u skladu sa članom 1003. ZOO u cijelosti prešlo na apelanta sa svim pravima, de sporna odredba protokola ništavna budući da je u koliziji sa odredbama ZOO i Zakona o izvršnom postupku, da je sud bio obavezan po službenoj dužnosti donijeti odluku kojom se sporna odredba proglavaša ništavom“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno prav. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević