Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3705/18 („Maj-Commerc“ d.o.o. Bihać)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3705/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3705/18, rješavajući apelaciju, „Maj-Commerc“ d.o.o. Bihać na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Maj-Commerc” d.o.o.

Bihać podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 I 018973 18 Gž 2 od 30. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Maj-Commerc“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Bihaću, kojeg zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 I 018973 18 Gž 2 od 30. marta 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i izvršenika GP Plan d.o.o. Bihać zatraženo je 3. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i izvršenik su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 7. do 10. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 5. juna 2014. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave, sudske odluke.

6. Rješenjem o izvršenju broj 17 0 Ps 026422 14 Ip od 24. juna 2014. godine Općinski sud je odredio predloženo izvršenje apelanta na nekretninama izvršenika, i to na dvije nekretnine upisane u zk., odnosno p. l., obje u k. o. Bihać (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te novčanim sredstvima izvršenika kod banke, odnosno pokretnim stvarima izvršenika ukoliko se izvršenje na predmetnim nekretninama ne bude moglo provesti.

7. Općinski sud je rješenje o izvršenju dostavio banci, odnosno katastru i Zk. uredu radi daljnjeg provođenja izvršenja. Iz Rješenja Zk. ureda broj 017-0-DN-14-001321 od 8. augusta 2014. godine proizlazi da je zahtjevu za upis zabilježbe izvršenja djelimično udovoljeno u odnosu na jednu nekretninu, dok je u odnosu na drugu nekretninu zahtjev odbijen jer je utvrđeno da je u označenom ulošku upisano pravo korištenja na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu u korist Borke Balaban, a ne na izvršeniku.

8. Zaključkom Općinskog suda broj 17 0 Ps 026422 14 Ip od 19. novembra 2015. godine određeno je pristupanje izvršnog predmeta apelanta s ranije pokrenutim izvršnim predmetima na istom predmetu izvršenja koji se vode pod brojem 17 0 I 018973 10 I. U obrazloženju je navedeno da je sud dužan da provede jedinstven postupak izvršenja za pokrenute izvršne postupke jer je apelant, za čije potraživanje je kasnije određeno izvršenje na istim, predmetnim nekretninama, stupio u već pokrenuti izvršni postupak, u skladu sa članom 73. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a što je bio razlog za donošenje ovakvog zaključka.

9. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 I 018973 10 I od 21. septembra 2016. godine obustavljen izvršni postupak i ukinute sve provedene radnje u odnosu na tražioca izvršenja Rasima Behrema (koji je izvršni postupak na predmetnim nekretninama pokrenuo 30. marta 2010. godine), dok je u odnosu na ostale tražioce izvršenja izvršni postupak nastavljen određivanjem ročišta radi identifikacije predmetnih nekretnina na kojima je određeno izvršenje.

10. Treće lice, Hamdo Mešić, direktor izvršenika (u daljnjem tekstu treće lice), 17. februara 2017. godine dostavio je prigovor sudu u kojem je, između ostalog, naveo da u apelantovom prijedlogu za izvršenje nije bila navedena tačna identifikacija nekretnina.

11. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 I 018973 10 I od 2. oktobra 2017. godine usvojen je u cijelosti prigovor trećeg lica izjavljen protiv rješenja o izvršenju iz tačke 5 ove odluke (sada predmet broj 17 0 I 018973 10 I) kojim je obustavljeno izvršenje i ukinute sve provedene radnje u odnosu na predmetne nekretnine koje su u vlasništvu i posjedu trećeg lica s dijelom 1/1, te je u tom dijelu izvršenje proglašeno nedopuštenim.

12. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je neosnovan apelantov prigovor kojim traži da se prigovor trećeg lica odbaci kao neuredan ili nedozvoljen. Prema ocjeni Općinskog suda, prigovor trećeg lica je uredan podnesak izjavljen blagovremeno, u smislu člana 51. ZIP-a, a činjenica da je treće lice ujedno i zakonski zastupnik izvršenika (GP Plan Bihać) nije razlog za odbacivanje prigovora jer se radi o jednom fizičkom i jednom pravnom licu kojima se moraju, svakom zasebno, dostavljati odluke i koja, svako zasebno, imaju pravo na ulaganje pravnih lijekova i koja u ovom postupku imaju različite uloge.

13. Prema ocjeni Općinskog suda, osnovan je prigovor trećeg lica da u apelantovom prijedlogu za izvršenje nije bila navedena tačna identifikacija predmetnih nekretnina. Općinski sud je ocjenom dokaza zaključio da u momentu određivanja izvršenja, nekretnine koje su označene u prijedlogu za izvršenje nisu bile u vlasništvu izvršenika, već samo u njegovom posjedu. Navedeni zaključak proizlazi iz rješenja o izvršenju od 24. juna 2014. godine koji je postao pravomoćan i izvršan 11. jula 2014. godine, jer je rješenje neprovodivo budući da je i Zk. ured odbio da u tom dijelu izvrši zabilježbu izvršenja. Za provođenje izvršenja na nekretninama, prema ocjeni Općinskog suda, relevantno je stanje zemljišnih knjiga, odnosno vlasništvo, u smislu čl. 70. i 72. ZIP-a, a predmetne nekretnine nisu bile u vlasništvu izvršenika (o čemu se prvostepeni sud preciznije izjasnio na str. 5 i 6 obrazloženja).

14. Iz dokaza koje je priložilo treće lice proizlazi da je u međuvremenu došlo do harmonizacije zemljišnih knjiga i katastra tako da se predmetne nekretnine u javnim evidencijama vode kao vlasništvo i posjed trećeg lica, i to počev od 2003. godine. Shodno tome, kako je naglasio Općinski sud, u momentu podnošenja prijedloga za izvršenje (24. juni 2014. godine) predmetne nekretnine nisu bile vlasništvo izvršenika, već trećeg lica.

15. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 17 0 I 018973 18 Gž2 od 30. marta 2018. godine žalbu odbio i osporeno rješenje potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci rješenja).

16. Kantonalni sud je nakon ispitivanja žalbe zaključio da je prvostepeni sud ocjenom provedenih dokaza pravilno utvrdio relevantne činjenice koje žalbom nisu dovedene u sumnju. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da je na utvrđene činjenice prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZIP-a. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor o neurednosti i neblagovremenosti prigovora trećeg lica zato što se prigovor trećeg lica može podnijeti do okončanja izvršnog postupka u smislu člana 51. stav 2. ZIP-a. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove žalbene tvrdnje da je izvršenik bio vlasnik predmetnih nekretnina jer iz činjenica utvrđenih ocjenom isprava kao dokaza slijedi pravilan zaključak prvostepenog suda da izvršenik nije bio vlasnik predmetnih nekretnina, već treće lice kao fizičko lice, i to u momentu podnošenja prijedloga i određivanja izvršenja. Shodno svemu iznesenom, Kantonalni sud je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio na osnovu člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 21. ZIP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da je odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnim navodima apelacije apelant, između ostalog, navodi da protiv rješenja o izvršenju koje je doneseno 24. juna 2014. godine izvršenik nije ulagao pravne lijekove, da je ono postalo pravomoćno 11. jula 2014. godine, pa u tom kontekstu apelant ukazuje da je prigovor trećeg lica neblagovremen. U vezi s tim tvrdi da je treće lice direktor izvršenika i da je on lično primio rješenje o izvršenju na koje nije uložio prigovor. Zatim, apelant tvrdi da je Zk. ured Općinskog suda odbio upisati zabilježbu provođenja izvršenja. Prema apelantovoj ocjeni, zk. referent ne može odlučivati o tome šta će biti predmet izvršenja, niti se miješati u provođenje sudskog izvršenja. Apelant posebno naglašava da je prije podnošenja prijedloga za izvršenje po ovlaštenom licu izvršio identifikaciju predmetnih nekretnina koje su u posjedovnom listu bile upisane 1/1 na izvršeniku. Apelant smatra da su osporena rješenja donesena kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, i to člana 37. st. 5. i 6, čl. 46, 51. i 68. sve iz ZIP-a, te člana 3. stav 2. i čl. 8. i 123. ZPP, koje se shodno članu 21. ZIP-a primjenjuju u izvršnom postupku. Apelant posebno naglašava da Kantonalni sud očito prikriva nezakoniti rad Općinskog suda. U tom pravcu naglašava da da je Zk. ured upisao zabilježbu izvršenja u apelantovu korist onda se ne bi mogla izvršiti harmonizacija predmetnih nekretnina, pri čemu apelant problematizira i sam postupak harmonizacije koji je proveden nezakonito. Apelant je nezadovoljan i kratkoćom obrazloženja Kantonalnog suda koje ne može biti zadovoljavajuće s aspekta nezavisnosti i nepristrasnosti suda, te vladavine prava. U vezi s tim se ističe da odluke moraju biti jasne strankama i one treba da daju odgovor na obraćanje putem žalbe, a toga u odluci Kantonalnog suda nema. Konačno, apelant se pita nije li zakonodavac bez razloga novim Zakonom o privrednim društvima upravo stavio isključenje kada jeste odgovorno odgovorno lice u pravnom licu, odnosno osnivač i nije li cilj ZIP-a da se izvršenje provodi i da građani imaju sudsku zaštitu u postupku izvršenja.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da su izneseni prigovori neosnovani jer osporenim odlukama nisu prekršena apelantova prava na koja se neosnovano pozvao u apelaciji.

19. Izvršenik je u odgovoru na apelaciju naveo da je sudu dostavio relevantnu dokumentaciju (zk. izvatke, ugovor o kupoprodaji, ugovor o zamjeni i dr.) iz koje je vidljivo da izvršenik nije vlasnik predmetnih nekretnina i da je stoga izvršenje na predmetnim nekretninama neprovodivo, što su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

20. Zakon o izvršnom postupku Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH i 55/18 – rješenje

USBiH).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 21. stav (1) Primjena odredaba drugih zakona (1)U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

Član 37. st. (6) i (7) Utvrđivanje dužnikove imovine (6)Fizičko lice ili odgovorno lice u pravnom licu ili organu odnosno organizaciji krivično će odgovarati za davanje lažnog iskaza pred sudom ako navede nepotpune ili neistinite podatke o imovini izvršenika. Na ovu posljedicu sud mora izričito upozoriti u zaključku kojim nalaže davanje podataka.

(7)Sud može umjesto izjave na propisanom obrascu zahtijevati od izvršenika fizičkog lica ili drugog fizičkog lica da izjavu o imovini izvršenika da na ročištu pred sudom. Ako pozvano lice neće da pristupi na ročište ili odbija da da izjavu sud će primijeniti odredbe stava 5. ovog člana.

Član 46.

Prigovor (1)Rješenje o izvršenju može se pobijati prigovorom.

(2)U pogledu sadržaja prigovora na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o žalbi iz Zakona o parničnom postupku.

(3)Rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbačen ili odbijen tražilac izvršenja može pobijati samo žalbom.

Član 51.

Pretpostavke za prigovor (1)Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.

(2)Prigovor se može podnijeti do okončanja izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava provedbu izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

(3)Sud će prigovor dostaviti tražiocu izvršenja i izvršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana izjasne o prigovoru.

Član 68.

Izvršne radnje Izvršenje na nepokretnosti provodi se zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.

Član 70.

Dokaz o vlasništvu izvršenika (1)Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja dužan je podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao vlasništvo izvršenika.

(2)Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja.

Član 72.

Zabilježba izvršenja (1)Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(2)Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

(3)Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.

(4)U slučaju predviđenim stavom 4. člana 113. ovog zakona sud će po zahtjevu i na trošak tražioca izvršenja, objaviti rješenje o izvršenju u službenom glasilu Federacije Bosne i Hercegovine i najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju na teritoriji Federacije.

(5)U slučaju objave rješenja o izvršenju u skladu sa stavom 4. ovog člana, zabilježba izvršenja, prema njenom upisu u zemljišne knjige, ima učinak od momenta kada je rješenje o izvršenju prvi put objavljeno u novinama.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

(1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka.

(2) Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opšte odredbe Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 17 0 I 018973 18 Gž2 od 30. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantov punomoćnik je primio 21. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija odluke redovnih sudova tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencija na konkretan slučaj Ustavni sud se poziva na vlastitu praksu zauzetu u predmetu broj AP 4666/16 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4666/16 od 6. decembra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. U vezi s prigovorima kojima apelant problematizira primjenu relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

32. U vezi s apelantovim prigovorima kojim problematizira i ocjenu dokaza od strane redovnih sudova Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke redovni sudova koje su donesene u okviru izvršnog postupka kojima je izvršni postupak obustavljen u dijelu izvršenja koji se odnosi na predmet izvršenja za koji je utvrđeno da se u javnim evidencijama ne vode kao vlasništvo izvršenika. Apelant se ne slaže sa odlukama redovnih sudova jer smatra da su odluke redovnih sudova donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava, i to ZIP-a i ZPP. Također tvrdi da je prigovor trećeg lica neblagovremen i da ga je trebalo odbaciti jer je rješenje o izvršenju postalo pravomoćno 11. jula 2014. godine, te da se radi o manipulaciji trećeg lica budući da je on istovremeno i zakonski zastupnik izvršenika i da je lično primio rješenje o izvršenju koje nije osporio pravnim lijekovima. Apelant posebno problematizira ocjenu dokaza Općinskog suda i kratkoću obrazloženja Kantonalnog suda.

34. U kontekstu iznesenih prigovora Ustavni sud ponovo ukazuje da zadatak Ustavnog suda nije da supstituira redovne sudove u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, te u tom pravcu upućuje na stavove iznesene u prethodnim tačkama ove odluke. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali blagovremenost prigovora trećeg lica u svjetlu člana 51. stav (2) ZIP-a (vidi Relevantne propise), te su imali u vidu i činjenicu da je treće lice zapravo zakonski zastupnik izvršenika dajući mu status trećeg lica i pravo na podnošenje prigovora. Istina, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu bavili procesnim položajem trećeg lica (zakonski zastupnik izvršenika) u svjetlu Zakona o privrednim društvima na koji se apelant poziva u apelaciji. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant taj prigovor nije iznio u žalbi kako bi Kantonalni sud prigovor ispitao u svjetlu tog zakona, pa na taj način Ustavni sud nije u mogućnosti da ispita eventualno obrazloženje Kantonalnog suda u odnosu na taj prigovor. U vezi s ovim pitanjem Ustavni sud se poziva na vlastitu praksu u kojoj je Ustavni sud podržao obrazloženje redovnih sudova koji su zamjeniku direktora pravnog lica, izvršenika u tom izvršnom postupku, dali status trećeg lica dajući mu pravo na ulaganje prigovora (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 533/18 od 17. decembra 2019. godine, tačka 37, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud prilikom odlučenja imao u vidu relevantnu dokumentaciju koju je treće lice priložilo uz prigovor, ali i apelantove dokaze priložene uz prijedlog za izvršenje, te je njihovom ocjenom utvrdio relevantne činjenice koje sprečavaju provođenje izvršenja na predloženim nekretninama jer izvršenik na njima nema upisano pravo vlasništva, u smislu člana 70. ZIP-a, o čemu se Općinski sud detaljno izjasnio u obrazloženju rješenja (vidi tačku 14. ove odluke). Upravo iz tog razloga ni Zk. ured Općinskog suda prethodno nije mogao da izvrši zabilježbu izvršenja na dijelu predloženih nekretnina (vidi tačku 7. ove odluke). U vezi s apelantovim prigovorom kojim osporava odluku Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda Ustavni sud podsjeća da su predmet apelacionog razmatranja osporene odluke, a da je apelant protiv odluka Zk. ureda imao mogućnost da koristi pravne lijekove ukoliko je smatrao da su odluke nezakonite. Isto tako, prigovori koji se odnose na način na koji su nadležni organi vršili harmonizaciju zemljišnih knjiga i katastra ne mogu se iznositi u ovom predmetu u kojem se odlučivalo o osnovanosti prigovora trećeg lica u izvršnom predmetu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da izvršni postupak nije obustavljen u cijelosti, već samo u dijelu izvršenja na nekretninama za koje je utvrđeno da nisu vlasništvo izvršenika.

36. U kontekstu apelacionog prigovora koji se odnosi i na apelantovu tvrdnju da je od strane redovnih sudova izostalo relevantno obrazloženje, posebno da je Kantonalni sud dao kratko obrazloženje, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argument koji su stranke navele, štaviše ono dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske broj 49684/99, presuda od 27. septembra 2001. godine, stav 32). Žalbeni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud. I obratno, vrlo kratko obrazlaganje razloga odbijanja žalbe, u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostepeni sud, ne predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku (vidi Evropski sud, Gorou protiv Grčke (N.2) broj 12686/03, presuda od 20. marta 2009. godine, st. 38–42). Shodno iznesenom, u svjetlu činjenice da je prvostepeni sud detaljno ispitao relevantne okolnosti konkretnog slučaja utvrdivši na osnovu provedenih dokumenta da je prigovor trećeg lica opravdan, za što je dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, Ustavni sud u obrazloženju Kantonalnog suda, koji je u suštini potvrdio stav prvostepenog suda i odgovorio na relevantne apelantove prigovore, ne uočava proizvoljnost koja bi za sobom povukla kršenje prava na nezavisnost i nepristrasnost suda, kako to apelant apelacionim prigovorima tvrdi.

37. Stoga, imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u kontekstu primjene prava i ocjene dokaza, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi utvrdili da je prigovor trećeg lica blagovremen i osnovan u smislu člana 51. ZIP-a jer je treće lice dostavilo dokumente iz kojih je vidljivo da predmet izvršenja nije u vlasništvu izvršenika, niti je to bio u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, što je bio razlog da se izvršenje obustavi u dijelu u kojem je utvrđeno da predmet izvršenja nije vlasništvo izvršenika, što su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili, a iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi proizvoljnost u segmentu primjene relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3705/18 („Maj-Commerc“ d.o.o. Bihać) | Sudska praksa | Aktio