Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4586/18 (N.P. i M.P.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4586/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4586/18, rješavajući apelaciju N.P. i M.P. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.P. i M.P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 032840 17 Gž 2 od 10. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 032840 15 P 2 od 21. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N.P. i M.P. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Nevade, Sjedinjene Američke Države, koje zastupa Jasmina Cero, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 10. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 032840 17 Rev od 9. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 032840 17 Gž 2 od 10. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 032840 15 P 2 od 21. septembra 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3076/17 od 11. oktobra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijeli apelanti protiv Presude Kantonalnoga suda broj 46 0 P 032840 17 Gž 2 od 10. maja 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnoga suda revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 032840 15 P 2 od 21. septembra 2016. godine, u ponovnom postupku, naloženo je K.K., Z.K., T.K., K.Š. i H.K. (u daljnjem tekstu: tuženi) da solidarno apelantima na ime ostatka kupoprodajne cijene prema kupoprodajnom ugovoru od 25. augusta 1995. godine zaključenom između apelanata kao prodavatelja i pravnog prednika-oca tuženih E.K. kao kupca, isplate preostali određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci presude, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe (3. februara 2012. godine) sve do isplate, uz istovremenu obavezu prvoapelanta da tuženim nekretnine, pobliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), u javnim knjigama sa svog imena prenese u vlasništvo tuženih.
4. Istovremeno, predmetnom presudom apelanti su odbijeni u cijelosti sa viškom tužbenog zahtjeva postavljenim u uređenoj tužbi od 18. decembra 2015. godine preko dosuđenog iznosa i to u određenom novčanom iznosu, pobliže preciziranom u izreci presude, koji iznos je prednik tuženih prema navedenom ugovoru trebao isplatiti do 31. decembra 1995. godine, sa pripadajućom zakonskom kamatom počev od 1. januara 1996. godine pa do isplate, te da sa tuženim zaključe novi aneks ugovora o kupoprodaji kojim aneksom će se promijeniti kupac na način što će umjesto prednika tuženih biti označeni svi tuženi, te član VIII ugovora na način da prvoapelant kao upisani zemljišno knjižni vlasnik i drugoapelantica kao njegova supruga daju privolu i saglasnost da se tuženi uknjiže kao suvlasnici nekretnina iz člana I navedenog ugovora o kupoprodaji nekretnina. Također, predmetnom presudom tuženi su obavezani da apelantima naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, sve precizirano u izreci presude.
5. Općinski sud je u obrazloženju presude, prije svega, naveo da je u parničnom postupku broj P-729/01, taj sud postupajući po tužbi apelanata donio presudu 21. januara 2004. godine kojom je prednika tuženih obavezao da trpi da se predmetne nekretnine u javnim knjigama vrate na ime prvoapelanta. Također, istaknuto je da su na temelju te presude predmetne nekretnine vraćene na ime prvoapelanta, a tuženi K.K., koji je nakon smrti oca na temelju rješenja o nasljeđivanju od 25. septembra 2009. godine, predmetne nekretnine naslijedio, prvoapelantu nije isplatio preostali dug u određenom novčanom iznosu.
6. Nadalje, navedeno je da je, u konkretnom predmetu, postupajući po tužbi prvoapelanta od 3. februara 2012. godine, Općinski sud 17. aprila 2015. godine donio presudu kojom je naloženo tuženom K.K. da prvoapelantu na ime ostatka kupoprodajne cijene po ugovoru od 25. augusta 1995. godine isplati određeni novčani iznos, uz istovremenu obavezu prvoapelanta da predmetne nekretnine u javnim knjigama sa svog imena prenese na ime tuženog K.K.. Na ovu presudu žalbu je izjavio tuženi K.K., koju je Kantonalni sud rješenjem od 11. novembra 2015. godine uvažio, navedenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U vezi s tim, ukazano je da je u ponovljenom postupku prvoapelant postupio u skladu sa rješenjem Općinskog suda i uredio tužbu 18. decembra 2015. godine, i kao tužitelje označio apelante, dok su kao tuženi označeni svi navedeni tuženi.
7. Također, Općinski sud je naveo da je istaknuti prigovor zastare od strane punomoćnika tuženih djelimično osnovan u dijelu koji se odnosi na isplatu određenog novčanog iznosa do 31. decembra 1995. godine iz razloga što je predmetna tužba tom sudu podnesena 3. februara 2012. godine pa prema tomu predmetna tužba nije utjecala na prekid zastare ovog dijela kupoprodajne cijene, već naprotiv protekao je objektivni rok od pet godina i nastupila je apsolutna zastara u tom dijelu. U vezi s tim, ukazano je da su apelanti podnijeli tužbu Općinskom sudu u predmetu broj 184/05 i povukli je tako da je rješenjem od 29. decembra 2006. godine konstatirano da je tužba apelanata povučena. Naime, navedeno je da se radilo o tužbi za ispunjenje predmetnog ugovora, a povlačenjem tužbe apelanti nisu izdejstvovali prekid zastare. S druge strane, Općinski sud je istakao da isplata preostalog novčanog iznosa, za koji iznos je ugovorom zaključenim 25. augusta 1995. godine predviđeno da se ima isplatiti pri uknjižbi i prenosu vlasništva na kupca, nije zastarjela jer je za taj novčani iznos ugovoreno da se ima istovremeno isplatiti apelantima sa uknjižbom i prenosom vlasništva na tadašnjeg kupca odnosno na sadašnje njegove pravne sljednike, imajući u vidu da je u međuvremenu E.K. umro a nasljednici njegovi su supruga, sinovi i kćeri, tj. tuženi. Iz navedenih razloga ukazano je da to potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.
8. Imajući u vidu da prednik tuženih kao ni tuženi do dana donošenja presude nisu apelantima isplatili neisplaćeni dio kupoprodajne cijene u određenom novčanom iznosu, Općinski sud je naveo da su ispunjeni uvjeti da se udovolji tužbenom zahtjevu apelanata koji se odnosi na određeni novčani iznos koji su tuženi dužni apelantima isplatiti pri uknjižbi i prenosu vlasništva na kupca odnosno sljednike kupca-sadašnje tužene. S druge strane, Općinski sud je istakao da je određeni novčani iznos koji je trebao biti isplaćen najkasnije do 31. decembra 1995. godine „došao“ u zastaru, pa je u odnosu na taj novčani iznos sud odbio tužbeni zahtjev apelanata kao i novopostavljeni tužbeni zahtjev u uređenoj tužbi u dijelu kojim je traženo da se tuženim naloži da sa apelantima zaključe novi aneks ugovora na predmetni ugovor kojim će se promijeniti kupac na način što će umjesto E.K. biti označeni svi tuženi, smatrajući taj dio tužbenog zahtjeva neosnovanim jer je u suprotnosti sa navodima i uputama Kantonalnog suda koji su navedeni u rješenju od 11. novembra 2015. godine. Naime, ukazano je da svi nasljednici odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela te da su svi zakonski nasljednici jedinstveni suparničari na strani tuženog i nalaze se u nedjeljivom pravnom odnosu odnosno moraju učestvovati na jednak način te samim tim nema potrebe da se tuženima naloži potpisivanje novog aneksa ugovora, pa je Općinski sud odlučio kao u izreci ove presude na temelju čl. 371., 387., 392., 454. i 516. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
9. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 032840 17 Gž 2 od 10. maja 2017. godine žalbe apelanata i tuženih su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena u prvom i drugom stavu izreke, dok je presuda preinačena u trećem stavu izreke tako da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da navedeni stav i obrazloženje prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata koji je usvojio u prvom stavu izreke i o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva koji je odbio u drugom stavu izreke presude u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Naime, istaknuto je da je to iz razloga što je prvostepeni sud ocjenom dokaza izvedenih od strane parničnih stranaka razriješio sve sporne činjenice i pravilno zaključio i obrazložio svoj stav, te pravilno primijenio odredbe materijalnog prava na koje se pozvao. Nadalje, istaknuto je da apelanti, a ni tuženi u svojim žalbama ne spore činjenicu da po predmetnom ugovoru apelantima nije izmiren određeni novčani iznos, no odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja od strane tuženih, prvostepeni sud je pravilno zaključio i jasno obrazložio da je prigovor zastare osnovan za novčani iznos koji je prednik tuženih prema navedenom ugovoru trebao isplatiti do 31. decembra 1995. godine i za taj iznos je odbio tužbeni zahtjev u drugom stavu izreke. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanata da je prvostepeni sud nepravilno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, kao i da je nepravilno odlučio i o ostalom tužbenom zahtjevu koji je naveden u drugom stavu izreke, te da je presuda nezakonita jer nema jasno obrazloženje.
11. No kada je riječ o žalbi tuženih u dijelu dosuđenih troškova postupka (treći stav izreke presude), istaknuto je da je žalba u tom dijelu djelimično osnovana. Naime, ukazano je da je to iz razloga što je prvostepeni sud pravilno zaključio da su apelanti u sporu uspjeli u procentu od 50%, što znači da su i tuženi u istom procentu uspjeli u sporu. Dakle, istaknuto je da iz navedenog proizilazi da su parnične stranke podjednako uspjele u sporu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj situaciji prvostepeni sud trebao cijeniti i uspjeh tuženih koji su u istom omjeru uspjeli u parnici sa 50%, što se s pravom ukazuje u žalbi tuženih, a što nije učinjeno. Kod takvog činjeničnog stanja, istaknuto je da je prvostepeni sud trebao primijeniti član 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a ne stav 1. tog člana jer tuženi nisu u cijelosti izgubili parnicu (u parnici su uspjeli u istom omjeru kao apelanti), što nije učinio. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je naveo da je preinačio presudu u trećem stavu izreke i o troškovima postupka odlučio na osnovu člana 386. stav 2. ZPP.
12. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno procesno pravo i materijalno pravo. U vezi s tim, apelanti tvrde da su sudovi u predmetnom postupku povrijedili prije svega čl. 8. i 209. ZPP, kao i da u presudama nedostaje sveobuhvatna ocjena provedenih dokaza (iz kojih je vidljivo da potraživanje dijela kupoprodajne cijene u određenom novčanom iznosu, koji iznos je prednik tuženih prema navedenom ugovoru trebao isplatiti do 31. decembra 1995. godine, nije zastarjelo), te obrazloženje odluke drugostepenog suda. Također, apelanti navode da očigledno proizvoljnu primjenu materijalnog prava predstavlja činjenica da su redovni sudovi u potpunosti zanemarili da je članom VIII navedenog ugovora ugovoreno da će se kupac uknjižiti kada plati kupoprodajnu cijenu, dakle ukupno određeni novčani iznos, te je neprihvatljivo da su apelanti pali u docnju zato što kupac nije do 31. decembra 1995. godine platio dio kupoprodajne cijene, pri čemu su se apelanti pozvali na određene odredbe ZOO. Najzad, apelanti navode da je neprihvatljiv i stav Kantonalnog suda da svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka.
Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 209. stav (1) (1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 386. stav (2) (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Priznanje duga Član 387.
(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
Rok zastarjelosti u slučaju prekida Član 392. st. (1), (2), (3) i (6) (1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.
(2) Zastarijevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.
(3) Kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prebijanja potraživanja u sporu, odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način.
(6) Zastarijevanje koje počinje teći iznova poslije prekida, navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastarijevanje koje je prekinuto.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelanti, u suštini, nalaze u proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili apelante u cijelosti sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa i to u određenom novčanom iznosu, koji iznos je prednik tuženih prema navedenom ugovoru trebao isplatiti do 31. decembra 1995. godine, te da sa tuženim zaključe novi aneks ugovora o kupoprodaji kojim aneksom će se promijeniti određeni članovi tog ugovora, odnosno kada je Kantonalni sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelanti uglavnom ponavljaju identične navode koje su ranije isticali u toku postupka po žalbi, a kojima ukazuju da potraživanje dijela kupoprodajne cijene u određenom novčanom iznosu, koji iznos je prednik tuženih prema navedenom ugovoru trebao isplatiti do 31. decembra 1995. godine, nije zastarjelo i da apelanti nisu pali u docnju, pri čemu su se pozvali na odredbe ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženja redovnih sudova iz kojih jasno proizilazi da su ti sudovi, suprotno tvrdnjama apelanata, pomenute navode apelanata imali u vidu i da su ih obrazložili u svojim odlukama, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević