Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2826/18 (M.J.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
  • Krivična optužba - utvrđivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2826/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2826/18, rješavajući apelaciju M. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. J. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 012625 17 Krž 13 od 1. decembra 2017. godine i S1 1 K 012625 15 Kri od 14. juna 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant M. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 012625 17 Krž 13 od 1. decembra 2017. godine i S1 1 K 012625 15 Kri od 14. juna 2017. godine (u apelaciji je kao datum prvostepene presude naveden 18. juli 2017. godine, što je datum pismenog otpravka presude).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 012625 15 Kri od 14. juna 2017. godine kojom je apelanta (i S. V.) proglasio krivim da je na način opisan u presudi (u osuđujućem dijelu izreke pod

a) 1, 2. i 3) počinio krivično djelo, i to apelant kao izvršilac pod tačkom 1, a pod tačkama 2. i 3. kao saizvršilac krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZSFRJ) koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ, pa je apelant osuđen na kaznu u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom apelant i Z. A. i S. V. oslobođeni su od optužbe da su počinili radnje navedene u presudi, čime bi počinili krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona BiH na način kako je to navedeno u odnosu na apelanta.

5. U obrazloženju presude, na stranici 38, Sud BiH je naveo da je apelant prigovorio zakonitosti radnje prepoznavanja od lica M. V., a koji zapisnik je uložen u spis. U vezi s tim, Sud BiH je na stranici 39. naveo da je sud utvrdio da on nije prezentiran svjedoku – oštećenom M. V., koji je tokom davanja iskaza opisao i identificirao apelanta, te Sud BiH prilikom donošenja odluke nije ni uzeo u obzir zapisnik. Također, na istoj str. i str. 40. Sud BiH je citirao odredbu člana 85. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i ukazao da je izvršio uvid u dokaz T-2, te da je svjedok opisao fizički izgled lica za koja je tvrdio da su ga zlostavljali, te je opisao apelanta, a nakon prezentacije fotografije pored fotografije 5 je obilježio apelanta. Sud BiH je, s obzirom na protek vremena, smatrao logičnim da Tužilaštvo postupi na navedeni način, te da svjedocima prezentira fotografije jer prepoznavanje nakon 23 godine (nakon što se događaj desio) ne bi bilo vjerodostojno.

6. Na stranici 45 (odluka o krivici optuženih apelanta i S. V.) Sud BiH je naveo da je na osnovu svih provedenih dokaza, njihovom pojedinačnom ocjenom, te posmatranjem u međusobnoj vezi, došao do zaključka da su optuženi radnjama pobliže opisanim u osuđujućem dijelu izreke presude ostvarili sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ tako što su za vrijeme oružanog sukoba na području općine Livno, koji je trajao u augustu i septembru 1992. godine, kao pripadnici Vojne policije HVO-a Livno postupali protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, i to apelant tako što je postupajući kao izvršilac u tački a) 1. osuđujućeg dijela izreke presude nečovječno postupao prema oštećenom S. V., a kao saizvršilac u tački 2. osuđujućeg dijela izreke presude nečovječno postupao prema oštećenom Ž. Ž. te u tački 3. mučio oštećenog M. V.

7. Dalje na str. 46–63. Sud BiH je naveo opće elemente krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, te je utvrdio da su u radnjama optuženih ostvarena sva bitna obilježja bića navedenog krivičnog djela, što je obrazložio.

8. Od stranice 63. Sud BiH se bavio pojedinačnim inkriminacijama u osnovi ratnog zločina, ali je prije obrazlaganja pojedinačnih radnji Sud BiH obrazložilo okolnosti pod kojima su zatočeni dovedeni u školu Ivan Goran Kovačić, te uvjete u kojima su se ta lica nalazila za vrijeme boravka u navedenoj školi. Na te okolnosti su uglavnom saslušavani svjedoci, te je Sud BiH zaključio da je navedena škola imala sve karakteristike logora, u kojem su nezakonito držani zatočeni civili srpske nacionalnosti, koji su svakodnevno podvrgavani različitim oblicima psihičkog i fizičkog zlostavljanja, boraveći u krajnje nehumanim i nehigijenskim uvjetima, odakle su odvođeni i na radnu obavezu, dok su neki odvođeni i nisu se vratili živi. S obzirom na način lišavanja slobode svjedoka i njihovo dovođenje u prostorije navedene škole, Sud BiH nije imao sumnje da su sva zatočena lica bili civili.

9. Dalje, Sud BiH je od stranice 66. obrazložilo razloge zbog kojih je izveo zaključak o krivici optuženih (apelanta u odnosu na tačku a) 1. i 2.) te se bavio kvalifikacijom nečovječnog postupanja iz člana 142. KZSFRJ, što dalje obrazlaže u presudi pozivajući se na praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), te ukazujući da je, kako bi se utvrdila težina nekog djela, nužno razmotriti sve činjenične okolnosti (kao npr. karakter radnje, kontekst u kojem se događaj desio, lične prilike žrtve itd.). Također je navedeno da patnje koje dotična radnja nanosi žrtvi ne moraju biti trajne, dovoljno je da su stvarne i ozbiljne.

10. Nadalje, u tački 188. presude Sud BiH je naveo da nema sumnje da su u okolnostima ratnih događanja optuženi prema oštećenim zatočenicima imali dominirajući položaj i moć, kao i da su optuženi u povlaštenom statusu spram potčinjenih žrtava (koji su bili u stanju beznađa i stalnom strahu za vlastiti život) mogli preduzeti i preduzeli zabranjene radnje koje su imale za posljedicu povrede fizičkog i psihičkog digniteta oštećenih, ali izazvali i tjelesne povrede. Dalje, Sud BiH je naveo da su u konkretnom slučaju optuženi znali da će svojim postupcima oštećenima nanijeti velike tjelesne i duševne patnje, strah za vlastiti život, ali su navedene radnje optuženi htjeli i izvršili su ih. Do takvog zaključka Sud BiH je došao svestranom analizom i ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Također, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo za tačke za koje su optuženi proglašeni krivim teretilo optužene da su mučili oštećene, a ne da su se prema njima nečovječno odnosili. Međutim, Sud BiH je u odnosu na apelanta u tačkama a) 1. i a) 2. osuđujućeg dijela izreke presude našao da radnje nisu dosegle prag mučenja u kontekstu međunarodno prihvaćene prakse. Također je navedeno da je Sud BiH zaključak o krivici optuženih za svaku tačku izreke za to djelo izvelo na osnovu iskaza oštećenih – svjedoka, na osnovu kojih je Sud BiH donio odluku o krivici optuženih. Sud BiH je poklonio vjeru iskazima oštećenih kao svjedoka cijeneći da su dati objektivno, nepristrasno, te da su događaj u bitnim činjenicama opisali na vjerodostojan način, što dalje obrazlaže.

11. U nastavku presude u odnosu na apelanta Sud BiH je utvrdio da je on nečovječno postupao prema oštećenom S. V. (str. 69–72), pozivajući se na iskaz svjedoka – oštećenog, na posljedice koje su nastupile kod oštećenog (tačka 197, strah koji je nastupio kod oštećenog, kako proizlazi iz iskaza, dok medicinska dokumentacija nije vještačena), ali i zaključak da trajanje ispitivanja, intenzitet, kao i zabranjena posljedica (tačka 198. presude) nisu dosegli nivo „mučenja“. U tački 199. presude Sud BiH je naveo kako je i na osnovu čega utvrdio identitet apelanta kao počinioca radnji (oštećeni jasno identificirao apelanta).

12. U odnosu na nečovječno postupanje prema oštećenom Ž. Ž. (str. 72–76) , Sud BiH je naveo da je zaključak o apelantovoj krivici izveo na osnovu iskaza svjedoka oštećenog Ž. Ž. koji je opisao događaj, te je Sud BiH utvrdio posljedice događaja na oštećenog, kao i apelantov identitet (svjedok izjavio da kada se događaj desio nije znao ko je apelant, nego je čuo kako ga oslovljavaju, tačka 211. presude). Dakle, Sud BiH je zaključio da je apelant djelovao u saizvršilaštvu sa oko desetak vojnih policajaca, da je imao tačno određenu ulogu (tačno rekao oštećenom kako da sjedne i tukao ga), dakle svojim radnjama dao odlučujući doprinos da kod oštećenog dođe do zabranjene posljedice, zbog čega je proglašen krivim za krivično djelo iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom

22. KZSFRJ.

13. U odnosu na tačku a) 3. osuđujućeg dijela presude (str. 84–88) Sud BiH je ukazao da je zaključak o apelantovoj krivici o mučenju M. V. izveo na osnovu iskaza svjedoka – oštećenog koji je opisao događaj i kako ga je apelant zlostavljao, Sud BiH je utvrdio posljedice apelantovih radnji na oštećenog (radnje koje su dosegle standard „mučenja“), te je u tački 253. presude Sud BiH naveo kako je utvrdio apelantov identitet. I za tu tačku Sud BiH je utvrdio da je apelant postupao s direktnim umišljajem kao saizvršilac koji je svojim radnjama dao odlučujući doprinos da kod oštećenog dođe do nastupanja zabranjene posljedice, te ga je proglasio krivim.

14. Sud BiH je također detaljno razmotrio pitanje apelantovog identiteta, uloge i alibija (i S. V., str. 88–91), što je detaljno obrazložio ukazujući da je apelantov identitet utvrđen na osnovu iskaza svjedoka i njihove ocjene, dok je apelantov alibi (da nije bio u Livnu kada su se inkriminirani događaji desili) razmotren u tački 262. u kojoj Sud BiH navodi da je apelant u svom kazivanju o kretanju u augustu 1992. godine kontradiktoran sam sebi, te Sud BiH nije mogao da povjeruje da je apelant u navedenom vremenu mogao da bude na toliko različitih lokacija. Također, Sud BiH je ukazao na izjavu optuženog Z. A. kada se vratio iz Zagreba u Livno (a ne kako je apelant isticao), zbog čega Sud BiH nije imao sumnje da je apelant u vrijeme počinjenja inkriminacija boravio u Livnu.

15. Na stranici 148. Sud BiH je obrazložio zašto je primjenom relevantnih zakonskih odredbi apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci cijeneći olakšavajuće okolnosti (porodičan, otac dvoje djece, dob u vrijeme kada je počinio krivično djelo, izraženo kajanje za sve zločine počinjene u Livnu) i otežavajuće okolnosti (koje nije našao), te je zaključio da je izrečena kazna srazmjerna težini počinjenog djela i nastalim posljedicama, te da će se tom kaznom postići svrha kažnjavanja.

16. Sud BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće ili Sud BiH) donio je Presudu broj S1 1 K 012625 17 Krž 13 od 1. decembra 2017. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio.

17. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, na stranici 11. u odnosu na apelantove navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ukazao da je apelant u žalbi osporavao (u odnosu na nečovječno postupanje prema oštećenom Ž. Ž.) da je na osnovu izvedenih dokaza, isključivo iskaza oštećenog, sud mogao steći nesumnjivo uvjerenje u pogledu apelantovog identiteta, te u pogledu radnji kojima je dao odlučujući doprinos. U prilog takvoj tvrdnji žalba je isticala da je oštećeni prilikom saslušanja na glavnom pretresu jasno naveo da prije kritičnog događaja nije poznavao apelanta, te da iz njegovog iskaza proizlazi da je pretpostavku o identitetu napadača formirao tek nakon napada, pri čemu prepoznavanje apelanta u sudnici nema nikakvu snagu i značaj jer to nije dokaz. Također, odbrana je ukazivala na iskaz svjedoka – oštećenog iz kojeg se može zaključiti da je očigledno sve vrijeme ostao u položaju da je okrenut leđima, zbog čega uopće nije ni mogao vidjeti ko je od prisutnih policajaca učestvovao u radnjama izvršenja. Takvo mišljenje odbrana zasniva i zbog svjedoka I. L. čiji je iskaz u suprotnosti s iskazom oštećenog Ž. Ž.

18. Apelaciono vijeće je iznesene prigovore smatralo neosnovanim ukazujući da je prvostepena presuda pravilno poklonila vjeru iskazu svjedoka – oštećenog Ž. Ž., i to na način da je detaljnom analizom iskaza tog svjedoka, cijeneći sve činjenične pojedinosti i uvjerljivost oštećenog pri opisivanju, opravdano zaključilo da je apelant svojim saizvršilačkim radnjama doveo do zabranjene posljedice. Na drugačiji zaključak, kako je navelo apelaciono vijeće, od onog koji je ispravno izvelo prvostepeno vijeće nisu mogli imati utjecaj ni žalbeni prigovori odbrane kojima se perifernim detaljima pokušava narušiti kredibilitet svjedoka – oštećenog Ž. Ž. Apelaciono vijeće je ocijenilo bezuspješnim pokušaje odbrane da svoju tezu grade na navodno kontradiktornoj izjavi Ž. Ž. u odnosu na iskaz svjedoka I. L. s obzirom na to da se analizom iskaza ova dva svjedoka ukazuje očiglednim da oni nisu suprotni po pitanju konkretnog događaja, odnosno postupanja prema Ž. Ž., niti da na bilo koji način sukobljavanje iskaza ova dva svjedoka dovodi do sumnje u pouzdanost iskaza svjedoka – oštećenog i apelantove krivice. Apelaciono vijeće je navelo da je upečatljiv navod prvostepenog suda, izražen u paragrafu 211. pobijane presude, iz kojeg je jasno koliku uvjerljivost je iskaz tog svjedoka ostavilo na sudeće vijeće, koje i jeste u najboljoj poziciji da preko neposrednog saslušanja svjedoka, opažanja njegovog ponašanja i načina iznošenja svojih saznanja donese odluku o pouzdanosti iskaza. Također, apelaciono vijeće je napomenulo da identificiranje apelanta u sudnici koje je učinio oštećeni Ž. Ž. ne predstavlja prepoznavanje u smislu relevantnih odredbi ZKP, ali čini relevantan dio svjedokovog iskaza i smatra se njegovim sastavnim dijelom. U vezi s navodima da zbog položaja u kojem se oštećeni nalazio on nije mogao vidjeti ko prema njemu preduzima inkriminirane radnje, apelaciono vijeće je istaklo da takav navod ostaje bez dovoljne logičke potkrijepljenosti s obzirom na to da je nemoguće tvrditi da se oštećeni u tim trenucima nijednog momenta nije pomjerao, te se apelaciono vijeće pozvalo na svoju praksu.

19. U odnosu na mučenje oštećenog M. V., odbrana je tvrdila da Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio inkriminirane radnje. U tom smislu žalba je isticala da iz dokaza optužbe T-42 (izvješće o izvršenoj raciji prema srpskom stanovništvu na području Livna) proizlazi da se 9. augusta 1992. godine desila racija prema srpskom stanovništvu na području grada Livna, a da je dokazano da se apelant (zajedno s prvooptuženim Z. A.) desetak dana prije izvršene racije nalazio u Zagrebu, a da se u Livno vratio tek nekoliko dana po završetku racije (ukazujući na iskaz Z. A.).

20. Apelaciono vijeće je našlo da su izneseni prigovori neosnovani. Kako je navelo apelaciono vijeće, žalba je istrajavala na apelantovom alibiju, što se prožimalo i u ostalim tačkama za koje je apelant proglašen krivim. Međutim, apelaciono vijeće je zaključilo da odbrana nije uspješna u tako istaknutom žalbenom prigovoru zato što je (navedeno u paragrafu 262. prvostepene presude) apelant u svom kazivanju o kretanju tokom augusta 1992. godine kontradiktoran, navodeći različite lokacije na kojima, s obzirom na brojnost i udaljenost, nije mogao biti u tako kratkom intervalu. Pri tome, i sam optuženi Z. A. naveo je da se vratio dan nakon racije, a ne nekoliko dana kasnije, pa kada se sve navedene nelogičnosti u pogledu apelantovog alibija dovedu u vezu s jasnom identifikacijom koju su učinili oštećeni S. V., M. V. i Ž. Ž., kako je navelo apelaciono vijeće, ne ostaje ni najmanja sumnja u pogledu činjenica da je apelant u vrijeme počinjenja predmetnih inkriminacija boravio u Livnu i počinio zabranjene radnje.

21. Apelaciono vijeće je također navelo da utvrđeno činjenično stanje, kako u pogledu tačke a) 3. osuđujućeg dijela izreke presude tako ni u pogledu ostalih tačaka, ne narušava žalbena tvrdnja o naknadnoj spoznaji oštećenih o apelantovom identitetu. Apelaciono vijeće je ukazalo da, kada se uzme u obzir činjenica da oštećeni u trenutku kada se prema njima preduzimaju inkriminirane radnje, nisu znali ko su optuženi, to ne dovodi u pitanje da su momentom saznanja imena doveli u vezu lik osobe, koji su mogli u tim trenucima spoznati, s apelantovim imenom ili nadimkom. Kada se takve pojedinosti dovedu u međusobnu vezu, one čine zatvorenu i nesumnjivu spoznaju oštećenog lica o tome ko je prema njemu postupao na zabranjen način, odnosno ko mu je nanio posljedicu koja je kod njega kao traumatična zasigurno trajno zapamćena.

22. Također, na stranici 20. presude apelaciono vijeće je navelo (osnovi za žalbu prema članu

298. ZKP – bitne povrede krivičnog zakona) da apelantova žalba u odnosu na tačku a) 1 (nečovječno postupanje prema S. V.) tvrdi da se u odnosu na apelanta nisu ostvarila sva bitna obilježja bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim, ističući da se nije ostvarilo obilježje da djelo mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava. Žalba je tvrdila da je, imajući u vidu činjenični opis iz tačke a) 1. osuđujućeg dijela pobijane presude, kao i odsustvo zabranjene posljedice, nesporno da apelantove radnje ne zadovoljavaju standard, niti dostižu nivo nečovječnog postupanja, a koji je potreban da bi se ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, pri čemu se odbrana pozivala na iskaz svjedoka – oštećenog S. V.

23. Apelaciono vijeće je zaključilo da je izneseni prigovor neosnovan ukazujući da žalba ne stavlja sumnju u pravilno utvrđenu činjenicu da je apelant prema oštećenom preduzeo radnje koje u svojoj ukupnosti zasigurno predstavljaju nečovječno postupanje. Tako je i apelaciono vijeće (kao i prvostepeni sud) našlo da je kod oštećenog prilikom ispitivanja prouzrokovan strah, koji je zasigurno proizašao iz činjenice da je bio u neizvjesnosti daljnjih dešavanja ukoliko ne bude mogao napisati ono što je apelant od njega zahtijevao, a sve iz razloga i položaja u kojem se oštećeni nalazi spram apelanta, s obzirom na to da je bio zatočenik. Da je takav strah bio opravdan, te da u konačnici dovodi do praga nehumanog postupanja govori upravo činjenica da je oštećenom nanesena i fizička bol, udarcem otvorenom šakom (precizirano u samom činjeničnom opisu), pa iz navedenog nesporno proizlazi da su apelantove radnje oštećenom nesumnjivo prouzrokovale kako fizičku tako i psihičku bol i patnju. Apelaciono vijeće je, kako je navedeno u presudi, nasuprot pokušajima odbrane da takve radnje pokuša minimizirati, podsjetilo na praksu MKSJ i zauzeti stav u vezi s navedenim, da za postojanje nečovječnog postupanja patnje koje dotična radnja nanosi žrtvi ne moraju biti trajne, dovoljno je da su one stvarne i ozbiljne, čime je jasno da se njima ne može tek tako olako pristupati kako to odbrana pokušava prikazati, a što, kako je navedeno, proizlazi i iz stava Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).

24. Dakle, u konkretnom slučaju je (kako je prvostepeni sud pravilno uradio) bilo potrebno sagledati sveukupan kontekst, što je i učinjeno, te je izveden jedini mogući ispravni zaključak, a to je da je apelant van svake razumne sumnje, postupajući s direktnim umišljajem, radnjama opisanim u ovoj tački, ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

25. Na kraju, apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeni sud nesumnjivo vodio računa da prilikom ocjene dokaza i ispunjenja svih bitnih obilježja za postojanje navedenog djela činjenično stanje utvrdi u realnom i objektivnom obimu, ukazujući na tačku 181. prvostepene presude, te je apelaciono vijeće zaključilo da nije došlo do povrede krivičnog zakona na način kako to odbrana žalbom tvrdi, zbog čega je i te prigovore odbilo.

26. U odnosu na odluku o krivičnoj sankciji, odnosno apelantov navod da sud nije cijenio brojne olakšavajuće okolnosti, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud cijenio sve okolnosti (za optužene), o čemu je dao razloge na str. 23–24.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Najprije ukazujući na zaključke u obrazloženju presude apelacionog vijeća, apelant smatra da se stavovi i mišljenje Suda BiH ne bi mogli sa sigurnošću prihvatiti. Uvidom u pobijanu presudu apelacionog vijeća, apelaciono vijeće u obrazloženju u cijelosti prihvata stav i mišljenje prvostepenog suda u odnosu na osuđujuće dijelove, odnosno da je prvostepeno vijeće na osnovu svih provedenih dokaza, njihovom pojedinačnom ocjenom, te posmatranjem u međusobnoj vezi, došlo do nesumnjivog zaključka da je apelant navedenim radnjama ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ na način opisan u presudi. Apelant u apelaciji veoma detaljno navodi, u odnosu na tačku a) 1. osuđujućeg dijela izreke presude, da je prema oštećenom S. V. nečovječno postupao na način da ga je otvorenom šakom udario u lice, od čega je oštećeni izletio kroz vrata i pretrpio fizičku i psihičku bol i patnju, citirajući krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i navodeći opće elemente krivičnog djela koje proizlazi iz zakonske odredbe – da se u odnosu na tu tačku optužnice nije ostvarilo bitno obilježje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U tom dijelu apelacije apelant citira član 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (IV konvencija), ukazuje na praksu MKSJ, te navodi, imajući u vidu činjenični opis iz tačke a) 1. osuđujućeg dijela pobijane presude za koje je apelant proglašen krivim, kao i odsustvo zabranjene posljedice, da je nesporno da apelantove radnje ne zadovoljavaju standard, niti dostižu nivo „nečovječnog postupanja“, a koji je potreban da bi se ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Apelantova radnja izvršenja – udarac otvorenom šakom, odnosno šamar, ni u kojem slučaju ne mogu izazvati, niti su kod oštećenog izazvali zabranjenu posljedicu – tešku fizičku i psihičku bol i patnju, a koja predstavlja bitno obilježje krivičnog djela „nečovječnog postupanja“. Apelant ukazuje na iskaz oštećenog s glavnog pretresa koji niti u jednom trenutku nije izjavio da je zbog apelantovog navodnog postupka pretrpio bilo kakvu fizičku i psihičku bol i patnju kako to sud u pobijanoj presudi navodi, a pogotovo da je intenzitet takve zabranjene posljedice bio težak, odnosno takve jačine koja bi predstavljala bitno obilježje „nečovječnog postupanja“, niti je na te okolnosti svjedok

– oštećeni pitan. Apelant dalje ukazuje na stav Suda BiH iz tačke 197. prvostepene presude, te zaključuje da upravo takav navod suda u pobijanim presudama, zatim činjenični opis apelantove radnje izvršenja ove tačke pobijane presude, te odsustvo bilo kakve zabranjene posljedice kod oštećenog jasno ukazuju da se nije ostvario ovaj bitan elemenat krivičnog djela ratnog zločina.

28. U odnosu na tačku a) 2. osuđujućeg dijela izreke presude – nečovječno postupanje prema oštećenom Ž. Ž., apelant navodi da je za tu tačku osuđujućeg dijela izreke presude prvostepeni sud svoj zaključak o apelantovoj krivici zasnivao samo na osnovu kazivanja oštećenog, iako je jasno da se na iskazu svjedoka ne može u cijelosti ili u odlučujućem dijelu zasnivati osuđujuća presuda, posebno uzimajući u obzir samu prirodu inkriminacije. Dalje apelant osporava da je na osnovu izvedenih dokaza, isključivo iskaza oštećenog, sud mogao steći nesumnjivo uvjerenje u pogledu apelantovog identiteta kao počinioca ovog krivičnog djela, te u pogledu radnji kojima je dao odlučujući doprinos, ukazujući i da je svjedok na glavnom pretresu naveo da prije kritičnog događaja nije uopće poznavao apelanta i da nije znao kako se ovaj zove, a da je također to saznao nakon svega posrednim putem na način da se o tome pričalo, ali ne govori od koga je to čuo. Iz navedenog proističe da pretpostavku o identitetu napadača oštećeni formira tek nakon napada, što, s obzirom na to da kao dokaz nije proveden zapisnik o prepoznavanju, za sud nije moglo služiti kao pouzdan osnov za zaključak da se van svake sumnje radi o apelantu, već ostavlja značajnu sumnju koju je sud dužan cijeniti u apelantovu korist. Također, apelant navodi da to što je oštećeni prepoznao apelanta u sudnici može poslužiti samo kao potkrepljujuća indicija da je rezultat radnje prepoznavanja u toku istrage bio autentičan, dok u slučaju da radnja prepoznavanja nije ni vršena, kao u konkretnom slučaju, takvo prepoznavanje apelanta u sudnici nema nikakvu snagu i značaj jer to i prema primjenjivom zakonu i nije dokaz. Dalje, apelant navodi šta je svjedok – oštećeni naveo na glavnom pretresu (kako se događaj desio), te ako se ti navodi svjedoka uzmu kao tačni nesporno se može izvesti zaključak da svjedok nije mogao vidjeti ko je od prisutnih policajaca uopće učestvovao u radnjama izvršenja, te se u nedostatku drugih dokaza koji bi na nesumnjiv način potvrdili navode ovog svjedoka ne može izvesti uvjerljiv zaključak o apelantovom učešću u tom događaju. Apelant navodi da je iskaz svjedoka I. L. u suprotnosti s iskazom svjedoka – oštećenog Ž. Ž. u dijelu njegovog zatvaranja u prostorijama osnovne škole, kao i samog trajanja tog boravka u školi, što dalje pojašnjava. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da sud zaključak o apelantovoj krivici za tu tačku nije mogao sa sigurnošću izvesti bez drugih dokaza kako subjektivne tako i materijalne prirode, odnosno prema mišljenju odbrane redovni sudovi na osnovu takvog iskaza svjedoka – oštećenog nisu mogli van svake razumne sumnje izvesti zaključak o identitetu optuženog, te o bilo kakvim radnjama kojim je apelant doprinio nastanku zabranjene posljedice.

29. U odnosu na tačku a) 3. osuđujućeg dijela izreke presude, odnosno mučenje oštećenog M. V., apelant ukazuje da su sudovi uvjerenje o apelantovoj krivici izveli na osnovu kazivanja oštećenog – svjedoka M. V. I u odnosu na tu tačku, apelant smatra da, suprotno zaključku redovnih sudova, Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio inkriminirane radnje za koje ga je sud proglasio krivim. U tom dijelu apelant navodi da je dokazao da se s prvooptuženim (Z. A.) desetak dana prije izvršene racije (srpskog stanovništva) nalazio u Zagrebu, a da se u Livno vratio tek nekoliko dana po završetku racije. Dokazi izvedeni u toku ovog krivičnog postupka navode na nesumnjiv zaključak da se apelant u toku augusta 1992. godine, i to konkretno 8. augusta 1992. godine kada je navodno počinio radnje za koje je proglašen krivim, uopće nije nalazio u Livnu. Apelant ukazuje na iskaz prvooptuženog Z. A., a to apelantovo odsustvo u tom periodu iz Livna je indirektno potvrđeno i od svih svjedoka optužbe, i to oštećenih jer su svi u svojim iskazima saglasno izjavili imenom i prezimenom ko su osobe koje su dolazile po njih i privodili ih u prostorije Osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“, a među kojim osobama nije bio apelant i niko ga od njih u tom periodu nije vidio, što nesporno potvrđuje da apelant u tom periodu nije bio na području grada Livna. Sve i da ne postoje čvrsti dokazi o njegovom alibiju (kako apelant navodi u apelaciji), apelant smatra da optužba nije, van svake razumne sumnje, dokazala navode iz ove tačke osuđujućeg dijela presude jer iskaz oštećenog koji je nepouzdan nije potkrepljen bilo kojim drugim dokazom kako subjektivne tako i materijalne prirode, a Tužilaštvo nije našlo za shodno, iz samo njima poznatih razloga, da sasluša drugog svjedoka oštećenog iz činjeničnog opisa ove tačke optužnice M. I., koji bi eventualno mogao imati neposredna saznanja o navedenom događaju, zbog čega je on i izbačen iz činjeničnog opisa u izreci ove tačke pobijane presude. I za tu tačku apelant osporava da je na osnovu izvedenih dokaza, isključivo iskaza oštećenog, sud mogao steći nesumnjivo uvjerenje u pogledu identiteta apelanta kao počinioca ovog krivičnog djela, što detaljno obrazlaže kao za prethodnu tačku.

30. Apelant navodi da prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica sud mora imati u vidu da činjenice koje su in peius optuženom sud mora utvrditi sa sigurnošću, dakle sud ne može sumnjati u njihovo postojanje, nasuprot čemu se drugo pravilo veže uz činjenice koje idu u korist optuženog. Te se činjenice uzimaju za utvrđene čak i onda ako su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo postojanje, pa čak i onda ako je postojanje činjenica na štetu optuženog vjerovatnije. Slijedom navedenog, apelant nalazi da prethodno obrazložene činjenice i okolnosti dovode u sumnju dokazanost navedene odlučne činjenice, odnosno dokazanost da je upravo apelant preduzeo radnje izvršenja krivičnog djela kao saizvršilac iz tačaka 2. i 3. osuđujućeg dijela izreke presude. U odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji izrečenoj apelantu, smatra da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio brojne olakšavajuće okolnosti, a koje i sam sud cijeni naročito olakšavajućima zbog nepostojanja otežavajućih okolnosti, kao i okolnost korektnog držanja i poštovanja suda tokom čitavog toka krivičnog postupka, odazivanja na svaki poziv, te da kada se sve uzme u obzir u konkretnom slučaju u odnosu na njega svrha kažnjavanja može se postići i kaznom u kraćem trajanju od izrečene kazne.

b)Odgovor na apelaciju

31. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je bezrazložno ponovno obrazlaganje činjenica koje je Sud BiH izložio valjano i argumentirano u osporenim presudama, pri kojim obrazloženjima Sud BiH u potpunosti ostaje, cijeneći da prema apelantu nije učinjena nijedna od istaknutih povreda. Sud BiH je naveo da je prvostepena odluka ispitana u postupku po žalbi, kao i da apelant osporava utvrđeno činjenično stanje od Suda BiH, da su sva pitanja koja su istaknuta u apelaciji već raspravljana tokom drugostepenog postupka, te da apelantovo neslaganje s ocjenama suda ne znači automatski da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično i fer suđenje. Sud BiH je ukazao na već iznijete stavove u drugostepenoj presudi, a kojima je već dat odgovor na pitanja istaknuta apelacijom, koja su faktičko ponavljanje žalbenih navoda, te je Sud BiH uputio na određene paragrafe iz drugostepene presude. Sud BiH je naveo da, u suštini, iz sadržaja podnesene apelacije nesumnjivo proizlazi da se radi o apelantovim nastojanjima za drugačije utvrđenje činjeničnog stanja, drugačiju ocjenu provedenih dokaza, te još jednom pokušaju izbjegavanja odgovornosti za učinjeno djelo. Stoga, Sud BiH nalazi neosnovanim prigovore i tvrdnje iznesene u apelaciji.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH od 1. decembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant i njegov branilac su primili 19. i 21. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

40. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

41. Apelant osporava zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove utvrđene krivice, te navodi da se apelantovom radnjom nije ostvarilo bitno obilježje krivičnog djela za koje je osuđen, kao i da je sud poklonio vjeru i zasnivao presudu na iskazima svjedoka – oštećenih, nije prihvatio navod odbrane da apelant nije bio u Livnu u inkriminirano vrijeme, te problematizira zaključak redovnih sudova u pogledu njegovog utvrđenog identiteta. Apelant, također, smatra da u konkretnom slučaju sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve olakšavajuće okolnosti kod apelanta. Apelant eksplicitno navodi da su sudovi povrijedili odredbe krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak. Međutim, iz navoda apelacije može se zaključiti da apelant osporava i način na koji su sudovi izvršili ocjenu dokaza.

42. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

43. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

44. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

45. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu ocjenu dokaza, a u vezi s tim i na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant ponovio navode i prigovore koje je isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno naveo na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prije svega, na iskazima svjedoka-oštećenih koji su opisali događaje koji su im se desili, koje je ocijenio kao objektivne, nepristrasne, te da su događaj opisali na vjerodostojan način, ukazujući (tačka 188. prvostepene presude) da ne postoji pravni zahtjev da iskaz svjedoka u kontekstu njegovog prihvatanja mora da bude potkrijepljen. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se redovni sud bavio identitetom apelanta, kojeg su oštećeni detaljno opisali, te je obrazložio da činjenica da su oštećeni naknadno saznali ime te ga doveli u vezu s apelantovim likom ne dovodi u pitanje da se radi o apelantu. Također, prepoznavanje apelanta od svjedoka – oštećenih u sudnici sud je cijenio kao relevantan dio svjedokovog iskaza. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se redovni sud detaljno bavio i apelantovim navodima da se u inkriminirano vrijeme nije nalazio u Livnu, te je jasno obrazložio zašto nije prihvatio te navode. Sud BiH je također jasno naveo kako je izveo zaključak o dosegnutom standardu nečovječnog postupanja (kao bitnom elementu krivičnog djela za koji je apelant osuđen) u odnosu na S. V., ukazujući na relevantnu praksu MKSJ, te cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, odnosno apelantov dominantni položaj naspram zatočenih, stanje zatočenih lica, uključujući S. V., izazvani strah (tačke 197. i 198. prvostepene presude), a koje se ni u kojem pogledu ne čini proizvoljno, niti suprotno materijalnim i procesnim zakonskim odredbama i relevantnoj praksi.

46. Dalje, Ustavni sud uočava da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize apelacionog vijeća koje je zaključilo da je prvostepeni sud na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja ispravno zaključio da su se apelantovim radnjama stekli svi elementi krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je apelaciono vijeće razmotrilo sve apelantove žalbene navode, također dajući jasna obrazloženja, a sama činjenica da apelant nije zadovoljan zaključcima suda, odnosno da daje lično viđenje činjenica i okolnosti, drugačije od onog kako je to utvrdio redovni sud, ne dovodi u pitanje standarde garantirane pravom na pravično suđenje, za koje Ustavni sud u konkretnom predmetu ne nalazi da su u bilo kojem segmentu prekršeni.

47. Također, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud jasno naveo relevantnu odredbu i koje je olakšavajuće okolnosti cijenio kod apelanta, što je potvrdio i drugostepeni sud, te apelantov navod iz apelacije da sud nije „u dovoljnoj mjeri cijenio brojne olakšavajuće okolnosti kod apelanta“ (a koja se svodi na apelantovo korektno držanje pred sudom i odazivanje na pozive) i tvrdnja da se i blažom mjerom mogla postići svrha kažnjavanja, ni na koji način ne dovodi u sumnju jasan i obrazložen stav Suda BiH u vezi s odlukom o kazni koja je izrečena apelantu.

48. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda u pogledu utvrđenih činjenica na osnovu kojih je donijet zaključak o apelantovoj krivici, te da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata da je na bilo koji način došlo do povrede garancija utjelovljenih u pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su ovi navodi o kršenju apelantovih prava neosnovani.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu zaključaka do kojih su došli u vezi s apelantovom krivicom, te kada su na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog zakona.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2826/18 (M.J.) | Sudska praksa | Aktio