Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-992/20 (N. I.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-992/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-992/20, rješavajući apelaciju Neđe Ignjatić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Neđa Ignjatić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Mal 024368 19 Gž 2 od 15. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Neđa Ignjatić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Đorđe Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnijela je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Mal 024368 19 Gž 2 od 15. januara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi „Atos osiguranje” a.d. Bijeljina da joj na ime naknade štete isplati novčani iznos zakonskom zateznom kamatom i troškove parničnog postupka sa zakonskom kamatom. Obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da se dogodila saobraćajna nezgoda u Prnjavoru u kojoj su učestvovali I.R. kao vozač automobila u vlasništvu apelantice i M.D. kao vozač automobila koji je u vrijeme štetnog događaja bio osiguran kod tuženog, da je nezgodu isključivo skrivio vozač D.M., da je apelantici osiguravajuće društvo isplatilo nesporni dio nastale materijalne štete, te da se vještak mašinske struke izjasnio o visini štete u odnosu na oštećenja na vozilu. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio tuženi zahtjev primjenom odredbe člana 154, 155, 178, 940 i 190 Zakona o obligacionim odnosima uz obrazloženje da sud nije prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještaka, jer vještak pri izradi dopune nije izvršio neposredno pregled vozila, te da je prihvaćena visina štete procijenjena u osnovnom nalazu u iznosu koji je niži od iznosa štete koju je tuženi isplatio apelantici po tom osnovu. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je potraživanje u ovoj parnici neosnovano jer je apelantici isplaćena naknada u onom iznosu koji je potreban da bi se materijalna situacija iste dovela u stanje u kojem se nalazila prije štetne radnje. Okružni sud je naveo i da upoređujući isplaćene iznose da se zaključiti da se razlika koju potražuje apelantica odnosi na isplatu PDV od 17% koja se računa na ugrađene dijelove i limarsko lakirerske radove, pa kako apelantica nije izvela dokaze da je platila PDV ni na dijelove, ni na rad, to takvu vrstu naknade ni sud nije imao zakonsko uporište da dosudi, odnosno obaveže tuženog da isplati PDV od 17%. Okružni sud je naveo da je suprotno navodima apelantice, tuženi isplatio naknadu za branik pa nije jasno kakvu popravku apelantica traži, posebno imajući u vidu da je cijena novog branika viša od isplaćenog iznosa samo za 0,77 KM.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantica smatra da je Okružni sud povrijedio njeno pravo na pravično suđenje i iz razloga što je Okružni sud u sličnim predmetima presuđivao u korist tužitelja, dok je u ovom slučaju odlučio potpuno suprotnona štetu apelantice.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu navoda apelantice da je Okružni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanta. Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević