Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/20 (I.T.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1004/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1004/20, rješavajući apelaciju I. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. T.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 042424 17 Rev od 21. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 042424 14 Gž od 25. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 042424 12 P od 1. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. T. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kemal Đulović, advokat iz Živinica, podnio je 18. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 042424 17 Rev od 21. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 042424 14 Gž od 25. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 042424 12 P od 1. aprila 2014. godine.

2. U predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi Ugovor o poklonu zaključen 7. decembra 2011. godine između apelanta kao poklonodavca i tuženog T.T. kao poklonoprimca, pa je tuženi dužan predati apelantu u posjed nekretnine, pobliže označene izrekom prvostepene presude, te trpjeti i priznati da se apelant na osnovu ove presude uknjiži u katastru kao posjednik na navedenoj nekretnini sa dijelom 1/1, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. Obavezan je apelant naknaditi tuženom troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je je u toku postupka utvrđeno da je spornu nekretninu i druge parničnim strankama poklonio otac ugovorom o poklonu 2.oktobra 2000. godine na jednake dijelove (1/2), da su se na osnovu tog ugovora parnične stranke u zemljišnim knjigama upisali kao suvlasnici 1/2, da je u posjedovnom listu na spornoj nekretnini upisan kao posjednik apelant 1/1. Zatim, da je na spornoj nekretnini izgrađena kuća koja je predmet spora, da je gradnja kuće počela 1995. godine te je građevinsku dozvolu dobio otac i da je namjera oca prije zaključenja naprijed navedenog ugovora o poklonu da se kuća gradi za apelanta i tuženog, kao i da je tuženi u posjedu nekretnine i kuće koja je predmet spora u idealnom dijelu sa ½. Zatim, da su stranke imale namjeru zaključiti diobni Ugovor (izvršiti fizičku diobu nekretnina koja je bila predmet poklona oca Safeta parničnim strankama), ali kako je sporna nekretnina u posjedovnom listu upisana kao posjed apelanta 1/1 to nisu mogli izvršiti fizičku diobu pa im je savjetovano da prvo zaključe ugovor o poklonu što su i učinili. Utvrđeno je da je apelant kao poklonodavac, poklonio tuženom kao poklonoprimcu 1/2 dijela nekretnine (kuća i dvorište), da je tuženi na osnovu tog ugovora izvršio upis 1/2 dijela poklonjene nekretnine na svoje ime u katastarskim evidencijama, pa su parnične stranke na istoj upisane kao suposjednici sa dijelom ¼. Vrhovni sud je naveo da je apelant tvrdio da je volja ugovornih strana bila zaključenje kupoprodajnog ugovora, jer se prije zaključenja ugovora o poklonu tuženi obavezao da apelantu po osnovu ovog ugovora isplati novčani iznos nakon čega bi stranke zaključile Ugovor o diobi, a koji iznos nikada nije isplaćen, kao i da su Ugovor o poklonu zaključili da bi izbjegli plaćanje poreza na promet i drugih troškova kupoprodajnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da je Ugovor o poklonu zaključen zbog mana volje (prijetnje i bitne zablude ili prevare), a niti da je namjera parničnih stranaka bila da zaključe kupoprodajni ugovor na koji način bi se ugovor o poklonu smatrao prividnim ugovorom. Vrhovni sud je naveo da se zahtjev za poništenje ugovora može ticati samo pitanja mana u pogledu volje ugovornih strana (član 111. i 112. Zakona o obligacionim odnosima), zbog kojeg se može tražiti poništenje ugovora, a pod kojim manama volje se podrazumijeva prijetnja, bitna zabluda i prevara. U konkretnom slučaju apelant nije dokazao niti jedan od naprijed navedenih uslova, pa ugovor o poklonu nije zasnovan na manama volje predviđenim odredbom člana 60., 61. i 65. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je naveo i da apelant nije dokazao niti da je ugovor o poklonu prividan ugovor u smislu člana 66. Zakona o obligacionim odnosima. Prividan ugovor jeste onaj ugovor koji nije sklopljen saglasnošću volje ugovornih strana, nego je nastao saglasnošću volje ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora. Međutim, nije prividan onaj ugovor koji ugovorne strane, samom po sebi, eventualno ne bi sklopile (na primjer darovni ugovor-ovdje slučaj), dakle da neka osoba besplatno ustupi drugoj neku imovinsku vrijednost ali ga radi postizanja određenog imovinskog ili drugog dopuštenog dobitka (sticanje prava na razne novčane dodatke, oslobađanje od poreza, izbjegavanje oduzimanja stvari preko određenog maksimuma i dr.) ipak sklope. Kako su stranke, prema tvrdnjama apelanta, zaključile ugovor o poklonu da bi izbjegle plaćanje poreza i drugih troškova, to se takav ugovor ne može smatrati prividnim ugovorom.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da sudovi nisu imali dovoljno temeljit pristup sagledavanju i analizi žalbenih prigovora apelanta, a ukoliko bi osporene presude ostale na snazi, tuženi bi bez ikakvih ograničenja stekao pravo na ¾ objekta ( ½ je već bio u posjedu i ugovorom čije poništenje apelant traži tuženi je stekao još ¼ od apelanta), dok bi, zbog faktičke situacije, apelantu i njegovoj porodici ostala na raspolaganju samo jedna soba u predmetnoj nekretnini, čime bi se na najdirektniji način ugrozilo pravo na imovinu i privatnost doma porodice apelanta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/20 (I.T.) | Sudska praksa | Aktio