Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1019/20 (J. G. i V. D.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1019/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1019/20, rješavajući apelaciju koju su podnijele Jelena Gavrilović i Vojka Damjanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Jelena Gavrilović i Vojka Damjanović protiv Presude Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu broj 89 1 P 034670 18 Gž od 17. listopada 2018. godine i Presude Osnovnoga suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnome Sarajevu broj 89 1 P 034670 16 P od 15. studenoga 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Gavrilović i Vojka Damjanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Istočnoga Sarajeva, koje zastupa Bojan Veselinović odvjetnik iz Sarajeva, podnijele su 19. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 034670 18 Gž od 17. listopada 2018. godine i Presude Osnovnoga suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnome Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 034670 16 P od 15. studenoga 2017. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-115/19 od 13. veljače 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijele apelantice protiv Presude Okružnoga suda od 17. listopada 2018. godine. Imajući u vidu da je Presudom Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 89 1 P 034670 19 Rev od 6. veljače 2020. godine revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražili da se utvrdi da su apelantice stekle pravo vlasništva na nekretninama, bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, kao i nad objektom izgrađenim na predmetnim nekretninama, što je tuženik (S.G.) dužan priznati i trpjeti da se upiše pravo vlasništva u korist apelantica nad predmetnim nekretninama.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka nesporno utvrđeno da je M.G. (otac tuženika) kao savjestan graditelj započeo gradnju na spornom zemljištu u listopadu 1988. godine, da je preminuo 19. srpnja 2005. godine, a gradnju nastavio tuženik, koji je ishodio urbanističku suglasnost za prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja kao i odobrenje kao investitor izvedenih radova na stambenome objektu. Nadalje, Okružni je sud istakao da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove od 12. prosinca 2003. godine dozvoljeno na temelju kupoprodajnoga ugovora i suglasnosti ranijeg vlasnika (D.D.) uknjižba prava katastarskoga posjeda u korist oca tuženika. Nadalje, Okružni je sud istakao da, kako je tijekom prvostupanjskoga suda nesporno utvrđeno da su apelantice u predmetni objekt doselile između 1992. i 1993. godine, na poziv oca tuženika, da je nakon smrti oca tuženik istjeran, odnosno iseljen iz predmetne kuće, to proistječe da ne postoji savjesnost neprekidnoga držanja posjeda u vremenskome razdoblju od 10 donosno 20 godina na temelju čl. 58. Zakona o stvarnim pravima, kako to apelantice žele dokazati. Okružni je sud istakao da iz izvedenih dokaza proistječe da apelantice nisu bile savjesni i zakoniti posjednici nekretnina, odnosno da je tuženik u ovome postupku, kao tužitelj u drugome postupku stekao pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama, te je na temelju pravomoćne presude zbog propuštanja Osnovnoga suda od 8. listopada 2012. godine uknjižen sa pravom vlasništva sa dijelom 1/1. Okružni je sud istakao da je također tuženik kao tužitelj u drugome postupku podnio tužbu protiv apelantica radi iseljenja i predaje u posjed predmetnih nekretnina, te da je presudom Osnovnoga suda od 12. lipnja 2015. godine naloženo apelanticama iseljenje i preda u posjed nekretnina. Okružni je sud istakao da se dakle, ne mogu prihvatiti kao utemeljeni prizivni navodi da su apelantice bile u savjesnomu posjedu nekretnina, jer je prekid posjeda izvršen podnošenjem tužbe i ostalim radnjama koje je poduzimao tuženik, kao vlasnik nekretnina, protiv apelantica kao držalaca stvari, pred sudim i drugim organima u cilju zaštite prava vlasništva i predaje u posjed nekretnina.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražili da se utvrdi pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama i upis apelantica sa pravom vlasništva. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo na učinkovit pravni lijek, pravo na dom), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženjima odluka pobijanih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojemu su donesene pobijane odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević