Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-316/20 (J. B.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-316/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-316/20, rješavajući apelaciju Joze Bojanića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jozo Bojanić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 123195 19 Gž od 4. studenog 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Bojanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Anto Grgić odvjetnik iz Kaknja, podnio je 25. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 123195 19 Gž od 4. studenog 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je se da je tužitelj (N.B.) po osnovu dosjelosti stekao isključivo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, pa su tuženi (M.Č. ,J.Č., A.Č., A.Đ., Z.L., apelant i A.M.), dužni trpjeti da se na osnovu ove presude tužitelj upiše kao isključivi vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina sa 1/1 dijela vlasništva i posjeda.
3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je tužitelj zakonit i savjestan posjednik nekretnine koju je stekao po osnovu Ugovora o kupoprodaji zaključenim sa M.S. 1985. godine, od kog trenutka je tužitelj i u posjedu nekretnine. Naime, predmetni ugovor je u pismenoj formi, ovjeren kod suda, dakle ispunjava zakonsku formu u smislu odredbe članka 455. Zakona o obligacionim odnosima, a iz iskaza svih saslušanih svjedoka te tužitelja i tuženog Z.L., proizilazi da je tužitelj od M.S. kupio predmetne nekretnine, te da je od 1985. godine bio u posjedu nekretnina, održavao ih i obrađivao, a koji posjed mu je osporen tek sa početkom aktivnosti na izgradnji autoputa, odnosno 2012. godine kako to i sam apelant u svojoj izjavi navodi. Savjesnost posjeda se pretpostavlja po odredbi članka 326. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu ZSP), a apelant nije oborio ovu zakonsku pretpostavku savjesnosti posjeda, budući da ju je samo paušalno osporio, navodeći da je on bio u posjedu predmetnih nekretnina, a u tom smjeru nije proveo nikakve dokaze (a što je bio obavezan u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku), niti je dokazao da je tužitelj posjed pribavio silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja. Nasuprot njegovim tvrdnjama svi saslušani svjedoci su se jasno i određeno izjasnili, kao i tuženi Z.L, da je tužitelj bio u posjedu nekretnine. Nadalje, naveo je da je apelant isticao prigovor da predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina nije pravno valjan jer nije ovjeren pred sudom, te da tužitelj nije isplatio kupoprodajnu cijenu, a na te okolnosti izveo je i dokaze. Međutim navedene činjenice prema mišljenju prvostupanjskog suda nisu od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari budući da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj u posjed nekretnine stupio zaključenjem ugovora, dakle 1985. godine, pa sve i da je točna tvrdnja apelanta da ugovor o kupoprodaji nije ovjeren u skladu sa zakonom, tužitelj je bio u nesmetanom, kontinuiranom i mirnom posjedu nekretnine u periodu dužem i od 20 godina.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo prema članka 58. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) samostalni posjednik stiče dosjelošću prava vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnog posjeda. Prema drugom stavku tog članka samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protokom dvadeset godina neprekidnog posjeda s tim da vrijeme dosjelosti počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u samostalan posjed stvari, a završava istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost (stavak treći) i da se u vrijeme dosjelosti sadašnjeg uračunava i vrijeme prednika (stavak četvrti). Slijedom navedenog, te kako je tužitelj, zakonit i savjestan posjednik predmetne nekretnine od 1985. godine, koju je stekao kupoprodajom (na zakonit način) od kada je u posjedu kao i danas (preko trideset godina) Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da su ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti za stjecanje prava vlasništva na ovaj način (odnosno dosjelošću).
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević