Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1024/20 (P. B.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1024/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1024/20, rješavajući apelaciju Pave Boškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pavo Bošković protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Mal 030681 20 Gž od 18. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pavo Bošković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Mal 030681 20 Gž od 18. februara 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Mal 030681 19 Mal od 28. novembra 2019. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice Z.B. i obavezan je apelant da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Obavezan je apelant isplatiti tužiteljici na ime troškova parničnog postupka iznos od 67,20 KM, a tužiteljica je obavezana isplatiti apelantu na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.073,21 KM.
3. Osporenom presudom Okružnog suda odbijena je žalba tužiteljice u odnosu na odluku o glavnoj stvari i u tom dijelu je potvrđena prvostepena presuda, a uvažena je žalba u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka i ta odluka preinačava tako da se apelant obavezuje da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 211,20 KM.
4. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odluku o troškovima postupka donio primjenom pravila o tzv. procesnom prebijanju, pa je utvrđivao troškove obje parnične stranke, te ih prebijao shodno uspjehu stranaka u postupku. Tako je proizašlo da je tužiteljica dužna da isplati znatno veći iznos troškova postupka apelantu, nego apelant njoj, iako je tužiteljica uspjela u sporu. Okružni sud je naveo da se slaba strana procesnog pravila prebijanja troškova postupka ogleda u tome što stranka koja uspije u postupku može biti dužna da suprotnoj strani naknadi troškove postupka, a što ima za posljedicu ograničenje prava na pristup sudu (vidjeti Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske broj 28963/10 od 18. jula 2013. godine). Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju tužiteljica prema prvostepenoj presudi mora platiti apelantu pet puta veći iznos nego što joj je dosuđeno na ime nematerijalne štete. Okružni sud je ukazao da se slabost ovog procesnog pravila otklanja primjenom pravila o kvalitativnom uspjehu u parnici. S obzirom da je tužiteljica uspjela u ovom sporu u procentu oko 4,5 %, to joj pripadaju troškovi koje je zahtijevala u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u procentu od 4,5 % u skladu sa njenim uspjehom u parnici, a troškove vještačenja koje je imala tužiteljica u iznosu od 150,00 KM tužiteljici se priznaju u cjelini bez obzira na uspjeh u sporu, jer se bez ovih troškova nije mogao okončati ovaj parnični postupak. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da presuda Evropskog suda za ljudska prava na koju se poziva Okružni sud nije primjenjiva u konkretnom slučaju, te da je sud trebao odmjeriti troškove shodno uspjehu parničnih stranaka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud primjenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević