Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4926/19 (A. H.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4926/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4926/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Alija Hrustić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alija Hrustić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 16 0 K 000043 19 Kžž od 1. listopada 2019. godine, Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 16 0 K 000043 18 Kž 9 od 11. veljače 2019.

godine i Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 16 0 K 000043 17 k od 12. listopada 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Hrustić (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Jevto Janković odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 23. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 K 000043 19 Kžž od 1. listopada 2019. godine, Presude Vrhovnoga suda broj 16 0 K 000043 18 Kž 9 od 11. veljače 2019. godine i Presude Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 K 000043 17 k od 12. listopada 2018. godine. Apelant je po zahtjevu Ustavnoga suda dopunio apelaciju 3. travnja 2020. godine.

2. Osporenom presudom Okružnoga suda od 12. listopada 2018. godine oglašen je krivim apelant, zbog kaznenoga djela Teško ubojstvo iz čl. 149. st. 1. Kaznenog zakona (u daljnjem tekstu: KZ), i osuđen na kaznu dugotrajnoga zatvora u trajanju od 35 godina, u koju je na temelju čl. 44. st.

1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 27. svibnja 2017. godine pa nadalje. Na temelju čl. 62. st. 1. KZ apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanje predmeta – sjekira i nož, kao predmeta koji su uporabljeni za izvršenje kaznenoga djela.

3. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 11. veljače 2019. godine odbijen je kao neutemeljen priziv branitelja apelanta, a povodom priziva, po službenoj je dužnosti preinačena u odluci o kazni presuda Okružnoga suda od 12. listopada 2018. godine, tako što je apelant primjenom čl. 31.a st. 4. i 37. KZ osuđen na kaznu dugotrajnoga zatvora u trajanju od 30 godinu, dok je u preostalomu dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

4. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 1. listopada 2019. godine, odbijen je kao neutemeljen priziv branitelja apelanta i potvrđena je presuda Vrhovnoga suda od 11. veljače 2019. godine.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je, u svezi s prigovorima branitelja apelanta o počinjenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, koji priziv obrazlaže tvrdnjom da je na glavnome pretresu sudjelovao sudac koji je iz razloga propisanih čl. 37. toč. đ) ZKP morao biti izuzet zato što je „kršio sve propise da bi zaštitio psihopatu tužitelja“, drugostupanjsko vijeće ove prizivne navode ocijenio kao neutemeljene, te da takve prigovore na isti način ocjenjuje i trećestupanjsko vijeće. Vrhovni je sud, naime, istakao da se povrede zakona od strane suca iz čl. 376. KZ dokazuje samo pravomoćnom presudom suda, koje u konkretnomu slučaju nema, pa su i po ocjeni ovoga vijeća ovi navodi priziva ocijenjeni kao neutemeljeni. Vrhovni je sud istakao da činjenica, da prvostupanjski sud nije uvažio sve dokazne prijedloge obrane, odbijajući prijedloga da se izvrši treće psihijatrijsko vještačenje apelanta, suprotno navodima priziva, na daje temelja za zaključak da je time povrijeđen princip jednakosti sadržan u odredbi čl. 14. ZKP-a i time i pravo na obranu. Vrhovni je sud istakao da osim tvrdnje da je presuda utemeljena, kako to priziv definira „na dokazima policijske i tužiteljske istrage“, ne ukazuje se niti na jedan konkretan dokaz gdje je prvostupanjski sud postupio protivno procesnim ovlaštenjima, te da su stoga neutemeljene tvrdnje da je prvostupanjska presuda utemeljena na dokazima, koji nisu izvedeni na glavnome pretresu, i da je time postupano protivno odredbi čl. 295. st. 1. ZKP. Vrhovni je sud istakao da su neutemeljene tvrdnje priziva da su iskazi apelanta iz istrage „iznuđeni iskazi bolesnoga čovjeka“, te da se stoga radi o nezakonitim dokazima u smislu čl. 10. st. 1. ZKP. Vrhovni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da je iskaz dat u prisustvu branitelja, da su svojeručno potpisana oba zapisnika bez primjedbi, da nema okolnosti koje bi ukazivale da je prema apelantu primijenjena bilo kakva vrsta prinude, sile ili obmane, niti su u tom smjeru izneseni bilo kakvi argumenti. Vrhovni je sud istakao da, nasuprot prizivnim navodima, izreka prvostupanjske presude u činjeničnome supstratu sadrži sve bitne elemente bića kaznenoga djela, za koje je apelant oglašen krivim. Vrhovni je sud istakao da su neutemeljeni prigovori u odnosu na psihičko stanje apelanta u vrijeme izvršenja kaznenoga djela. Vrhovni je sud istakao da, naime, iz mišljenja vještaka liječnice S.V.S. i liječnice T.D. proistječe da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenoga djela, bio sposoban da shvati značaj djela i mogao da upravlja svojim postupcima, te da to, dovedeno u vezu sa drugim dokazima, predstavlja pouzdan temelj za utvrđivanje da je apelant bio uračunljiv. Vrhovni je sud istakao da se, suprotno navodima priziva, ne može raditi o kaznenome djelu Ubojstva na mah iz čl.

150. KZ, te da u tom kontekstu stanje jake razdraženosti, kao bitnoga elemenata privilegiranoga kaznenoga djela ubojstva, nije utvrđeno pravilnom procjenom objektivnih mjerila. Vrhovni je sud istakao da rekonstrukcijom događaja, koja se predlaže kao novi dokaz u prizivu, ne bi se utvrdilo drugačije činjenično stanje od onoga utvrđenoga pobijanim presuda, niti su navedeni razlozi zašto isti nisu ranije izneseni, te je u smislu odredbe čl. 309. st. 1. ZKP taj prijedlog ocijenjen kao neutemeljen. Vrhovni je sud naveo da su olakotne i otegotne okolnosti, pravilno utvrđene pred prvostupanjskim sudom, prihvaćene i od strane drugostupanjskoga vijeća ovoga suda, osim u dijelu obrazloženja u kojemu se težina posljedice cijeni kao otegotna okolnost, obzirom da takva posljedica (lišenje života dvije osobe) predstavlja bitan elemenat bića kaznenoga djela teško ubojstvo iz čl. 149. st. 1. toč. 5. KZ, za koje je apelant oglašen krivim. Vrhovni je sud naveo da navedene okolnosti, u povezanosti sa drugim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima, se nisu u cijelosti odrazile na visinu kazne dugotrajnoga zatvora u trajanju od 35 godina, koja kazna je izrečena prvostupanjskom presudom. Vrhovni je sud naveo da obrazloženje drugostupanjskoga vijeća, koje prihvata i ovaj sud, nalazi da je kazna dugotrajnoga zatvora u trajanju od 30 godine izrečena od drugostupanjskoga suda, potrebna mjera kazne, kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 28. KZ.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su apelanta oglasili krivim i izrekli mu kaznenu sankciju dugotrajnoga zatvora u trajanju od 30 godina, smatrajući da su iskazi apelanta iz istrage „iznuđeni iskazi bolesnoga čovjeka“, te da se stoga radi o nezakonitim dokazima. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava. Također, apelant osporava odluku o kaznenoj sankciji.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud, prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, te dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavi sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4926/19 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio