Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/20 (Euroherc osiguranje d.d. Zagreb)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nadležnost suda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1039/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1039/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Euroherc osiguranje d.d. Zagreb protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 18 0 P 019745 19 Rev od 3. decembra 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Euroherc osiguranje d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Milas, Martinović & Partneri iz Ljubuškog, podnio je 18. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 019745 19 Rev od 3. decembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnom suda, obavezan je apelant da prvotužiocu (H.M.) isplati na ime naknade nematerijalne i materijalne štete novčane iznose i to za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.600,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 2.275,00 KM, za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 1.300,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 97.500,00 KM, na ime naknade za tuđu njegu i pomoć iznos od 713,44 KM i na ime osigurane svote iznos od 6.161,73 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da drugotužiteljki (R.M.) isplati nematerijalnu štetu za duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta djeteta u iznosu od 36.844,12 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da prvotužiocu i drugotužiteljki naknadi troškove postupka u iznosu od 7.385,56 KM.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor apsolutne nenadležnosti suda u BiH, koji prigovor su nižestepeni sudovi pravilno raspravili i razriješili, budući da je u konkretnom predmetu riječ o sporu o vanugovornoj odgovornosti za štetu sa inostranim elementom, pa je za ocjenu postojanja nadležnosti suda u BiH bila mjerodavna odredba člana 53. stav (1) Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemlja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82 i „Službeni list R BiH“ br. 2/92 i 13/94). Vrhovni sud je ukazao da je navedenom odredbom propisano da, u sporovima o vanugovomoj odgovornosti za štetu, nadležnost suda BiH postoji ako ta nadležnost postoji prema odredbama čl. 46. i 50. do 52. navedenog zakona ili ako je šteta nastala na teritoriji Republike BiH. Vrhovni sud je naveo da je, uzimajući u obzir da je predmetni spor u stvari spor o vanugovornoj odgovornosti za štetu iz parnice pokrenute protiv apelanta koji ima sjedište u Republici Hrvatskoj, da se šteta desila u Republici Hrvatskoj u kojoj je učestvovalo jedno vozilo registrovano u Hrvatskoj u kojoj je prvotužilac (koji ima prebivalište u BiH) zadobio teške tjelesne povrede kao putnik, da je šteta i njena posljedica nastupila u BiH, pravilan zaključak nižestepenih sudova o nadležnosti suda u BiH. Vrhovni sud je dalje naveo da je predmet spora valjalo raspraviti, kako su to nižestepeni sudovi i učinili, u smislu Konvencije o zakonu koji se primjenjuje na saobraćajne nezgode (u daljnjem tekstu: Konvencija) („Službeni list FNRJ“ Dodatak broj 26/1976), a koja Konvencija se primjenjuje u Bosni i Hercegovini s obzirom da je Notifikacijom o sukcesiji BiH postala strankom Konvencije od 23. avgusta 1993. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da nije od uticaja na pobijanu odluku ni tvrdnja apelanta da nije bilo moguće da sud u BiH primjenjuje pravo Republike Hrvatske, smatrajući da je to pravo isključivo rezervisano za sudove Republike Hrvatske. Vrhovni sud je s tim u vezi ukazao na pravna shvatanja zauzeta u državama u okruženju u pogledu primjene Konvencije, koja su identična sa izraženim pravnim stavom ovog suda, jer je npr. u Republici Hrvatskoj u odluci Rev-1220/2014-2 od 10. jula 2018. godine kod vanugovorne odgovornosti za štetu s inostranim elementom primijenjeno kao mjerodavno pravo od strane sudova u Hrvatskoj pravo Republike Srpske, a u odluci Rev-1194/2014-3 od 12. decembra 2017. godine je kao mjerodavno pravo od strane sudova u Hrvatskoj primijenjeno pravo Republike Njemačke. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju riječ o suđenju u skladu sa stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda – koju bi upravo stoga što je takva i zasnovana na pravilnom tumačenju odredaba Konvencije bilo ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

4. Vrhovni sud je dalje naveo da tvrdnja revizije da je odgovornost apelanta za naknadu predmetne štete isključena jer se nezgoda desila na pješačkoj površini (što bi isključilo odgovornost apelanta kao osiguratelja) nije osnovana jer iz zapisnika o uviđaju proizilazi da se predmetna nezgoda desila na nekategorisanom putu-stazi nasipa, pa odgovornost apelanta kao osiguravatelja osnovom zaključene police osiguranja motornih vozila proizilazi i u okolnostima predmetnog slučaja. Vrhovni sud je ukazao da pozivanje apelanta na odluku Općinskog suda u Zagrebu, nije dokaz osnovanosti njegovog prigovora, jer su utvrđene činjenice iz predmetne odluke različite od činjenica utvrđenih u konkretnom predmetu, zbog čega ista i nije primjenjiva na predmetni spor, pa niti za oslobađanje odgovornosti tuženog za predmetnu štetu. Vrhovni sud je dalje naveo da nema osnova ni tvrdnja apelanta da to što je osiguranik izgubio prava po zaključenoj polici uslijed njegove alkoholisanosti ima uticaja na tužioce, jer iz Uslova osiguranja apelanta, a shodno članu 2. stav (1) tač. 1) do 7) navedenih uslova, proizilazi da ova okolnost nema uticaja na pravo oštećene osobe na naknadu štete, te da oštećena osoba može podnijeti odštetni zahtjev odgovornom osiguratelju. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno stavu revizije, pravilna odluka nižestepenih sudova i u pogledu toka zakonskih zateznih kamata na nematerijalnu štetu, a imajući u vidu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 14. decembra 2015. godine zauzeo pravno shvatanje da, u skladu s odredbom člana 1103. Zakona o obligacionim odnosima Republike Hrvatske obaveza plaćanja neimovinske štete dospijeva danom podnošenja tužbe, te slijedom toga i obaveza plaćanja zateznih kamata na naknadu neimovinske štete dospijeva istog dana, ako prije toga nije podnesen zahtjev za naknadu štete odgovornoj osobi ili šteta nije nastupila kasnije. Vrhovni sud je ukazao da, dakle odluka drugostepenog suda u pogledu toka zakonskih zateznih kamata na nematerijalnu štetu nije protivna već zauzetoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nego je primijenjena upravo u skladu sa izraženim pravnim shvatanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da su pogrešno redovni sudovi u predmetnom postupku „zasnovali apsolutnu nadležnost suda u Federaciji BiH, te da su odlučivali o zahtjevima tužilaca koji nisu u nadležnosti sudova u Bosni i Hercegovini“. Apelant dalje navodi da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila na površini na kojoj se ne odvija promet motornih vozila, pa je, imajući navedeno u vidu zahtjeve tužilaca trebalo odbiti kao neosnovane. Apelant takođe ističe da prvotužiocu nije mogla biti dosuđena naknada, jer je saobraćajnu nezgodu prouzrokovalo lice koje je bilo u alkoholisanom stanju, a što bi dalje isključilo apelantovu obavezu isplate osigurane svote zbog trajnog invaliditeta. Apelant ističe da nije jasno da li su sudovi, prilikom donošenja odluke o zakonskim zateznim kamatama, primijenili odredbe Republike Hrvatske ili Federacije BiH, te da, budući da su kamate na nematerijalnu štetu opredijeljenje od dana podnošenja tužbenog zahtjeva zaključuje da su sudovi u ovom dijelu primijenili odredbe Federacije BiH, što je potpuno pogrešno. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/20 (Euroherc osiguranje d.d. Zagreb) | Sudska praksa | Aktio