Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1054/20 (A.B.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1054/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1054/20, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. B.
protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 215912 16 Gž od 15. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Srebrenika, koju zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnijela je 20. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Mal 215912 19 Rev od 28. januara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 215912 16 Gž od 15. avgusta 2016. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3636/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Mal 215912 19 Rev od 28. januara 2020. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tuženi (,,Wiener Osiguranje“ a.d. Banjaluka) da joj po osnovu naknade materijalne štete na vozilu isplati određeni novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka, te je obavezana apelantkinja da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 178. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima propisano da, u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice. Kantonalni sud je dalje naveo da se ova odredba ima primijeniti i u konkretnom slučaju, pri čemu je kod odgovornosti po osnovu krivice naše pravo prihvatilo načelo presumpcije krivice iz člana 154. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da, ko drugom prouzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju apelantkinja (na kojoj je bio teret dokazivanja) nije dokazala postojanje uzročnoposljedične veze između saobraćajne nezgode i štete na vozilu apelanktinje. Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke (B.Dž.), a suprotno žalbenim navodima apelantkinje, proizilazi da na zadnjem dijelu (apelantkinjinog) vozila Golf nije bilo plastične deformacije koja bi se mogla dovesti u vezu s eventualnim kontaktom sa PVC oblogom prednjeg branika vozila Opel Kadet, te da su sva oštećenja zadnjeg dijela njenog vozila bila prekrivena debljim slojem korozije, pa se ista nisu mogla vremenski vezati za predmetnu saobraćajnu nezgodu, jer je za deblju i izraženu koroziju potrebna duža vremenska distanca od više mjeseci od dana nastanka oštećenja. Kantonalni sud je naveo da iz navedenog nalaza i mišljenja, te usmenog izjašnjenja vještaka datog na glavnoj raspravi, proizlazi da je on svoj nalaz zasnovao na svim relevantnim činjenicama i dokazima koji su bili bitni za davanje jasnog i potpunog nalaza i koji su bili u vezi sa određenim predmetom vještačenja, te je pravilno prvostepeni sud poklonio vjeru navedenom vještaku. Kantonalni sud je naveo da iz sadržine zapisnika sa pripremnog ročišta slijedi da je apelantkinja predložila izvođenje dokaza vještačenja po vještaku saobraćajne struke sa zadatkom da vještak, između ostalog, prilikom davanja svog nalaza i mišljenja izvrši uvid i u zapisnik o oštećenju, kao i u fotodokumentaciju vozila marke Golf i da je apelantkinja predložila da prvostepeni sud zatraži od tuženog dostavljanje ovih dokaza. Kantonalni sud je naveo da iz sadržine spisa slijedi da je tuženi dostavio i ove dokaze, koje je vještak imao u vidu i koristio ih pri davanju svoga nalaza i mišljenja. Kantonalni sud je ukazao da su tačni žalbeni navodi da nijedna od parničnih stranaka nije predložila da se izvede kao dokaz uvid i čitanje zapisnika o oštećenju vozila od 30. oktobra 2014. godine. Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud u razlozima pobijane presude i nije cijenio navedeni dokaz, već je apelantkinja, a kako to proizilazi iz sadržine zapisnika sa glavne rasprave, prigovorala nalazu vještaka da se uočene korozije na snimcima ne mogu dovesti u vezu sa štetnim događajem, pozivajući se na zapisnik od 30. oktobra 2014. godine, pa je, to što se prvostepeni sud u razlozima presude očitovao i o ovom prigovoru apelantkinje navodeći ovaj zapisnik, bez uticaja na drugačije odlučenje.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno pravo. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu ustavnog prava na djelotvoran pravni lijek ali navedenu povredu nije obrazlagala niti argumentovala, već je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević