Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1190/20 (D. J.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1190/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1190/20, rješavajući apelaciju Drage Jakmirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Drago Jakmirović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 258496 19 Gž od 27. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 258496 17 Mal od 22. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Jakmirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 27. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 258496 19 Gž od 27. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 258496 17 Mal od 22. avgusta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (Zavisno preduzeće „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka, RJ ,,Elektrodistribucija“ Banjaluka), na ime naknade štete zbog neovlašćene potrošnje električne energije na mjernom mjestu pobliže označenom izrekom prvostepene presude, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je predmetni nalog (za obustavu isporuke električne energije) isprava koju je u propisanom obliku izdalo pravno lice u vršenju javnih ovlašćenja koja su mu povjerena zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), čime je dokazana istinitost onoga što se u toj ispravi potvrđuje ili određuje. Okružni sud je naveo da iz sadržaja predmetnog naloga proizlazi da je apelant isključen sa napajanja monofaznog priključka zbog duga, da je isti izvršio samouključenje na način da je sjekao plombu, da policija nije ulazila u dvorište, jer nije bio prisutan vlasnik kuće, da su radnici tužioca utvrdili neovlašćenu potrošnju električne energije za naznačeni period, nakon čega su sačinili obračun neovlašćene potrošnje, shodno obračunu koji je izvršio radnik tužioca. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, a imajući u vidu provedene dokaze (naredbu za obustavu isporuke električne energije, zapisnik o utvrđivanju neovlašćene potrošnje, obračun neovlašćene potrošnje, energetsku karticu na ime apelanta, sadržaj izjave svjedoka S. M. u odnosu na izvedene dokaze apelanta) pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, shodno odredbi člana 7. stav (1) u vezi sa čl. 123. i
126. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je takođe naveo da apelant nije dokazao navode da je obračun nepravilno izvršen jer nije na te okolnosti predlagao vještačenje po vještaku elektrostruke kojim bi se utvrdila pravilnost obračuna izvršena od strane radnika tužioca, pa je obračun koji je izvršen od strane istih dokaz o visini duga na ime neovlašćene potrošnje. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević