Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1283/20 (F. Š.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Stara devizna štednja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1283/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1283/20, rješavajući apelaciju Franje Šaina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Franjo Šain protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 36 0 P 039500 18 Rev od 26. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Franjo Šain (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Slovenije, kojeg zastupa Anto Grgić advokat iz Kaknja, podnio je 3. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 039500 18 Rev od 26. novembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da mu tužena („ASA Banka“ d.d. Sarajevo, Poslovnica Zenica, Ekspozitura Kakanj) isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga, kao i određeni novčani iznos na ime zakonske zatezne kamate, te zakonsku zateznu kamatu na glavni dug u određenom novčanom iznosu, te je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je otac apelanta kod IKB banke Zenica imao položena novčana sredstva u devizama, u određenom novčanom iznosu, te da je isti preminuo 27. novembra 1984. godine. Vrhovni sud je ukazao da je provedenim vještačenjem po vještaku finansijske struke, kao i na osnovu Štedne knjižice Osnovne banke Zenica broj 12310-621-37-72710-013086-1, serijski broj: 0003023, utvrđeno da je sporni novčani iznos sa imena preminulog oca apelanta internom transakcijom tužene prebačen na ime apelanta 7. januara 1992. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da nakon 15. aprila 2006. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, apelant više nije imao zakonskog osnova za pokretanje i vođenje postupka pred nadležnim sudom radi ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je takođe naveo da je neosnovan prigovor apelanta da se uplata na štednoj knjižici izdatoj na njegovo ime na dan 7. januar 1992. godine ne može smatrati ažuriranjem u sistemu banke iz razloga što su sporna novčana sredstva na dan 31. decembar 1991. godine bila deponovana kod tužene i podlijegala su obavezi verifikacije u smislu odredbe člana 4. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji BiH, bez obzira na to ko je trebao podnijeti zahtjev za verifikaciju. Vrhovni sud je naveo da je apelant, kao nasljednik iza svog oca, bio dužan da podnese zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje u skladu sa odredbama čl. 12. do 16. Uredbe o postupku verifikovanja tražbina i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji BiH, što apelant nije dokazao da je učinio, niti da je odbijen sa zahtjevom za verifikaciju. Vrhovni sud je takođe naveo da su nižestepeni sudovi, a imajući u vidu da je Federacija BiH Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji BiH preuzela obavezu isplate po osnovu računa stare devizne štednje, pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanta i zbog prigovora nedostatka pasivne legitimacije.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da su pogrešno sudovi zaključili da se radi o staroj deviznoj štednji, te da je u konkretnom slučaju „više nego očigledno da se radi o novčanoj uplati koja je izvan okvira stare devizne štednje“, pa su u tom smislu pogrešno na konkretan slučaj primijenili odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji BiH.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević