Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1325/20 (JU „Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu“)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Javna vlast
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1325/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1325/20, rješavajući apelaciju JU „Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JU „Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu“ protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 717995 19 Mož od 9.

januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU „Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedžla Šehić advokat iz Sarajeva, podnio je 7. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 717995 19 Mož od 9. januara 2020. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 117995 19 Mo od 15. novembra 2019. godine određena je mjera osiguranja kojom je naloženo apelantu da predlagača osiguranja M.B. odmah vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljao prije donošenja rješenja o prestanku Ugovora o radu broj 01-3-GD-3573/18 od 28. maja 2018. godine, kao nastavnik u zvanju vanrednog profesora za naučnu oblast Hirurgija na Katedri za hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, te je određeno da predmetna mjera osiguranja ostaje na snazi sve do pravosnažnog okončanja postupka po tužbi tužioca u predmetu Općinskog suda broj 65 0 Rs 717995 18 Rs, pod prijetnjom kažnjavanja u skladu sa odredbama izvršnog postupka, odnosno do naredne odluke suda o mjeri osiguranja.

3. Osporenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 717995 19 Mož od 9. januara 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 15. novembra 2019. godine i navedeno rješenje je potvrđeno.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, između ostalog, utvrdio da je odlukom od 28. januara 2015. godine predlagač osiguranja izabran u zvanje vanrednog profesora za naučnu oblast Hirurgija na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, uz odredbu da će s apelantom zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme na vremenski period od šest godina od dana donošenja navedene odluke. Dalje, da je na osnovu navedene odluke 12. februara 2015. godine zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme sa nepunim radnim vremenom između predlagača osiguranja i apelanta sa početkom od 1. marta 2015. godine. Takođe, da su tužilac i Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Klinički centar) zaključili dva ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa nepunim radnim vremenom (prvi 26. septembra 2017. godine, a drugi 19. decembra 2017. godine) za obavljanje poslova ljekara specijaliste ortopeda u OJ Klinika za ortopediju i traumatologiju. Dalje, da je Klinički centar 28. maja 2018. godine donio rješenje o prestanku ugovora o radu predlagaču osiguranja sa danom 21. maj 2018. godine, te je apelant 28. maja 2018. godine donio rješenje o prestanku ugovora o radu predlagača osiguranja sa danom 31. maj 2018. godine, uz obrazloženje da je predlagaču osiguranja radni odnos prestao iz razloga prestanka ugovora o radu na Kliničkom centru kao nastavnoj bazi apelanta. Takođe, da je utvrđeno da je predlagač osiguranja 21. juna 2018. godine izjavio prigovor Upravnom odboru Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Upravni odbor) protiv rješenja o prestanku ugovora o radu od 28. maja 2018. godine, te je Upravni odbor rješenjem od 24. septembra 2018. godine prihvatio prigovor predlagača osiguranja, poništio rješenje apelanta od 28. maja 2018. godine i apelantu naložio da u skladu sa zakonom uspostavi radnopravni odnos sa predlagačem osiguranja. Kantonalni sud je naveo da je dalje utvrđeno da je predlagač osiguranja 24. oktobra 2018. godine podnio zahtjev apelantu za izvršenje rješenja Upravnog odbora od 24. oktobra 2018. godine. Dalje, da je apelant 30. novembra 2018. godine dostavio odgovor predlagaču osiguranja da po zahtjevu nije postupljeno zbog odluke Dekana kojom je predmetno rješenje obustavljeno od izvršenja, kao i zbog pokrenutog upravnog spora po tužbi apelanta, uz napomenu da će se shodno tome konačna odluka o postupanju po rješenju donijeti nakon donošenja konačne sudske odluke.

5. Kantonalni sud je naveo da je tačan žalbeni navod da se u stavu II izreke pobijanog rješenja ponavlja dio izreke iz stava I da mjera osiguranja ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja postupka po tužbi, a da je ovakva formulacija u suprotnosti s odredbom člana 281. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojoj izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja. Kantonalni sud je u vezi s navedenim ukazao da, imajući u vidu da je prvostepeni sud pored navedene formulacije na koju je apelant ukazao ujedno naveo i formulaciju iz navedene zakonske odredbe, ova greška nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

6. Kantonalni sud je dalje naveo da nije osnovan ni žalbeni navod da je pobijano rješenje o određivanju mjere osiguranja u suprotnosti s osnovnim smislom instituta mjere osiguranja. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 106. stav (4) Zakona o radu propisano da radnik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad do okončanja sudskog spora, te da je za određivanje mjere osiguranja o vraćanju na rad neophodno da ona mora biti osnovana u smislu odredbi člana 269. stav (1) ZPP. Kantonalni sud je naveo da kumulativni uslovi predviđeni navedenom odredbom ZPP za sud predstavljaju pokazatelj u kojem pravcu bi trebalo ići preispitivanje postojanja materijalno-pravnih razloga za određivanje ove mjere osiguranja, te da je prvostepeni sud upravo i postupio na ovaj način, a određivanjem mjere osiguranja nije iscrpio tužbeni zahtjev, već je, suprotno navodima žalbe, osigurao tužbeni zahtjev iz razloga koji opravdavaju zaključak o postojanju drugog kumulativnog uslova za određivanje mjere osiguranja. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za provjeru ispunjenosti kumulativnih uslova za određivanje mjere osiguranja, pri čemu je istakao da je prvostepeni sud, pored činjeničnog utvrđenja da je Upravni odbor usvojio prigovor predlagača osiguranja i poništio sporno rješenje apelanta o prestanku ugovora o radu, izvršio ocjenu i drugih dokaza.

7. Kantonalni sud je dalje naveo da je, kada je riječ o prvom kumulativnom uslovu (da predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava), pravilan stav prvostepenog suda da već samo rješenje Upravnog odbora kojim je usvojen prigovor predlagača osiguranja protiv spornog rješenja Dekana ukazuje na zaključak da je predlagač osiguranja učinio vjerovatnim postojanje prava na uspostavu radno-pravnog statusa pri čemu takav zaključak ne predstavlja prejudiciranje konačne odluke i iscrpljivanje tužbenog zahtjeva, već samo zaključak o vjerovatnosti navedenog prava, što je u gradaciji manji stepen od osnovanosti potraživanja ili prava. Kantonalni sud je dalje naveo da je, kada je riječ o drugom kumulativnom uslovu (da postoji opasnost da bi bez ove mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagatelja osiguranja) prvostepeni sud naveo da se predlagač osiguranja obratio apelantu sa zahtjevom za izvršenje rješenja Upravnog odbora, a da apelant nije postupio po zahtjevu za izvršenje. Kantonalni sud je ukazao da upravo ova utvrđenja pokazuju ispravnim stav prvostepenog suda da apelant već preduzima radnje koje ukazuju na subjektivnu opasnost da će apelant pokušati štetno uticati na prava predlagača osiguranja. Kantonalni sud je naveo da drugi žalbeni navod u ovom dijelu (da je sam predlagač osiguranja iskazao da je zaposlen u privatnoj klinici i da se i u ovom statusu može baviti naučnim radom) nije tačan. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je logičan zaključak prvostepenog suda da će apelant zbog nastavnog procesa morati popuniti upražnjena radna mjesta, što za predlagača osiguranja predstavlja opasnost u situaciji kada mu je ostalo još samo 16 mjeseci do sticanja zvanja redovnog profesora.

8. Kantonalni sud je dalje naveo da „ne dijeli tumačenje apelanta da je ugovor o radu predlagača osiguranja prestao ex lege na osnovu člana 151. Zakona o visokom obrazovanju i čl. 110. i 111. Zakona o zdravstvenoj zaštiti“ jer navedenim zakonskim odredbama nije regulisan način zasnivanja i prestanka radnog odnosa akademskog osoblja koje obavlja nastavu na tzv. kliničkim predmetima. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da nijednom zakonskom odredbom koja reguliše postojanje nastavne baze za fakultet zdravstvenog usmjerenja nije isključena primjena opštih propisa o radu i propisa o visokom obrazovanju na radno-pravni status ovog akademskog osoblja, a posebno u situaciji kada je ugovor o radu na određeno vrijeme sa nepunim radnim vremenom konzumiran polovinu ugovorenog perioda trajanja ugovora o radu. Kantonalni sud je naveo da je, dakle pravilno prvostepeni sud utvrdio da su ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 269. stav (1) ZPP za donošenje predložene mjere osiguranja, jer je predlagač učinio vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, odnosno postojanje opasnosti da bi bez takve mjere apelant mogao spriječiti ili otežati ostvarivanje potraživanja ili na drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja, pri čemu je napomenuo da se predmetnom mjerom osiguranja privremeno rješava sporni odnos poslodavca i radnika, ali da se predmetnom odlukom ne prejudicira odluka o tužbenom zahtjevu. Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da je predmetna mjera osiguranja u suprotnosti sa samim institutom sudske mjere osiguranja, s obzirom da „ne osigurava, nego iscrpljuje tužbeni zahtjev“. Apelant takođe smatra da osporenim rješenjem nije obrazloženo čime je predlagač mjere osiguranja dokazao da su ispunjeni kumulativni uslovi za određivanje mjere osiguranja, propisani odredbama člana 269. stav (1) ZPP.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant ponavlja navode koje isticao u toku postupka, a u pogledu kojih su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1325/20 (JU „Medicinski fakultet… | Sudska praksa | Aktio