Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1051/20 (E. G.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1051/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1051/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Enver Gaši, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enver Gaši protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 09 0 U 028415 17 U od 20. siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Gaši (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Anel Kurtović odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 20. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 028415 17 U od 20. siječnja 2020. godine.
2. Rješenjem o rušenju Službe za inspekcijske poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina Centar) od 27. listopada 2016. godine utvrđeno je da je apelant izvršio građevinske radove u ulici Patriotske lige broj 3, prije dobivanja građevinske dozvole od strane nadležnoga organa uprave, te je naloženo apelantu da u roku od pet dana od dana prijema rješenja: poruši dograđeni dio stambenoga objekta kojim je apelant proširio postojeći stambeni objekt koristeći čvrste građevinske materijale, ukloni novu krovnu konstrukciju koja je postavljena na dograđenome dijelu stambenoga objekta, lokaciju očisti i ukloni srušeni materijal i otpad, te predmetni prostor vrati u prvobitno stanje.
3. Rješenjem tuženika (Ministarstvo prostornoga uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo) od 10. veljače 2017. godine odbijen je priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Općine Centar od 27. listopada 2016. godine.
4. Osporenom odlukom Kantonalnoga suda odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 10. veljače 2017. godine.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da su, imajući u vidu nespornu činjenicu da apelant ne posjeduje pravomoćno odobrenje za građenje, po ocjeni ovoga suda upravni organi pravilno primijenili odredbu čl. 117. st. 2. Zakona o prostornom uređenju, koja regulira da se građenje građevina i građevinskih dijelova vrši nakon što rješenje o odobrenju za građenje postane pravomoćno, odnosno odredbu čl. 147. st. 1. istoga zakona, kojom je određeno da građenje građevina bez pravomoćnoga odobrenja za građenje nije dozvoljeno. Kantonalni je sud istakao da u vršenju inspekcijskoga nadzora u smislu čl. 158. st. 1. Zakona o prostorom uređenju urbanističko-građevinski inspektor ima pravo i dužnost da zapovijedi da se građevina ili njezin dio uklone, odnosno uspostavi prijašnje stanje ako se gradi ili je izgrađena bez odobrenja za građenje, što je bila situacija u konkretnomu slučaju. Kantonalni je sud istakao da, s obzirom da je apelantu, nasuprot navodima tužbe, dana mogućnost da sudjeluje u postupku u smislu odredbe čl. 8. i čl. 133. Zakona o upravnome postupku, tuženik je utemeljeno zaključio da je prvostupanjski organ zakonito i pravilno odlučio kada je apelantu naredio rušenje izvedenih građevinskih radova.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na privatni i obiteljski život i prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sud i upravni organi, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su obvezali apelanta da poruši, ukloni i vrati u prvobitno stanje objekt, kako je to navedeno u dispozitivu rješenja prvostupanjskoga organa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke pobijane predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena pobijana odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević