Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1130/20 (J. B.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1130/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1130/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Jozo Burečić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jozo Burečić protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 56 0 P 042265 14 Gž od 11. prosinca 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Konjicu broj 56 0 P 042265 13 P od 30. rujna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Burečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 23. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 042265 14 Gž od 11. prosinca 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 042265 13 P od 30. rujna 2014. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezan je tuženik (Zaštitni fond Federacije BiH) da na ime naknade materijalne štete na vozilu apelanta isplati iznos od 2.199,84 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preko dosuđenoga iznosa tužbeni zahtjev apelanta odbijen.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz utvrđenja prvostupanjskoga suda proistječe da se 1. siječnja 2012. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovala vozila marke „VW Passat“ u vlasništvu apelanta i vozilo marke „Fiat Puno“ koji je u trenutku prometne nezgode bio neregistriran, da je na vozilu apelanta nastala šteta za koju je vještak strojarske struke utvrdio da se radi o totalnoj šteti i ista je procijenjena na iznos od 7.332,80 KM. Kantonalni je sud istakao da je dalje utvrđeno da je prometnu nezgodu prouzročio apelant, tako što je poduzeo radnju skretanja vozilom ulijevo, a da se nije prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, te na taj način oduzeo pravo prvenstva vozilu „Fiat Punto“. Kantonalni je sud istakao da je utvrđeno da je vozilo „Fiat Punto“ bilo u fazi pretjecanja, a u momentu početka skretanja vozila apelanta od istoga je bio udaljen od 31 metra, pa s obzirom na preglednost ceste i vremenske prilike, apelant je imao mogućnost da uočio navedeno vozilo, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud, a koji je zaključak utemeljen na nalazu i mišljenju vještaka prometne struke. Kantonalni je sud istakao da, iako je vozilo „Fiat Punto“ imalo pravo prvenstva prolaza u odnosu na vozilo apelanta, isto je krećući se nedozvoljenom brzinom u značajnom mjeri doprinio nastanku prometnu nezgode procentualno od 30%, pa je sud zauzeo stanovište da se u konkretnomu slučaju radi o podijeljenoj odgovornosti za štetu iz čl. 192. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni je sud istakao da je stoga utvrđena obveza tuženika da apelantu, razmjerno obujmu odgovornosti vozača neosiguranoga vozila, naknadi prouzročenu štetu u visini od 2.199,84 KM, sukladno odredbi čl. 154. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete preko dosuđenoga iznosa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene pobijane odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević