Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1172/20 (I.K.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1172/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1172/20, rješavajući apelaciju koju je podnio I. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. K.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 53 0 Rs 051513 14 Rsž od 12. lipnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Čapljini broj 53 0 Rs 051513 13 Rs od 14. travnja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. I. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, kojega zastupa Sadudin Zaklan odvjetnik iz Mostara, podnio je 26. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 051513 14 Rsž od 12. lipnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 051513 13 Rs od 14. travnja 2014. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3525/19 od 17. prosinca 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Kantonalnoga suda od 12. lipnja 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 53 0 Rs 051513 19 Rev od 28. siječnja 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezan je tuženik (Hercegovačko-neretvanski kanton) da isplati apelantu, na ime dijela naknade za ishranu, na ime povećanja plaće za noćni rad, na ime regresa, na ime naknade za prijevoz na posao i sa posla, za određena razdoblja određene iznose, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, dio tužbenoga zahtjeva preko dosuđenih iznosa je odbijen kao neutemeljen. Nadalje, obvezan je tuženik da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.647,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da apelant pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojemu je odbijen dio tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na potraživanje dijela naknade za prijevoz i u odnosu na troškove postupka. Kantonalni je sud istakao da apelantu pripadaju dosuđene naknade za prijevoz za utuženo razdoblje primjenom čl. 30. Kolektivnoga ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Kantonalni je sud istakao da je prema odredbama GKU propisano da službeniku kojem nije organiziran prijevoz na posao i sa posla, a čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje dva kilometra, pripada naknada za troškove prijevoza u visini mjesečne karte gradskoga ili prigradskoga prometa. Kantonalni je sud naveo da je apelantu ovaj oblik naknade pravilno priznat u visini mjesečne karte prijevoznika, tj. prema potvrdi „Riva Tours“ d.o.o. Neum od 28. veljače 2012. godine, za razdoblje od 1. siječnja 2011. godine do 31. prosinca 2011. godine, i za prva tri mjeseca 2012. godine, a za preostalih osam mjeseci 2012. godine i za razdoblje od 1. siječnja 2013. godine do 31. srpnja 2013. godine prema potvrdi „Globtour“ d.o.o. Međugorje od 23. travnja 2012. godine, te za preostalo razdoblje od 31. srpnja 2013. godine do 31. listopada 2013. godine prema potvrdi iste prijevozničke kuće od 26. lipnja 2013. godine. Kantonalni je sud naveo da apelant nije dokazao da mu je u spornome razdoblju pripadala veća naknada od dosuđene, a na njemu je bio teret dokazivanja u tome pravcu. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu troškova postupka sukladno Odvjetničkoj tarifi. Kantonalni je sud istakao da je sukladno odredbi čl. 13. st. 1. toč. 5.b) Odvjetničke tarife propisano da prilikom obračuna pojedinih radnji u postupku odvjetniku pripada 50% nagrade za sastav obrazloženih podnesaka. Kantonalni je sud naveo da je apelant odbijen sa zahtjevom za isplatu naknade za sastav podnesaka kojim je samo povećan tužbeni zahtjev, pa stoga takvi podnesci ne spadaju u kategoriju činjenično i pravno obrazloženih podnesaka, iz kojega razloga apelantu ne pripadaju troškovi za sastav istoga. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta preko dosuđenih troškova prijevoza na posao i sa posla, kao i troškova postupka. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene pobijane odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1172/20 (I.K.) | Sudska praksa | Aktio