Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1040/20 (A. B.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1040/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1040/20, rješavajući apelaciju Augustina Brešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Augustin Brešić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 033666 17 Gž od 13. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Augustin Brešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 20. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 033666 18 Rev od 28. januara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 033666 17 Gž od 13. novembra 2017. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4131/17 od 10. aprila 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 13. novembra 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništava „Izjava o darovanju poslije moje smrti" M.B. sačinjena dana 4. aprila 2010.godine, koja je kao oporuka podnesena u ostavinskom postupku iza pokojne M.B., te ista kao takva ne može proizvesti nikakve pravne učinke. Ukinuta je prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka i predmet je u ukinutom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su zakonski nasljednici ostaviteljice B.M. koja je umrla 31. maja 2014. godine njeni sinovi B.L. i apelant; da je ostaviteljica tokom života raspolagala sa svojom imovinom, između ostalog, i sa oporukom koja je predmet ovog parničnog postupka pod nazivom „Izjava o darovanju“ sačinjena 4. aprila 2010. godine. Zatim, da je iz sadržaja pismene oporuke (testamenta) pred svjedocima od 4. aprila 2010. godine utvrđeno da je ostaviteljica svoju trećinu pokretne i nepokretne imovine, nasljeđe od muža B.B., ostavila svom unuku K.B., koju posljednju izjavu volje je potpuno razumna i svjesna potpisala u prisustvu dva svjedoka. Kantonalni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev apelanta jer je našao da je izjava o darovanju poslije smrti ostaviteljice M.B. punovažna oporuka sačinjena prema odredbi člana 67. Zakona o nasljeđivanju („SI. list SR BiH“ broj 7/80 i 15/80). Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je nasljeđe u ovoj pravnoj stvari otvoreno još 1. augusta 2014. godine, a u međuvremenu je nastupio novi Zakona o nasljeđivanju F BiH 11. oktobra 2014. godine („SI. novine F BiH“ broj 80/2014), ali koji se primjenjuje tek od 12. januara 2015. godine, te je na osnovu odredbe iz člana 262. stav 2. citiranog Zakona o nasljeđivanju F BiH regulisano: „pravo stranaka u vezi sa nasljeđivanjem cijenit će se prema zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljeđa", a to su kako je to gore navedeno odredbe iz člana 67. ranijeg Zakona o nasljeđivanju. Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani navodi apelanta u vezi ništavosti oporuke u smislu odredbe iz člana

103. Zakona o obligacionim odnosima, jer se ovdje ne radi o ugovoru (koji član reguliše ništavost ugovora stranaka). Kantonalni sud je naveo da je, slijedeći dosadašnju sudsku praksu, punovažna oporuka sačinjena i pisana rukom sa nazivom: „Izjava o darovanju poslije moje smrti“, bez obzira što ne sadrži oznaku da se radi o oporuci (testamentu), jer sadržina izjave jasno ukazuje da se radi o posljednjoj volji ostaviteljice, da je ostaviteljica pročitala i potpisala oporuku, kao i prisutni svjedoci.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da je predmetni testament ništavan te da kao takav ne može proizvoditi pravne učinke, kao i da je u postupku pogrešno primijenjen Zakona o nasljeđivanju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1040/20 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio