Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-515/20 (T. B.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-515/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-515/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Tome Beljan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tome Beljan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 032986 19 Rev od 31. oktobra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032986 15 Rsž od 4. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032986 14 Rs od 11.
septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tome Beljan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnio je 6. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 032986 19 Rev od 31. oktobra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032986 15 Rsž od 4. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032986 14 Rs od 11. septembra 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Kanton 10) da apelantu na ime razlika osnove plaće za naznačeni period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je tuženi apelantu kao svom uposleniku u utuženom periodu obračunavao i isplaćivao plaću, s obzirom na čin koji mu je dodijeljen, u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10, Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnikom o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Vrhovni sud je naveo da se Zakon o platama i naknadama policijskih službenika FBiH ne može primijeniti na policijske službenike Kantona 10, nego isključivo propisi Kantona 10. Stoga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je upravo taj zakon „drugi“ zakon u smislu odredbe člana 1. Zakona o radu kojim se na drugačiji način regulišu pitanja utvrđenja i isplate plaća u odnosu kako je to regulisano odredbama čl. 68. i 69. Zakona o radu FBiH. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili čl. 68. i 69. Zakona o radu koji regulišu da se plaća zaposleniku utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Također, Vrhovni sud je naveo da je taj vještak finansijske struke utvrđivao samo razliku između isplaćene plaće apelantu i plaće koja bi apelantu pripadala primjenom odredbi Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika FBiH, pa je neosnovan apelantov navod da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je apelantu u utuženom periodu plaća isplaćivana u iznosima manjim od iznosa koje određuju propisi Kantona 10 u toj oblasti. Vrhovni sud je, imajući u vidu da se na apelanta ne može primijeniti Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika FBiH, naveo da se nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke ukazuje irelevantnim, zbog čega ga i nije potrebno posebno cijeniti. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da se pravilno nižestepeni sudovi u cijelosti odbili apelantov tužbeni zahtjev. U konačnom, Vrhovni sud je naveo da ne stoje apelantovi revizioni razlozi, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je odbio apelantovu reviziju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/2. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi da „ tuženi treba odgovarati apelantu jer nije donesen kantonalni propis u zakonom propisanom roku koji bi trebao biti usklađen sa Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika FBiH i jer je time apelantu uskraćeno pravo“. Također, apelant navodi da „mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer suđenje u ovom predmetu traje već pet godina“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine, AP-3620/17 od 6. decembra 2017. godine, AP-5959/18 od 10. januara 2019. godine i AP-4563/19 od 26. marta 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelantove navode kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud će kao relevantan period razmatrati period od 23. decembra 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 31. oktobra 2019. godine kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (na tri instance) je trajao četiri godine i oko deset mjeseca. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević