Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1080/20 (A. S. i A. F.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1080/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1080/20, rješavajući apelaciju Asmije Salkić i Anela Fakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Asmija Salkić i Anel Fakić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 274950 16 Rsž od 21. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj: 65 0 Rs 274950 12 Rs od 24.

februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

BRAZLOŽENJE

1. Asmija Salkić i Anel Fakić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 274950 16 Rsž od 21. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: 65 0 Rs 274950 12 Rs od 24. februara 2016. godine.

2. Prvostepenom presudom Općinskog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tuženi „Lido osiguranje“ d.d. Sarajevo u likvidaciji i Agencija za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine da im isplate potraživanja iz radnog odnosa. U obrazloženju osporene presude, Općinski sud je naveo da je u postupku izvedenim dokazima utvrđeno da je prvotužena u likvidaciji i da je dio potraživanja apelanata prijavljen u likvidacionu masu. Vrstu i visinu osporenih, a prijavljenih potraživanja tuženi nisu dokazivali, kao ni apelanti, koji su precizirali prvotuženu kao Lido Osiguranje d.d. Sarajevo u likvidaciji. Općinski sud je naveo da je ostalo sporno koja potraživanja su prijavljena u likvidacionu masu, koja potraživanja su izlučena, a koja potraživanja apelanti mogu potraživati u toku ovog postupka. Općinski sud je naveo da apelanti navedeno nisu precizirali, te su vrsta i visina potraživanja apelanata i pored izvedenog finansijskog vještačenja, ostala nedokazana u odnosu na prvotuženu. Općinski sud je naveo i da je drugotužena u toku postupka osnovano istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njenoj strani, obzirom da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali nastajanje štete od strane drugotužene. Kako je zakonom propisano da drugotužena ima regulatornu i nadzornu funkciju u cilju zaštite osiguranika i osiguravača na dobrobit industrije osiguranja, to proizilazi da nije propisana obaveza drugotužene za isplatu potraživanja apelantima po osnovu radnog odnosa, što je regulisano Zakonom o radu i Općim kolektivnim ugovorom iz 2005. godine. Općinski sud je ukazao da drugotužena nije nositelj nikakvih prava i obaveza iz Ugovora o radu zaključenih između apelanata kao zaposlenika prvotuženog i prvotuženog kao poslodavca, iz čega proizilazi da između apelanata i drugotužene ne postoji materijalno pravna veza na osnovu koje bi apelanti prema drugotuženoj isticali tužbeni zahtjev.

3. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda, prekinut je predmetni parnični postupak sa danom 24. maj 2019. godine, zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženim Lido osiguranje d.d. Sarajevo, te će se postupak nastaviti kada stečajni upravnik preuzme postupak ili ga sud na prijedlog protivne strane pozove da to učini. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je postupajući po službenoj dužnosti utvrdio da je nad tuženim Lido osiguranje d.d. Sarajevo otvoren stečajni postupak rješenjem Općinskog suda od 24. maja 2019. godine. Kantonalni sud je naveo da kod takvog stanja stvari, a kod činjenice da su tuženi po prijedlogu apelanata solidarni dužnici za isplatu potraživanja, nužno je navesti i cijeniti odredbu člana 55. st. 1. i 3. Zakona o stečajnom postupku koji propisuje da se otvaranjem stečajnog postupka prekidaju sudski postupci, ukoliko se odnose na stečajnu masu, te da prekid u pravnim sporovima u kojima je stečajni dužnik tuženi traje do zaključenja stečajnog postupka, ukoliko ih stečajni upravitelj i protivna stranka ne preuzmu. Kantonalni sud je naveo i da odredbe člana 378. stav 1. tačka 4. i člana 381. stav 1. Zakona o parničnom postupku, takođe predviđaju da se postupak prekida kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, te da će se postupak koji je prekinut iz tog razloga nastaviti kad stečajni upravitelj preuzme postupak ili kad ga sud na prijedlog protivne strane pozove da to učini.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelanti smatraju da nije bilo mjesta primjeni člana 378. stav 4. Zakona o parničnom postupku, jer se navedena odredba primjenjuje kada je pokrenut stečajni postupak protiv prvotuženog, a ne kad je pokrenut likvidacioni postupak, kao što je slučaj sa prvotuženom, a nad drugotuženim nije uopće otvoren niti stečajni, niti likvidacioni postupak, pa odnosu na drugotuženu se uopće ne mogu primijeniti navedene odredbe.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1080/20 (A. S. i A. F.) | Sudska praksa | Aktio