Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-560/20 (Z. V. i Društvo za trgovinu, proizvodnju i usluge „ZGO“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pasivna legitimacija
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-560/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-560/20, rješavajući apelacije Zvonka Vidovića i Društva za trgovinu, proizvodnju i usluge „ZGO“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Zvonko Vidović i Društvo za trgovinu, proizvodnju i usluge „ZGO“ d.o.o. Mostar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 105010 17 Gž od 27. novembra 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-560/20

1. Zvonko Vidović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Mostara, podnio je 11. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 105010 17 Gž od 27. novembra 2019. godine.

2. AP-568/20

2. Društvo za trgovinu, proizvodnju i usluge „ZGO“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: drugoapelant), podnio je 12. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 105010 17 Gž od 27. novembra 2019. godine.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelanti su obavezani da tužitelju (NLB LEASING d.o.o. Sarajevo) solidarno isplate određeni iznos na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je između tužitelja, kao zajmodavca i društva Famani d.o.o. Mostar, kao zajmoprimca zaključen ugovor o zajmu br. 0177/06 od 17. maja 2006.godine, koji su potpisali ovlašteno lice tužitelja i A.J., kao ovlašteno lice Famani d.o.o. Mostar. Kantonalni sud je dalje naveo da je istog dana između tužitelja, kao povjerioca i drugoapelanta, kao jemca zaključen ugovor o jemstvu kojim je se drugoapelant obavezao kao jemac platac, koji je potpisan od ovlaštenog lica tužitelja i od prvoapelanta kao ovlaštenog lica drugoapelanta, te je ugovoreno da je tužitelj ovlašten zahtijevati ispunjenje ugovorne obaveze bilo od glavnog dužnika bilo od jemca, odnosno od oba istovremeno. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je 26. avgusta 2011.godine sačinjena službena bilješka koju su potpisali tužitelj i prvoapelant i kojom se prvoapelant, kao treće lice svojom izjavom volje obavezao da plati tužitelju zaostali dug po Ugovoru br. 0177/06 od 17. maja 2006.godine u određenom iznosu, dok se izjavom od 25. maja 2011.godine prvoapelant obavezao preuzeti sve poslovne obaveze prošle, tekuće i buduće za Famini d.o.o. Mostar. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da tužitelj može zahtijevati ispunjenje obaveze bilo od glavnog dužnika Famani d.o.o. Mostar bilo od drugoapelanta kao jemca ili od obojice u isto vrijeme (član 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), pa su neosnovani navodi apelanata u tom smislu. Kantonalni sud je naveo da je prvoapelant navedenu službenu bilješku potpisao kao fizičko lice (ne kao vlasnik i direktor drugoapelanta), te da je u smislu člana 451. ZOO-a stupio u obavezu pored drugoapelanta (pristupio dugu), iz čega proizilazi pasivna legitimacija prvoapelanta u ovom postupku, zbog čega su neosnovani navodi prvoapelanta u tom pogledu. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi prvoapelanta da on kao vlasnik i direktor drugoapelanta ne odgovara svojom imovinom, već samo do visine udjela, s obzirom da se na prvoapelanta ne može primijeniti član 452. stav 1. ZOO, jer je dugu pristupio kao fizičko lice, a ne kao odgovorno lice drugoapelanta. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu odluku, donesenu u istom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 560/20.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelanti navode da „nisu uvaženi navodi kojima su u žalbi protiv prvostepene presude detaljno obrazložili nastalu situaciju i sve potkrijepili materijalnim dokazima koji nisu ni razmatrani“. Također, apelanti navode da „ je prvotuženi morao biti Farmani d.o.o. Mostar jer je bio nosilac kredita, da apelant u apelaciji broj AP-560/20 nikada nije bio pravni sljednik navedene firme, te da je Farmani d.o.o. Mostar sa svojim odgovornim licem, koji nije apelant u apelaciji broj AP-560/20, zaključio ugovor o kreditu broj 0177/06 od 17. maja 2006. godine“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-560/20 (Z. V. i Društvo za trgovinu… | Sudska praksa | Aktio