Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3280/18 (N. J.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Sloboda izražavanja
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Kleveta
- Legitiman cilj
- Miješanje
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123, 200
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3280/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3280/18, rješavajući apelaciju Nebojše Jugovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nebojše Jugovića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 96 0 P 099031 17 Gž od 24. januara 2018. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nebojša Jugović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 022128 17 Gž od 7. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 022128 15 P od 9. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i od punomoćnika tužilaca P. D., M. D., S. D. i Sl. D. (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 28. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Okružnog suda zatraženo je 14. aprila 2018. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je 12. marta 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, tužioci 20. marta 2020. godine, a Okružni sud 12. i 27. maja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 022128 15 P od 9. marta 2017. godine obavezan je apelant da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda isplati iznose od po 500,00 KM (ukupno 2.000,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, počev od presuđenja pa do isplate, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.406,78 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu preko dosuđenog, a do traženog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev tužilaca kojim traže da se obaveže apelant da na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede časti i ugleda isplati tužiocu P. D. iznos od 5.100,00 KM, a ostalim tužiocima po 1.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
7. Iz obrazloženja dalje proizlazi da je, raspravljajući o postavljenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud utvrdio da su u TV emisiji K3 „Potez“, koja je emitovana 31. marta 2015. godine, gosti bili prvotužilac P. D. i apelant, te da je u navedenoj emisiji apelant nazvao tužioca P. D., njegovu suprugu M., kćerku S. i sina Sl. organizovanom kriminalnom grupom, što je u toku emisije ponovio više puta. Dalje je utvrđeno da je apelant u navedenoj emisiji izjavio da je tužilac P. D. profitirao u prošlom ratu i da je nezakonito i na prevaru prikupljao vaučere od građana Republike Srpske, da je korumpiranim radnjama uticao na organe gonjenja i sudove, navodeći „da ima pravne države odavno bi svi tužioci i ostali iz njegove kriminalne grupe ležali u zatvoru, a da bi se sva njihova imovina oduzela“. Zatim je utvrđeno da je apelant u navedenoj emisiji izjavio da je tužilac P. D. nezakonitim radnjama uništio preduzeća „Metal“ a.d. Banjaluka, TP ,,Konzum“ a.d. Banjaluka, ,,Agrocentar“ a.d. Jezero, ,,Tehnorad“ a.d. Derventa, ,,Metalka“ a.d. Prnjavor i druga preduzeća, a radnici su ostali bez posla. Takođe je utvrđeno da iz izjava svih tužilaca proizlazi da su poslije emitovanja sporne emisije imali neprijatnosti u sredini gdje žive i rade, da je povrijeđen ugled i u poslovanju firme u odnosu s klijentima, što se naročito manifestovalo na raznim skupovima i sastancima budući da su kao cijela porodica etiketirani kao organizovana kriminalna grupa i najveći kriminalci. Konačno, utvrđeno je da iz izjava saslušanih svjedoka B. P., B. M. i O. J. proizlazi da su tužioci imali značajan akcionarski kapital u preduzećima „Metal“ a.d. Banjaluka, TP ,,Konzum“ a.d. Banjaluka, „Agrocentar“ a.d. Jezero, ,,Tehnorad“ a.d. Derventa, „Metalka“ a.d. Prnjavor i da su u procesu privatizacije tih preduzeća nezakonitim djelovanjem tužilaca i „Kompanije Dušanić“ svjesno uništavali preduzeća, a radnike otjerali na ulicu, koje činjenice su ovim svjedocima poznate jer su članovi Udruženja malih akcionara.
8. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da apelantova tvrdnja, iznesena u emisiji „Potez“ TV K3 31. marta 2015. godine, da su svi tužioci članovi organizovane kriminalne grupe nije dokazana pošto jedini mjerodavan dokaz može biti osuđujuća krivična presuda i samo u tom slučaju bi se moglo smatrati da su apelantovi navodi izneseni u toj emisiji, gdje je porodicu D. nazvao „organizovanom kriminalnom grupom“, tačni, zbog čega navedeno apelantovo izjašnjenje, prema ocjeni Osnovnog suda, predstavlja klevetu za tužioce. Ostale apelantove navode u toj emisiji prvostepeni sud je cijenio iznijetim mišljenjem i vrijednosnim sudom za koje se ne zahtijeva dokazivanje i koji ne predstavlja klevetu za tužioce. Pri tome, Osnovni sud nije prihvatio apelantove navode da je u televizijskoj emisiji nastupao kao predsjednik Saveza udruženja malih akcionara, te da je iznio stavove tog udruženja, cijeneći da je kvalifikaciju tužilaca da su organizovana kriminalna grupa apelant iznio kao fizičko lice, a ne stav Saveza udruženja malih akcionara čiji je predsjednik.
9. Slijedom navedenog, Osnovni sud je odlučio kao u izreci prvostepene presude pozivanjem na odredbe čl. 1, 5, 6 i 12 Zakona o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01, u daljnjem tekstu: ZZK), člana 25 Ustava Republike Srpske, člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 200 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 022128 17 Gž od 7. marta 2018. godine žalba tužilaca je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu. Apelantova žalba je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka preinačena tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu potvrđena.
11. Okružni sud je u obrazloženju presude, prije svega, ukazao na odredbe člana 10 Evropske konvencije i ZZK (čl. 1, 5 i 6).
12. Okružni sud je dalje naveo da iz obrazloženja Osnovnog suda proizlazi da su tužilac P. D. i apelant bili gosti u televizijskoj emisiji K3 ,,Potez“ koja je emitovana 31. marta 2015. godine, u kojoj je apelant više puta izjavio da su tužioci kao porodica „organizovana kriminalna grupa“, identifikujući ih poimenično. Imajući u vidu sadržaj sporne apelantove izjave da su svi tužioci organizovana kriminalna grupa, koja je prenijeta široj javnosti, prema ocjeni Okružnog suda, narušena je pravična ravnoteža između apelantovog prava na izražavanje (član 10 stav 1 Evropske konvencije) i prava tužilaca na ugled (član 8 Evropske konvencije), i to na štetu tužilaca. Navedena apelantova izjava predstavlja njegovu činjeničnu tvrdnju o tužiocu D. P. i njegovoj porodici zasnovanu na njegovoj procjeni stanja preduzeća ,,Metal“ a.d. Banjaluka, TP ,,Konzum“ a.d. Banjaluka, ,,Agrocentar“ a.d. Jezero, ,,Tehnorad“ a.d. Derventa, ,,Metalka“ a.d. Prnjavor. Na navedene okolnosti su se izjašnjavali svjedoci koje je predložio apelant, koji su izjavili da su u procesu privatizacije tih preduzeća nezakonitim djelovanjem prvotužioca i preduzeća „Kompanija Dušanić“, navedena preduzeća uništena, a radnici ostali bez posla, koje činjenice su im poznate budući da su članovi Udruženja malih akcionara.
13. Međutim, kako je nadalje naveo Okružni sud, apelantova izjava da su tužioci organizovana kriminala grupa predstavlja njegovu činjeničnu tvrdnju koja nije dokazana mjerodavnim dokazima. Teret dokazivanja je na apelantu jer se odgovornost za naknadu štete zbog klevete zasniva na pretpostavljenoj krivici (član 154 stav 1 ZOO). Iz izvedenih apelantovih dokaza u prvostepenom postupku ne proizlazi da su tužioci osuđujućom krivičnom presudom proglašeni krivim za neko od krivičnih djela sa kvalifikacijom da su organizovana kriminalna grupa. Navedeno, kako je dalje naveo Okružni sud, apelant ne dokazuje ni mnogobrojnim prilozima i dokumentacijom u spisu, a što ne proizlazi ni iz Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-K-05/09 od 16. oktobra 2006. godine kojom su tužilac P. D. i tužiteljka M. D., kao i preduzeće „Kompanija Dušanić“ Prnjavor, proglašeni krivim za krivično djelo utaje poreza i doprinosa, krivično djelo carinske prevare, zbog čega je tužilac P. D. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i novčanu kaznu u iznosu od 450.000,00 KM, a tužiteljki M. D. izrečena je uslovna osuda. Okružni sud je zaključio da ni iz jednog izvedenog apelantovog dokaza, kako objektivne tako i subjektivne prirode, ne proizlazi da su tužioci osuđeni kao članovi organizovane kriminalne grupe jer nikom se ne može staviti na teret da je počinio određeno krivično djelo dok se u određenoj proceduri u sudskom postupku takva činjenica ne dokaže. Stoga, prema ocjeni Okružnog suda, apelantova iznijeta činjenična tvrdnja da su tužioci organizovana kriminalna grupa data je s namjerom omalovažavanja i sramoćenja tužilaca i ima karakter klevetničke izjave, zbog čega, nasuprot apelantovim žalbenim prigovorima, nema mjesta da se apelant u smislu odredbe člana 6 ZZK oslobodi odgovornosti za datu izjavu.
14. Okružni sud je takođe ocijenio neosnovanim apelantove žalbene da tužioci nisu tražili demanti, što, prema žalbi, potvrđuje da se radi o mišljenju koje nije proizvoljno. U vezi s tim je istaknuto da pravo tužilaca da traže objavljivanje demantija, koje oni nisu koristili u smislu odredbe člana 8 ZZK, ne utiče na apelantovu odgovornost za naknadu predmetne štete, niti se time potvrđuje da se radi o iznijetom mišljenju na koje se žalba poziva. Pravo tužilaca da traže objavljivanje demantija može uticati samo na visinu štete, a ne i na osnov apelantove odgovornost u konkretnoj pravnoj stvari.
15. Takođe je navedeno da je nesporno da je apelant predsjednik Saveza udruženja malih akcionara, međutim ničim nije dokumentovao da je stav Udruženja da su tužioci organizovana kriminalna grupa, koji je mogao iznijeti kao predsjednik Udruženja, zbog čega je zaključio da je činjenična tvrdnja tuženog lično, a ne stav Udruženja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Naime, apelant smatra da redovni sudovi prilikom postupanja nisu primijenili standarde ustanovljene sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, te da su jednostrano pristupili ocjeni činjenica, što je dovelo do proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava i povrede prava na pravično suđenje. U vezi s tim ističe da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 6 stav 1 tačka a) ZZK jer je pogrešno zaključio da se radi o iznošenju činjenica, a ne o mišljenju, te da apelant nije dokazao da je njegovo mišljenje tačno. Naime, nesporno je da je apelantova izjava mišljenje jer se radi o zapažanju o ponašanju tužilaca. Okružni sud je propustio da utvrdi da se radi o slobodnom izražavanju i pitanju od javnog interesa te da iz tog razloga ne postoji apelantova odgovornost. Okružni sud je prekršio odredbu iz člana 6 stav 1 tačka
b) ZZK jer nije uzeo u obzir činjenicu da je apelant mišljenje iznio kao predsjednik Saveza udruženja malih akcionara i da je on kao predsjednik obavezan da iznosi stavove tog udruženja bez obzira na to da li se slaže s njima ili ne, a da zbog toga, primjenom navedene odredbe, ne može da odgovara jer je to stav Udruženja, pa je ono pasivno legitimisano. Konačno, navodi da je Okružni sud prekršio odredbu iz člana 6 stav 1 tačka v) ZZK jer nije uzeo u obzir činjenicu da je apelant dokazao da je mišljenje razumno i da je zasnovano na ubjeđenju koje postoji u javnosti, te da je javnost zainteresovana za mišljenje koje je iznio apelant. Na taj način Okružni sud je zauzeo pogrešan stav o slobodnom izražavanju iz člana 10 Evropske konvencije i člana 6 stav 1 a) ZZK jer je pogrešno zaključio da to što je apelant tužioce nazvao organizovanom kriminalnom grupom i ukazao da su oni sumnjivim i nezakonitim radnjama iz više privrednih društava izvlačili imovinu ne predstavlja slobodu izražavanja, da nije riječ o razumnom zaključivanju i da ne postoji javni interes da se otkriju nezakoniti i sumnjivi poslovi i da se objelodani kako je nestala imovina privrednih društava, te je zbog toga pogrešno zaključio da je u pitanju klevetničko izražavanje.
18. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je zbog kršenja prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu, jer je zbog očiglednih i drastičnih povreda njegovih procesnih prava i zbog paušalne i proizvoljne primjene materijalnog prava on obavezan da tužiocima zbog klevete isplati ukupno iznos od 2.000,00 KM, sa kamatama i troškovima postupka, čime su tužioci apelantu nanijeli imovinsku štetu i time mu povrijedili pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
19. Osnovni sud i tužioci su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu.
20. Okružni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
22. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 78 0 P 022128 17 Gž od 7. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant osporava presude redovnih sudova ukazujući da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužbeni zahtjev prema kojem je apelant obavezan da tužiocima nadoknadi nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih boli u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu učinjenu putem medija – televizije.
30. Budući da se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na slobodu izražavanja“ i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) i da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovog prava na slobodu izražavanja.
Pravo na slobodu izražavanja
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
32. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
a) Opšti principi
33. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno, ili se smatraju neuvredljivim, ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju, jer svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora da bude uvjerljivo utvrđen.
34. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da je malo prostora u okviru člana 10 stav 2 Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kada su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]). Evropski sud, takođe, podržava pravo na saopštavanje informacija od javnog interesa, u dobroj vjeri, čak i kada takva saopštenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC] broj 21980/93) i naglašava da se mora uzeti u obzir da li se sporne izjave odnose na lični život lica koje je u pitanju ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi od javnog interesa. U vezi s ograničenjima koja se tiču prava na slobodu izražavanja i koja su propisana u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
b) Primjena navedenih principa na konkretan slučaj
35. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta (na neke od njih su ukazali apelanti), Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu odredbi ZZK i ZOO, iz čega proizlazi da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osim toga, osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju su pokrenuli tužioci protiv apelanta zbog nanošenja štete njihovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ u okviru prava na privatnost, dakle, ugleda tužilaca, što je, svakako, legitiman cilj.
36. Ustavni sud, dalje, treba da ispita da li su u osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da je u konkretnom slučaju apelant klevetom prouzrokovao štetu tužiocima. S tog aspekta se, prije svega, postavljaju pitanja: da li je u konkretnom slučaju napravljena jasna distinkcija između činjenica i vrijednosne ocjene, te da li su uzeti u obzir svi relevantni faktori, bez obzira na to da li je u pitanju činjenica ili vrijednosni sud, i to: da li informacija doprinosi raspravi od javnog interesa ili su iznesene tvrdnje koje se tiču privatnosti lica koje je u pitanju, da li je lice o kojem je riječ javna ili privatna ličnost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju (djelimično ili potpuno), da li je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno, da li su ispoštovani opšteprihvaćeni profesionalni standardi i, konačno, da li su prenosioci informacije postupali u dobroj vjeri.
37. Imajući u vidu navedene relevantne kriterijume, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o zahtjevu tužilaca jasno utvrdili nesporne činjenice da su tužioci i apelant bili gosti u televizijskoj emisiji K3 ,,Potez“ u kojoj je apelant više puta izjavio da su tužioci kao porodica „organizovana kriminalna grupa“, identifikujući ih poimenično.
38. U takvoj situaciji za redovne sudove se kao sporno postavilo pitanje istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji kao jednog od osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom iz člana 5 ZZK. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi na osnovu izvedenih dokaza u prvostepenom postupku utvrdili da ne proizlazi da su tužioci osuđujućom krivičnom presudom proglašeni krivim za neko od krivičnih djela s kvalifikacijom da su organizovana kriminalna grupa, pa su zaključili da je apelant o njima u dijelu spornih izjava u navedenoj televizijskoj emisiji iznio neistinite činjenice. Sudovi su ukazali da takva kvalifikacija ne proizlazi iz Presude Suda BiH broj X-K-05/09 od 16. oktobra 2006. godine kojom su tužilac P. D. i tužiteljka M. D., kao i preduzeće „Kompanija Dušanić“ Prnjavor proglašeni krivim za krivično djelo utaje poreza i doprinosa, krivično djelo carinske prevare, zbog čega je tužilac P. D. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i novčanu kaznu u iznosu od 450.000,00 KM, a tužiteljki M. D. izrečena je uslovna osuda. Stoga su zaključili da je apelantova iznijeta činjenična tvrdnja da su tužioci organizovana kriminalna grupa data s namjerom omalovažavanja i sramoćenja tužilaca i ima karakter klevetničke izjave, zbog čega nema mjesta da se apelant u smislu odredbe člana 6 ZZK oslobodi odgovornosti za datu izjavu.
39. Imajući u vidu navedeno utvrđenje, redovni sudovi su bili jedinstveni u stavu da je zahtjev tužilaca za naknadu štete zbog duševnih boli prouzrokovanih klevetom osnovan jer su apelanti o njemu u spornom novinskom tekstu iznijeli neistinite činjenice. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu odredbu člana 5 stav 1 ZZK kojom je propisana odgovornost svakog poslovno sposobnog lica koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem neistinitog izražavanja, identifikujući to lice trećem licu, u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja. S tog aspekta, kako proizlazi iz obrazloženja pobijanih presuda, tužioci su na osnovu izvedenih dokaza u postupku dokazali neistinitost apelantovih tvrdnji iznesenih u spornoj televizijskoj emisiji, zbog kojih im je nastala šteta, a apelant, s druge strane, nije dokazao istinitost tih (svojih) navoda.
40. Pri izvođenju zaključka o postojanju osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom sudovi su se, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, rukovodili isključivo primjenom pravila o teretu dokazivanja, i to na okolnost istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji u spornom tekstu. U vezi s tim, za Ustavni sud se, imajući u vidu specifičnost postupka radi naknade štete učinjene klevetom, postavlja pitanje da li je princip o teretu dokazivanja kao opšti princip parničnog postupka na kojem su redovni sudovi zasnovali svoje odluke jedino i isključivo primjenjiv i u vezi s kojim okolnostima (ne/istinitosti tvrdnji, postojanja svijesti, standarda postupanja u dobroj vjeri) ili, nasuprot tome, redovni sudovi koji odlučuju o suprotstavljenim pravima (tužilaca i apelanta) o takvom zahtjevu imaju obavezu ocijeniti sve relevantne faktore koji se tiču konkretnog slučaja? Naime, iz prakse Evropskog suda, koju slijedi Ustavni sud, proizlazi cijeli dijapazon faktora koji mogu da budu relevantni prilikom odmjeravanja prava i interesa pri odlučivanju o potencijalno suprotstavljenim pravima (pravu na ugled i pravu na slobodu izražavanja) koji u vezi s objavljenom informacijom obuhvataju: (ne)postojanje javnog interesa, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, (ne)postojanje standarda postupanja „u dobroj vjeri“, način pribavljanja informacije i niz drugih faktora koji u okolnostima svakog pojedinog slučaja mogu da budu vrlo važni, imajući pri tome u vidu da svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora da bude uvjerljivo utvrđen i obrazložen.
41. U vezi s navedenim, Ustavni sud uočava da redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka nisu obavili odgovarajuću analizu relevantnih faktora i materijalnih odredbi iz člana 5 st. 2 i 3 ZZK kojima je propisana odgovornost za klevetu i izuzetaka od ove odgovornosti koji su propisani u članu 6 ZZK kao lex specialis u odnosu na druge zakone. Navedenim odredbama je, između ostalog, propisano da odgovornost postoji ako su neistinite činjenice iznesene namjerno ili usljed nepažnje (postojanje svijesti), odnosno da ova odgovornost ne postoji ako je izražavanje, u suštini, istinito i razumno. Pri tome su potpuno zanemarene okolnosti koje se odnose na status tužioca, sferu njegovog djelovanja u relevantnom periodu, kao i nespornu činjenicu da su tužilac P. D. i tužiteljka M. D., kao i preduzeće „Kompanija Dušanić“ Prnjavor proglašeni krivim za krivično djelo utaje poreza i doprinosa, krivično djelo carinske prevare, koja proizlazi iz pravosnažne presude Suda BiH od 16. oktobra 2006. godine, dakle zbog djelovanja u vezi s poslovanjem „Kompanije Dušanić“, koja je u spornom apelantovom izražavanju u navedenoj televizijskoj emisiji (koje su sudovi ocijenili kao apelantov vrijednosni sud) dovedena u vezu i s nekim drugim radnjama na koje je apelant ukazao da su sumnjive.
42. S tog aspekta, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao ocijeniti da su se redovni sudovi pri evidentnoj potrebi koja dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nepravilnostima u poslovanju pravnog lica koje bi mogle prouzrokovati štetu za to pravno lice (zbog čega se protiv tužilaca vodio krivični postupak) uopšte bavili spornim izražavanjem u vezi s kriterijumima uspostavljenim u materijalnim odredbama ZZK i standardima uspostavljenim u članu 10 Evropske konvencije (status tužilaca, javni interes, prihvatljiva kritika ...). Naime, redovni sudovi su tvrdnje tužilaca, pa, prema tome, i osnov tužbenog zahtjeva za naknadu štete učinjene klevetom prihvatili isključivo zbog toga što apelant ponuđenim i izvedenim dokazima nije dokazao istinitost tvrdnji iznesenih u spornoj televizijskoj emisiji, iz čega je proizašao zaključak o njihovoj očiglednoj neistinitosti, odnosno učinjenoj kleveti.
43. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na presudu Evropskog suda u predmetu Dalban protiv Rumunije (presuda od 28. septembra 1999. godine, tač. 49–50) u kojoj je aplikant, novinar, napisao članak u kojem se govorilo o nizu prevara koje je počinio izvršni direktor poljoprivrednog preduzeća u svojini države, s kojim je bio povezan jedan od senatora, zbog čega su ga domaći sudovi sankcionisali. Evropski sud je, utvrđujući kršenje prava na slobodu izražavanja, naveo da bi „bilo neprihvatljivo da se novinaru zabrani izražavanje kritičkog vrijednosnog suda osim onda kada je u stanju dokazati njegovu istinu“. U tom slučaju Evropski sud je uočio da nema dokaza prema kojima je opis događaja iz članka potpuno neistinit i da je cilj bio isključivo podsticanje klevetničkih izjava protiv izvršnog direktora i senatora, da nije pisao o aspektima privatnog života, već o njegovom ponašanju i držanju u svojstvu izabranog predstavnika i da se novinari pod određenim okolnostima mogu osloniti na glasine kada izvještavaju o pitanjima od javnog interesa. Domaći sudovi su smatrali da način na koji je aplikant iznio svoje mišljenje ne odgovara realnosti i da se, stoga, radi o kleveti, te da je činjenica prema kojoj nije bilo osnova da se protiv izvršnog direktora pokrene krivični postupak zbog navodnih prevara dovoljna da se utvrdi da je informacija u članku neistinita.
44. Imajući u vidu navedenu praksu, kao i uspostavljene relevantne kriterijume, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, propuštajući da ocijene da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o nepravilnostima u poslovanju pravnog lica u svojini tužilaca, porodice D., gdje su tužilac P. D. i tužiteljka M. D., te preduzeće „Kompanija Dušanić“ pravosnažnom presudom proglašeni krivim za krivično djelo utaje poreza i doprinosa i krivično djelo carinske prevare, bez obzira na to što navedenom presudom nisu proglašeni krivim kao pripadnici organizovane kriminalne grupe, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst (relevantni faktori navedeni u stavu 35 ove odluke) i kontekst relevantnih odredbi ZZK, dakle, kako onih koje propisuju odgovornost za klevetu tako i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, standardima uspostavljenim u odredbi člana 10 Evropske konvencije, prekoračili granice „slobodne procjene“ koju, u smislu člana 10 Evropske konvencije, apelanti uživaju. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ponavlja da je unutar člana 10 stav 2 Evropske konvencije malo prostora za ograničavanje rasprave o pitanjima od javnog interesa, što je rezultiralo miješanjem u apelantovo pravo na slobodu izražavanja koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.
45. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Ostali navodi
46. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije jer su redovni sudovi izašli van dozvoljenog stepena slobodne procjene kada su zaključili da apelantovo pronošenje spornih informacija predstavlja klevetu kojom je narušen ugled tužilaca, čime nisu postigli pravičan balans između apelantovog prava na slobodu izražavanja i prava tužilaca na zaštitu njihovog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila neophodna u demokratskom društvu.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević