Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3056/18 (Volkswagen Sarajevo d.o.o. Vogošća)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Propisano zakonom
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3056/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-3056/18, rješavajući apelaciju Volkswagen Sarajevo d.o.o. Vogošća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Volkswagen Sarajevo d.o.o. Vogošća protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 021811 18 Uvp od 27. marta 2018. godine i S1 3 U 021811 16 U od 6. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Volkswagen Sarajevo d.o.o. Vogošća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Gagula advokat iz Sarajeva, podnio je 28. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br.S1 3 U 021811 18 Uvp od 27. marta 2018. godine i S1 3 U 021811 16 U od 6. decembra 2017. godine.
2. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO BiH) broj 01/4-1-UP/II-1001/15 od 17. februara 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja RC Sarajevo broj 03/6-2/II-UP/I-18-3-901-2/11 od 26. novembra 2015. godine (donesenog u ponovnom postupku izmjene podataka u JCI i naplate manje plaćenih uvoznih dadžbina) kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je osporenim rješenjem RC Sarajevo (od 26. novembra 2015. godine) usvojena žalba apelanta na rješenje istog organa od 26. oktobra 2015. godine i izmijenjeno je navedeno rješenje na način što su izmijenjeni podaci u carinskoj prijavi CR Slobodna zona Sarajevo IM4 broj C-371 (u daljnjem tekstu: sporna carinska prijava) od 16. februara 2011. godine i obavezan je apelant kao uvoznik da za robu uvozno ocarinjenu po navedenoj carinskoj prijavi uplati ukupan iznos od 14.660,79 KM kao i 9.585,22 KM na ime kamate. Osporenim rješenjem RC Sarajevo je određeno da isto čini sastavni dio JCI, dok je apelantu naloženo da izvrši izmjenu podataka u polju 22 i 42 PDV prijave.
3. U obrazloženju rješenja UIO BiH je također navedeno da je prethodno u postupku po žalbi poništeno prvobitno rješenje RC Sarajevo od 3. marta 2011. godine kojim su izmijenjeni podaci u sporna carinskoj prijavi od 16. februara 2011. godine i obavezan apelant na plaćanje uvoznih dadžbina, te je predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku RC Sarajevo je rješenjem broj 03/6-2/II-UP/I-18-3-901-1/11 od 26. oktobra 2015. godine, uz poziv na odredbe čl. 75., 210. – 214. Zakona o carinskoj politici BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici), izmijenio podatke u JCI i obavezao apelanta da za uvezenu robu uplati ukupan iznos od 14.660,79 KM i zateznu kamatu u iznosu od 13.015,85 KM. U nastavku postupka RC Sarajevo je svojim rješenjem od 26. novembra 2015. godine usvojio žalbu apelanta i rješenje od 26. oktobra 2015. godine izmijenio u dijelu kojim je obavezao apelanta na uplatu zatezne kamate (za robu puštenu u slobodan promet) u visini od 9.585,22 KM (umjesto ranije određenog iznosa od 13.015,85 KM). U obrazloženju rješenja od 26. novembra 2015. godine je, između ostalog, navedeno da je apelant 20. marta 2014. godine izvršio uplatu uvoznih dadžbina u skladu sa rješenjem od 3. marta 2014. godine (koje je poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak). Osim toga, istaknuto je da obzirom na datum nastanka carinskog duga (16. februar 2011. godine) koji se računa danom podnošenja JCI u skladu sa odredbom člana 193. Zakona o carinskoj politici, kao i na činjenicu da je apelant tačno obračunati iznos dadžbina već uplatio, došlo do pomjeranja plaćanja duga tako da je apelant obavezan na plaćanje zatezne kamate u iznosu od 9.585,22 KM (umjesto ranije određenog iznosa od 13.015,85 KM) na utvrđenu glavnicu od 14.660,79 KM.
4. UIO BiH je u obrazloženju rješenja citirala odredbe čl. 56., 59., i 73. Zakona o cariskoj politici i čl. 162.-167. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici (kojim su propisani postupak carinske prijave i podnošenje „nepotpune prijave“) te je istaknula da se u konkretnom slučaju radi o pojednostavljenom postupku prijavljivanja robe na osnovu nepotpune carinske prijave koja se provodi po posebno određenoj proceduri, kao i da je prvostepeni organ pravilno zaključio da roba prijavljena po spornoj carinskoj prijavi od 16. februara 2011. godine nema preferencijalno porijeklo i ne može uživati pogodnosti po osnovu preferencijalnog statusa koje su joj priznate u postupku koji je proveden po nepotpunoj carinskoj prijavi. Naime, apelant je uz nepotpunu carinsku prijavu priložio proforma račun od 9. februara 2011. godine koji je sadržavao izjavu ovlaštenog izvoznika o preferencijalnom porijeklu robe iz EU, dok je u dopunjenoj carinskoj prijavi dostavio originalan račun bez izjave o porijeklu. UIO BiH je istakla da u ovakvoj situaciji kada u originalnoj dokumentaciji o robi, koja je vjerodostojan dokaz u carinskom postupku, ne postoji izjava o porijeklu robe carinski organ nema potrebu da vrši naknadnu provjeru porijekla robe jer izvoznik nije potvrdio preferencijalno porijeklo robe i nije dao odgovarajući dokaz o porijeklu, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi apelanta vezani za naknadnu provjeru dokaza o porijeklu. Osim toga, UIO BiH je navela da ….Vezano za istaknuti prigovor zastare UIO BiH je navela da iz spisa proizilazi da je apelantu 30. marta 2011. godine uručen poziv za usmenu raspravu (koja je održana 4. aprila 2011. godine) na kojoj je upoznat sa iznosom carinskog duga koji se potražuje po osnovu stavljanja robe u slobodan promet. Shodno navedenom (pozivanju i saslušanju apelanta) prekinut je rok za obavještavanje dužnika o dugu propisan odredbom člana 214. stav 4. Zakona o carinskoj politici odnosno, neosnovan je apelantov prigovor zastare. Dalje, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o izmjeni carinske prijave i naknadnoj naplati uvoznih dadžbina a ne o postupku oslobađanja od plaćanja uvoznih dadžbina prema odredbama člana 176. stav 4. Zakona o carinskoj politici, neosnovani su žalbeni navodi apelanta da se radi o opremi koja se u slobodnoj zoni Vogošća koristi za proizvodne djelatnosti i da je ista oslobođena od plaćanja uvoznih dadžbina. Također, obzirom na činjenicu da prvostepeni organ u ponovnom postupku nije preduzimao procesne radnje niti je upotpunjavao dokazni postupak novim dokazima, neosnovani su i navodi apelanta da mu nije dopušteno učešće u ponovnom postupku. Odluku o troškovima postupka UIO BiH je donijela u skladu sa odredbom člana 104. stav 3 Zakona o upravnom postupku, imajući u vidu da postupak nije okončan povoljno za apelanta budući da je obavezan na plaćanje uvoznih dadžbina. Bez osnova su i navodi apelanta koji se odnose na obračun i plaćanje zakonske kamate, iz razloga što je prvostepeni organ kod obavezivanja apelanta na plaćanje zakonske kamate imao u vidu činjenicu da je apelant uplatio iznos utvrđen rješenjem od 3. marta 2014. godine odnosno, da je utvrdio zatezne kamate od dana nastanka carinskog duga do dana uplate iznosa utvrđenog navedenim rješenjem.
5. Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 021811 16 U od 6. decembra 2017. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene (UIO BiH) od 17. februara 2016. godine. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je ukratko navelo utvrđeno činjenično stanje i odlučenje organa uprave, te je istaklo da su odluke organa uprave (carinskih) organa pravilne i zakonite. Dalje, sud je naveo da je predmetni postupak carinjenja proveden prema odredbama čl. 162.-167. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici (pojednostavljen postupak prijavljivanja robe na osnovu nepotpune carinske prijave) kao i da je pravilan zaključak tužene (UIO BiH) da se podaci na proforma računu od 9. februara 2011. godine i računu od 14. februara 2011. godine ne mogu jasno i nedvosmisleno identifikovati odnosno, isti se ne mogu tretirati kao komercijalni dokument u smislu odredbe člana 16. stav 2. Protokola na koju se apelant neosnovano poziva. Također, obzirom na nespornu činjenicu da je apelant uz nepotpunu carinsku prijavu priložio proforma račun koji nije sadržavao izjavu ovlaštenog izvoznika o preferencijalnom porijeklu robe iz EU, dok naknadno dostavljeni originalni račun nije sadržavao izjavu o porijeklu robe, pravilan je zaključak organa uprave da nije bilo potrebno vršiti naknadnu provjeru porijekla robe. Ovo iz razloga što izvoznik nije potvrdio porijeklo robe i nije dao odgovarajući dokaz o porijeklu robe odnosno, nisu bile ispunjene pretpostavke za provjeru dokaza o porijeklu regulisane odredbom člana 33. Protokola 2 (o definiciji pojma „proizvodi sa porijeklom“ i načinima administrativne saradnje za primjenu odredbi Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Zajednice i BiH) zbog čega su odbijeni neosnovani apelantovi prigovori iz tužbe u tom dijelu. Dalje, Vijeće za upravne sporove Suda BiH je navelo da je pravilan i zakonit zaključak organa uprave u pogledu računanja roka u kojem su carinski organi dužni obavijestiti dužnika o dugu, te da je neosnovan apelantov prigovor zastare koji je istakao. Naime, pravilno su organi uprave zaključili da su se u konkretnom slučaju (održavanjem usmene rasprave 4. aprila 2011. godine na kojoj je apelant obaviješten o predmetnom dugu) ostvarili zakonski uslovi (iz člana 214. stav 6. Zakona o carinskoj politici) odnosno, da je nastupio prekid roka od tri godine (određen odredbom člana 214. stav 4. navedenog Zakona) i nije nastupila zastara obavještavanja dužnika o carinskom dugu. Također, u pogledu obračuna zatezne kamate, Vijeće za upravne sporove Suda BiH je istaklo da je prvostepeni organ imao u vidu činjenicu da je apelant uplatio iznos utvrđen rješenjem od 3. marta 2014. godine odnosno, da su zatezne kamate obračunate od dana nastanka carinskog duga do dana uplate iznosa koji je utvrđen navedenim rješenjem, zbog čega je apelantov prigovor i u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.
6. Apelaciono vijeće Suda BiH je presudom broj S1 3 U 021811 18 Uvp od 27. marta 2018. godine odbilo je kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 021811 16 U od 6. decembra 2017. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno postupilo kada je prihvatilo konačno utvrđenje upravnih (carinskih) organa prema kojem je apelant je na osnovu člana 75. Zakona o carinskoj politici obavezan na plaćanje uvoznih dažbina za robu stavljenu u slobodan promet po nepotpunoj carinskoj prijavi. Ovo iz razloga što je u provedenom postupku utvrđeno da je predmetna roba stavljena u slobodan promet na osnovu netačnih podataka o porijeklu robe, što je rezultiralo naplatom uvoznih dažbina u manjem iznosu i to na ime glavnog duga iznos od 14.660,79 KM i na ime kamate 9.585,22 KM. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je odredbom člana 17. st. 1. i 4. Zakona o carinskoj politici propisano da dažbine, koje se zakonski potražuju prilikom nastanka carinskog duga zasnivaju se na Carinskoj tarifi BiH, koja obuhvata i preferencijalne tarifne mjere sadržane u sporazumu koje je BiH zaključila sa određenim zemljama ili grupom zemalja. Pravilima o preferencijalnom porijeklu robe, koja se određuje u skladu za zaključenim sporazumima, propisuju se uslovi za dobijanje porijekla robe, koje roba mora ispuniti da bi imala pogodnosti predviđene zakonom, te da takav sporazum predstavlja i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između EZ i BiH odnosno, Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima između EZ i BiH. Članom 16. Protokola 2 o definiciji pojma „proizvod sa porijeklom“ i načinima administrativne saradnje, propisano je da će se proizvod sa porijeklom iz Zajednice kod uvoza u BiH uvesti sa povlasticom uz predočenje potvrde o kretanju robe EUR 1 ili izjave na računu. S tim u vezi Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je pravilno Vijeće za upravne sporove Suda BiH zaključilo da su organi uprave pravilno utvrdili činjenično stanje, posebno odlučnu činjenicu da naknadno dostavljena originalna faktura ne sadrži izjavu o porijeklu, te da su i ostali podaci o robi znatno drugačiji od podataka na proformi fakture koja je priložena u postupku „nepotpune prijave“, zbog čega je kao neosnovane odbilo prigovore tužbe kojim se ukazuje na nepravilnu primjenu odredaba člana 16. Protokola 2 i pogrešno tumačenje pojma „komercijalni dokument“ i primjenu istog u svrhu dokazivanja preferencijalnog porijekla. Također, u pogledu prigovora zastare potraživanja, apelaciono vijeće Suda BiH je u cjelosti prihvatilo razloge date u obrazloženju od strane vijeća za upravne sporove Suda BiH odnosno, da je u konkretnom slučaju radnjama preduzetim od strane organa uprave u upravnom postupku (obavještavanjem apelanta o carinskom dugu) došlo do prekida roka zastare iz člana 214. stav 4. Zakona o carinskoj politici. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor apelanta da mu je onemogućeno učešće u ponovljenom postupku. Naime, apelaciono vijeća Suda BiH smatra pravilnim zaključak tužene da je prvostepeno rješenje od 26. novembra 2015. godine doneseno u ponovnom postupku u kojem prvostepeni organ nije preduzimao procesne radnje niti je upotpunjavao dokazni postupak novim dokazima. Osim toga, ostali navodi zahtjeva apelanta su pravilno ocijenjeni kao neosnovani od strane vijeća za upravne sporove Suda BiH, te je apelaciono vijeća Suda BiH zaključilo da nema potrebe da iste posebno obrazlaže odnosno, da je pobijana presuda pravilna i zakonita dok je zahtjev apelanta za njeno preispitivanje neosnovan.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo hronologiju predmetnog upravnog i sudskog postupka istaknuvši da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je u suštini ponovio navode koje je isticao u toku postupka pred organima uprave i Sudom BiH (prigovor zastarjelosti tj. protek roka u kojem se mogla izvršiti promjena u JCI, da mu nije dozvoljeno učešće u ponovnom postupku) te ukazao da je predmetna roba oslobođena plaćanja uvoznih dadžbina i s tim u vezi istakao da postoji praksa tužene (UIO BiH) i Suda BiH uz navođenje velikog broja odluka Suda BiH.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog propisa. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Suda BiH, utvrđeno da u konkretnom slučaju, suprotno apelacionim navodima, radilo o postupku izmjene carinske prijave i naknadnoj naplati uvoznih dažbina za robu stavljenu u slobodan promet po nepotpunoj carinskoj prijavi. S tim u vezi, Sud BiH je u osporenim odlukama istakao da su organi uprave pravilno utvrdili da je apelant predmetnu robu stavio u slobodan promet na osnovu netačnih podataka o porijeklu robe, što je u konačnici rezultiralo naplatom uvoznih dažbina u manjem iznosu, kao i da su organi uprave pravilno odlučili o prigovorima apelanta izjavljenim tokom postupka (vezano za zastaru, učešće u ponovnom postupku, obračunu zakonske kamate i navodima da se radi o robi koja je oslobođena plaćanja uvoznih dadžbina). Imajući u vidu činjenično utvrđenje organa uprave, koje je kao pravilno i potpuno prihvatio Sud BiH osporenim odlukama, te dovodeći ga u vezu sa relevantnim odredbama Zakona o carinskoj politici i obrazloženjem osporenih odluka Suda BiH, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH koji je odbio tužbu apelanta kojom je pokrenuo upravni spor odnosno, odbio zahtjev apelanta za preispitivanje sudske presude, koje je apelant pokrenuo nezadovoljan odlukama organa uprave kojima je obavezan na plaćanje uvoznih dažbina za robu stavljenu u slobodan promet po nepotpunoj carinskoj prijavi.
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih presuda dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević