Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-26/20 (Z. S., I. M. i A. M.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-26/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-26/20, rješavajući apelacije Zrinka Svaline i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zrinko Svalina protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 Rs 009502 18 Rev od 1. listopada 2019.
godine;
Ivan Madunić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 032344 19 Rev od 14. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032344 15 Rsž od 29. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032344 14 Rs 27. svibnja 2015. godine;
Anđelko Medo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 Rs 033070 18 Rev od 14. siječnja 2020.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-26/20
1. Zrinko Svalina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, kojeg zastupa Slaven Jukić odvjetnik iz Livna, podnio je 3. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 009502 18 Rev od 1. listopada 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi (Kanton 10) da apelantu na ime razlike u plaći isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
2. AP-1175/20
3. Ivan Madunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić odvjetnik iz Livna, podnio je 27. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 032344 19 Rev od 14. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032344 15 Rsž od 29. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032344 14 Rs 27. svibnja 2015. godine.
4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti apelantov se tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi (Kanton 10) da apelantu na ime razlike osnovne plaće za određeno razdoblje isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. AP-1395/20
5. Anđelko Medo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić odvjetnik iz Livna, podnio je 13. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 Rs 033070 18 Rev od 14. siječnja 2020. godine.
6. U predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi (Kanton 10) da apelantu na ime manje isplaćene osnovne plaće za određeno razdoblje isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
7. U obrazloženjima osporenih odluka Vrhovni sud je naveo da je pravilan pravni stav nižestupanjskih sudova da je Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH za kantone propisan isključivo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća koji se ne može direktno primijeniti u kantonima. Dalje je naveo da nije sporno da tuženi u propisanom roku nije donio propise niti, ali Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH nije propisano da će se taj zakon primjenjivati ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u roku. Također, Vrhovni sud je naveo da je odlučujući o zahtjevu za rješavanje spornog pravnog pitanja, u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, na sjednici Građanskog odjeljenja donio odluku da policijski službenici MUP Posavskog kantona nemaju pravo na isplatu razlike manje isplaćene plaće u odnosu na visinu plaće koja je regulirana odredbama Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika u F BiH. Prema stavu Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda plaće policijskih službenika kantona se određuju u skladu sa kantonalnim propisima kako je to i propisano u članku
31. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika u F BiH, s tim da osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku (članak 6. Zakona), a pri tome mora biti ispoštovano načelo „ista plaća za isti čin policijskog službenika“ (članak 4. Zakona) i jedinstven isplatni koeficijent za obračun plaća (članak 6. Zakona). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelanti u tijeku postupka nisu tvrdili niti dokazivali da je njihova osnovna plaća u utuženom periodu manja od 70% od prosječne neto plaće isplaćene u F BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, zbog čega su pravilo odbijeni tužbeni zahtjevi. Budući da se Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika FBiH ne može primijeniti na policijske službenike Kantona 10, nego isključivo propisi Kantona 10, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani prigovori apelanata da je upravo taj zakon „drugi“ zakon u smislu odredbe člana 1. Zakona o radu kojim se na drugačiji način reguliraju pitanja utvrđenja i isplate plaća u odnosu kako je to regulirano odredbama članka 68. i 69. Zakona o radu.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-26/20.
9. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i pravo.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1368/17 od 18. srpnja 2017. godine, AP- 3620/17 od 6. prosinca 2017. godine i AP-5959/18 od 10. siječnja 2019. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević