Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5589/18 (M. P.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Propisano zakonom
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 69
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-5589/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5589/18, rješavajući apelaciju Miroslava Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Miroslava Pavlovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 051430 15 Rsž od 2. augusta 2018. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Miroslavu Pavloviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Miroslavu Pavloviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Pavlovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 051430 15 Rsž od 2. augusta 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnio je 5. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 051430 15 Rsž od 2. augusta 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općinskog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika tužene Općine Banovići (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i zastupnik tužene su u periodu od 9. do 16. decembra 2019. godine dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 17. jula 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene zbog duga po osnovu prava iz radnog odnosa.
6. Presudom Općinskog suda 127 0 Rs 051430 13 Rs od 31. jula 2015. godine, stavom I izreke, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa je tužena obavezana da apelantu na ime razlike naknade za topli obrok za period od 1. jula 2010. do 30. juna 2013. godine isplati određeni ukupni iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je dalje, stavom II izreke, odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime razlike u plaći za period od 1. decembra 2010. do 30. juna 2013. godine isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je stavom III izreke obavezana tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant zaposlenik tužene na poslovima „višeg referenta – serviser PP aparata“ u Službi Civilne zaštite tužene i da mu je tužena vršila obračun i isplatu plaća u skladu s Pravilnikom o plaćama i naknadama tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) od 1. aprila 2010. do 31. decembra 2013. godine. Dalje je naveo da apelant tužbenim zahtjevom potražuje isplatu razlike manje obračunate i isplaćene plaće u periodu od 1. decembra 2010. do 30. juna 2013. godine, koji je kao takav konačno opredijelio na ročištu za glavnu raspravu i koji zasniva na Zakonu o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama). Zatim je naveo da tužbeni zahtjev za isplatu manje obračunate naknade na ime toplog obroka apelant zasniva na odredbama člana 14. Pravilnika.
8. Općinski sud je ukazao da je u postupku izvršeno vještačenje po vještaku ekonomsko-finansijske struke, kojem je poklonio vjeru, a iz kojeg slijedi da je vještak izvršio obračun plaće prema odredbi člana 5. Zakona o plaćama i naknadama, uzimajući kao osnovicu za obračun plaće najnižu satnicu od 1,95 KM koja je propisana Općim kolektivnim ugovorom iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), uvećana za koeficijent poreza na dohodak, što iznosi 2,05 KM, koju je množio s brojem ostvarenih sati u mjesecu i zadatim koeficijentom platnog razreda za apelanta i umanjenu za 20%, dok je obračun naknade za topli obrok vještak izvršio prema članu 14. Pravilnika i utvrdio da je apelantu u utuženom periodu tužena na ime naknade za topli obrok isplatila manji iznos. Općinski sud je naveo da tužena svoje akte nije uskladila, niti je vršila obračun plaće prema odredbama navedenog Zakona o plaćama i naknadama sve do januara 2014. godine, a nakon što je zaključen Sporazum od 25. decembra 2013. godine između općinskog načelnika i Sindikalne organizacije tužene (u daljnjem tekstu: Sindikat), te postignut dogovor o visini osnovice za obračun plaće. Dalje je naveo da tužena osporava tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja razlike manje isplaćene i obračunate plaće s tvrdnjom da nije mogla direktno primijeniti odredbe Zakona na koje se poziva apelant, odnosno prije nego što je postignut dogovor o visini osnovice sa Sindikatom, te da isti zavisi od stanja u budžetu. Općinski sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o plaćama i naknadama, te naveo da pravilnim tumačenjem navedenih odredbi Zakona o plaćama i naknadama nije moguća direktna primjena odredbi, odnosno da obračun plaće za apelanta, odnosno zaposlenike tužene nije bilo moguće obračunati samo primjenom čl. 5. i 21. Zakona o plaćama i naknadama, a da se oni ne tumače u kontekstu ostalih odredbi citiranog zakona, prije svega čl. 59. i 60. istog zakona koji upućuju na koji način će se utvrditi parametri za obračun plaće. Dalje je naveo da će se osnovica za obračun plaće u skladu sa članom 5. navedenog zakona utvrditi u dogovoru sa Sindikatom (koja je utvrđena u decembru 2013. godine), kao i da će se koeficijenti i platni razredi zaposlenih utvrditi odlukama Općinskog vijeća o plaćama i naknadama zaposlenih u općini. Općinski sud je naveo da je u ovom dijelu neosnovan apelantov tužbeni zahtjev shodno citiranim odredbama Zakona o plaćama i naknadama jer je tokom postupka bilo nesporno da u utuženom periodu tužena i Sindikat nisu dogovorili osnovicu za obračun plaće, niti je Općinsko vijeće donijelo odluku o koeficijentima i platnim razredima zaposlenika tužene.
9. Općinski sud je dalje naveo da je članom 14. stav 1. Pravilnika propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu za ishranu za vrijeme rada (topli obrok) samo za dane prisustva na poslu, u iznosu od najmanje 2% prosječne neto isplaćene plaće u FBiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku. Dalje je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu osnovan, te ukazao da je Pravilnik donesen u skladu s odredbama OKU i Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH. Dalje je naveo, imajući u vidu odredbe člana 3. OKU, da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, pa je i obavezao tuženu da apelantu na ime razlike manje isplaćene naknade za topli obrok isplati iznose bliže navedene u izreci presude. Zatim je ukazao da je o visini tužbenog zahtjeva u ovom dijelu odlučio na osnovu pismenog nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 051430 15 Rsž od 2. augusta 2018. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu stava I izreke tako što je ukupno dosuđeni iznos na ime razlike toplog obroka za period od 1. jula 2010. do 30. juna 2013. godine snižen na određeni iznos, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka sadržane u stavu III izreke, tako da se dosuđeni troškovi postupka snižavaju na određeni iznos, „dok je prvostepena presuda potvrđena u preostalom dosuđujućem dijelu glavnog potraživanja s kamatnim zahtjevom iz stava I izreke“. Presudom je dalje odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu sadržanom u stavu II izreke (kojim je apelant tražio isplatu razlike plaća), te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neprihvatljivi žalbeni navodi tužene da se Pravilnik u pogledu tražene naknade toplog obroka nije mogao primjenjivati za period od 1. jula do 31. jula 2010. godine, dok se žalbom tužene osnovano ukazuje da se Pravilnik nije mogao primijeniti za ostali utuženi period (od 1. augusta 2010. do 30. juna 2013. godine). Naime, Kantonalni sud je ukazao da se radi o provedbenom aktu Zakona o državnoj službi u FBiH i Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, što slijedi iz preambule Pravilnika tužene, čije su se odredbe koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika odnosno namještenika prestale primjenjivati 30. jula 2010. godine kada je stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama (član 69), a koji se primjenjuje i na općine kakav status ima tužena. Kantonalni sud je ukazao da budući da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je apelantu u periodu od 1. augusta 2010. do 30. juna 2013. godine isplaćena naknada toplog obroka ispod minimuma zagarantiranog članom 17. OKU to je odlučeno na način kako je to navedeno u stavu I izreke ove presude.
12. Kantonalni sud je dalje istakao da apelantu ne pripadaju tražene razlike plaća za utuženi period koje zasniva na odredbi čl. 5. i 21. Zakona o plaćama i naknadama. Naime, najniža satnica od 2,05 KM, koja je utvrđena i prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, ne može predstavljati podoban parametar za obračun plaće apelantu jer nije utvrđena na osnovu dogovora između načelnika tužene i Sindikata nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a kako to propisuje odredba člana 5. Zakona o plaćama i naknadama koja je obavezujuća i za tuženu u smislu člana 59. tog zakona. Stoga je naveo da je u tom dijelu obračun vještaka proizvoljan i nema uporište u odredbi člana 5. navedenog zakona, na koju se vještak pozvao prilikom obračuna neto plaće apelantu u tabeli 1. pismenog nalaza i mišljenja. Osim toga, kako iz izvedenih dokaza ne slijedi, niti apelant tvrdi da mu je u utuženom periodu, a nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama osnovna plaća isplaćena ispod 70% prosječne neto plaće isplaćene u FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, u smislu zagarantiranog minimuma članom 6. stav 2. navedenog zakona, kako nije bila dogovorena osnovica za obračun plaće sa Sindikatom, kako to predviđa član 5. navedenog zakona, niti su bili utvrđeni platni razredi i koeficijenti složenosti kod tužene, kako to predviđa član 21. navedenog zakona, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev za tražene razlike plaća s kamatnim zahtjevom, o čemu je dao pravilne razloge koje kao takve prihvaća i ovaj sud. Zatim je naveo da ostale žalbene navode stranaka nije posebno cijenio jer nisu od odlučnog značaja u konkretnoj pravnoj stvari. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Apelant navodi da je evidentno da je u predmetnom postupku došlo do nepravilne primjene čl. 8. i 123. ZPPFBiH, te da je zato što nije primijenjen član 14. Pravilnika tužene, član 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, te čl. 21, 22. i 23. stav l. tačka 6. i član 66. Zakona o plaćama i naknadama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da mu je nesporno trebala biti isplaćena razlika naknade plaće jer navedeno proizlazi iz odredbi Zakona o plaćama i naknadama i da Kantonalni sud pogrešno zaključuje da je Pravilnik „bio samo provedbeni akt“ Zakona o državnoj službi i Zakona o namještenicima. Također je naveo da je proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda manifestirana i njegovim odstupanjem od ranije usvojenog pravnog shvaćanja u Presudi Vrhovnog suda broj 43 0 P 013607 11 Rev od 15. marta 2012. godine (koju nije dostavio) i na osnovu kojeg su donesene brojne sudske odluke kako od strane nižih sudova (općinskih) tako i od strane samog Kantonalnog suda pri odlučivanju u ovakvim i sličnim predmetima (apelant dostavio presude br. 33 0 Rs 024281 12 Rsž od 17. decembra 2014. godine, 127 0 Rs 051296 16 Rsž od 25. maja 2017. godine i 127 0 Rs 051018 16 Rsž od 12. juna 2017. godine). Zatim je naveo da odstupanjem od naprijed navedenog, publiciranog i općeprihvaćenog shvaćanja, te uvođenjem novog, dijametralno suprotnog, neargumentiranog i neosnovanog shvaćanja (o Pravilniku kao isključivo provedbenom aktu) manifestira se vlastita nedosljednost njegovog donosioca, narušava ugled i vjera u ispravnost njegovih odluka, a što se sve skupa negativno odražava na pravnu sigurnost građana. Smatra da je u konkretnom slučaju, ovakvim, neargumentiranim postupanjem manifestirana ne samo proizvoljnost u primjeni prava već je pobijanom presudom prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te u vezi s tim apelant navodi da je od podnošenja tužbe (7. jula 2013. godine) do donošenja odluke Kantonalnog suda prošlo više od pet godina. Apelant citira odredbe ZPP koje se odnose na postupanje sudova i da se radi hitnom postupku, te traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 500,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u presudi jer je ona donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava. Kantonalni sud je istakao da navedenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u predmetnoj apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je naveo da je tužba primljena 17. jula 2013. godine i da je presuda donesena 31. jula 2015. godine, dakle u roku od dvije godine dana, što znači u jednom razumnom roku, imajući u vidu opterećenost suda i sudija predmetima, te nedovoljnog broja nosilaca pravosudnih funkcija, kao i da je preuzeo veliki broj predmeta Općinskog suda u Živinicama koji su iz ranijih godina u odnosu na konkretni predmet. Također je naveo da je predmet završen održavanjem jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu, s tim da je jedno zakazano pripremno ročište bilo odgođeno po zahtjevu zastupnika tužene. Istakao je da je svoj stav u vezi s isplatom razlike plaća iznio u presudi na osnovu provedenih dokaza uz primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo, posebno pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na pravično suđenje te pravo na imovinu.
17. Zastupnik tuženog je istakao da nije bilo povrede prava koje apelant navodi, te da je odluka suda u konkretnoj pravnoj stvari zasnovana na zakonu, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, odnosno odbaci kao nedozvoljena. Pri tome je ukazao na praksu Vrhovnog suda tako što je dostavio tri presude Vrhovnog suda (br. 127 0 Rs 047251 17 Rev od 17. maja 2018. godine, 127 0 Rs 051296 17 Rev od 17. maja 2018. godine i 127 0 Rs 051018 17 Rev od 5. juna 2018. godine) kojim su preinačene presude Kantonalnog suda (dvije presude na koje je ukazao apelant u apelaciji) na način da je reviziju tužene usvojio i nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na dosuđujući dio odbijen (u pogledu neisplaćenih plaća i/ili toplog obroka). U obrazloženju presuda Vrhovnog suda istaknuto je da revizija tužene pravilno ukazuje da predmetni pravilnik u utuženom periodu, kao izvor radnog zakonodavstva, nije primjenjiv na potraživanje isplate plaća i razlike naknade toplog obroka, o čemu je zauzet i pravni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 20. aprila 2016. godine, a odluka drugostepenog suda se zasniva na shvaćanju koje nije podudarno s navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda, te da je identičan stav o ovom pitanju zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP 3518/15 od 17. januara 2018. godine. V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
19. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Član 17.
Poslodavac je obavezan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).
Ukoliko poslodavac ne obezbjeđuje ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
20. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12 i 20/17).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10 i 111/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Način utvrđivanja osnovice za obračun plaće Visina osnovice za obračun plaće utvrđuje se na osnovu najniže neto satnice dogovorene sa sindikatom na način da se najniža neto satnica množi sa fondom radnih sati u mjesecu.
Osnovica za obračun plaća se utvrđuje prije donošenja budžeta za narednu fiskalnu godinu, a primjenjuje se od 01.01. za svaku narednu godinu.
Osnovica iz st. 1. i 2. ovog člana usklađivat će se sa odredbama Zakona o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno sa raspoloživim sredstvima za ove namjene predviđenim u budžetu.
Ukoliko se Vlada Federacije i sindikat ne dogovore o visini osnovice, ranije dogovorena osnovica ostaje na snazi do dogovora vlade i sindikata, a najduže do 90 dana.
Za obračun i isplatu mjesečnih novčanih naknada po ovom zakonu primjenjivat će se koeficijent u skladu sa Zakonom o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Član 21.
Platni razredi i koeficijenti za namještenike Platni razred Radno mjesto Koeficijent V viši referent (SSS) i VKV radnik 2,70 Član 59.
Osnovica za obračun plaće Vlade kantona, odnosno općinski načelnici i gradonačelnici u dogovoru sa sindikatom će utvrditi osnovicu za obračun plaća u skladu sa članom 5. ovog Zakona.
Ne može se utvrditi veća osnovica od osnovice utvrđene na federalnom nivou.
Član 60.
Način utvrđivanja koeficijenata i platnih razreda Koeficijenti i platni razredi zaposlenih u organima vlasti kantona, općine i grada se utvrđuju zakonima o plaćama i naknadama zaposlenih u organima vlasti kantona, odnosno odlukama gradskih i općinskih vijeća o plaćama i naknadama zaposlenih u općinskim odnosno gradskim organima vlasti.
Zakonima o plaćama i naknadama zaposlenih u organima vlasti kantona, odnosno odlukama gradskih i općinskih vijeća o plaćama i naknadama u općinskim odnosno gradskim organima vlasti, propisaće se koeficijenti za izabrane dužnosnike, nosioce izvršnih funkcija i savjetnike u kantonalnim, gradskim i općinskim organima vlasti, s tim da se ne mogu utvrditi veći koeficijenti od koeficijenata utvrđenih u članu 9. ovog Zakona.
Prilikom utvrđivanja koeficijenata kantoni, općine i gradovi će propisati iste koeficijente za ista radna mjesta u okviru istih platnih razreda za državne službenike i namještenike u skladu sa odredbama čl. 20. i 21. ovog Zakona.
Član 69.
Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:
[…] odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika […] VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 051430 15 Rsž od 2. augusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 17. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporenu odluku
29. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća u skladu s odredbama Zakona o plaćama i naknadama i isplatu naknade na ime toplog obroka u skladu s Pravilnikom za naprijed precizirani period. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude jasno ukazao da se Pravilnik nije mogao primijeniti prilikom obračuna naknade za topli obrok za precizirani period jer se radi o provedbenom aktu Zakona o državnoj službi u FBiH i Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, što slijedi iz preambule Pravilnika tužene, čije su se odredbe koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika odnosno namještenika prestale primjenjivati 30. jula 2010. godine kada je stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama (član 69), a koji se primjenjuje i na općine kakav status ima tužena. Osim toga, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da apelantu ne pripadaju tražene razlike plaća za utuženi period jer najniža satnica od 2,05 KM, koja je utvrđena i prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, ne može predstavljati podoban parametar za obračun plaće apelantu budući da nije utvrđena na osnovu dogovora između načelnika tužene i Sindikata, nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a kako to propisuje odredba člana 5. Zakona o plaćama i naknadama, koja je obavezujuća i za tuženu u smislu člana 59. tog zakona.
32. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 4799/18 (Odluka o dopustivosti broj AP 287/18 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te predmetima br. AP 3856/18, AP 3858/18, AP 3977/18 i AP 3978/18 (Odluka o dopustivosti broj AP 1861/18 od 23. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
33. Osim toga, Ustavni sud je u Odluci broj AP 3518/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3518/15 od 17. januara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) istakao: „U predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) radilo se o identičnoj činjenično-pravnoj situaciji kao u predmetnoj apelaciji gdje je Vrhovni sud preinačio drugostepenu odluku u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu regresa i toplog obroka protiv iste tužene, te potvrdio pravilnost odlučenja prvostepenog suda koji je taj zahtjev odbio kao neosnovan zaključujući da Pravilnik nije primjenjiv. U navedenom predmetu apelant je također ukazivao na različitu praksu Vrhovnog suda o ovom pravnom pitanju. Raspravljajući navode apelacije u navedenom predmetu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Pri tome, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast u obavezi da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda, te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije. Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. aprila 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koji je kao takav obavezujući za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (stav 7. navedene odluke).“
34. Nadalje, u vezi s navodima kojima apelant ukazuje da je Kantonalni sud u više svojih odluka o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao u konkretnom slučaju presudio sasvim suprotno od pobijane presude, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio dvije presude Kantonalnog suda na koje je ukazao apelant (br. 127 0 Rs 051018 16 Rsž od 12. juna 2017. godine i 127 0 Rs 051296 16 Rsž od 25. maja 2017.godine), te istakao da je Građansko odjeljenje Vrhovnog suda na sjednici od 20. aprila 2016. godine zauzelo pravni stav povodom predmetne pravne stvari. Nadalje u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 024281 12 Rsž od 17. decembra 2014. godine, na koju je također ukazao apelant, očigledno je da je navedeno pravno shvaćanje Vrhovni sud zauzeo nakon donošenja navedene presude na koju se apelant pozivao.
35. Imajući u vidu praksu Ustavnog suda, kao i sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku. U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 17. jula 2013. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 2. augusta 2018. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko pet godina i jedan mjesec.
Analiza dužine trajanja postupka
38. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.
39. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine, a u kojem periodu je održano pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu i proveden dokazni postupak, te donesena prvostepena presuda. Ustavni sud, dalje, zapaža da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao tri godine (od donošenja prvostepene presude). Pri tome, Ustavni sud posebno primjećuje da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge za dužinu trajanja postupka, dok se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio na navode o dužini trajanja postupka.
40. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku koji je trajao oko pet godina i jedan mjesec pred dvije sudske instance, koji je po zakonu hitne prirode, dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao tri godine, a koji nije dao nikakve razloge za dužinu trajanja postupka.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
42. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
43. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
44. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na osporenu odluku. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u ovom segmentu Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
46. U pogledu apelantovih navoda da je diskriminiran, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i zbog različite prakse Kantonalnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju. Ove apelantove navode Ustavni sud je već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu osporenu presudu, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
47. Postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak koji je po prirodi hitan trajao oko pet godina i jedan mjesec na dvije instance pred redovnim sudovima, pri čemu je dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao tri godine, a koji za to nije dao nikakve razloge.
48. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu presudu, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema proizvoljnosti u načinu na koji je Kantonalni sud primijenio pravo u osporenoj odluci, odnosno kada ne postoji ništa što bi ukazivalo na nepravičnost predmetnog postupka.
49. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević