Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4824/18 (M. P.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4824/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4824/18, rješavajući apelaciju Mirka Pejčića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirka Pejčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 025605 18 Rev od 21. lipnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 025605 15 Rsž od 30. siječnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 025605 15 Rs od 5. listopada 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirko Pejčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU „Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac“ iz Mostara, podnio je 24. kolovoza 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 025605 18 Rev od 21. lipnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 025605 15 Rsž od 30. siječnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 025605 15 Rs od 5. listopada 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Vodovoda d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. studenog 2019. godine, odnosno 4. prosinca 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. prosinca 2019. godine, a Općinski sud 16. prosinca 2019. godine. Kantonalni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantova prednica M. P. (u daljnjem tekstu: apelantova prednica) podnijela je 18. svibnja 2007. godine tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi povrata na posao i isplate iz radnog odnosa, ali kako je ona tijekom postupka umrla (29. svibnja 2010. godine), to je njezin suprug, tj. apelant, označen kao tužitelj u postupku.

6. Također, iz spisa slijedi da je u spisu broj 07 58 P 025605 07 P prekinut predmetni postupak procesnim rješenjem na održanom pripremnom ročištu 18. studenog 2009. godine (u skladu s odredbom članka 143a. stavak 4. Zakona o radu), a do okončanja postupka po zahtjevu apelantove prednice pred Kantonalnim povjerenstvom za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalno povjerenstvo). U svezi s tim, 21. siječnja 2015. godine navedeni spis je promijenio oznaku (58 0 Rs 025605 15 Rs) jer se radi o potraživanju iz radnog odnosa (radni spor) pa je postupak nastavljen pod navedenom oznakom.

7. Apelant je podneskom od 3. veljače 2015. godine precizirao tužbeni zahtjev, a na glavnoj raspravi konačno uredio tužbeni zahtjev, sve pobliže precizirano u obrazloženju prvostupanjske presude.

8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 025605 15 Rs od 5. listopada 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio poništenje rješenja Kantonalnog povjerenstva od 8. ožujka 2010. godine i Federalnog povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalno povjerenstvo) od 26. prosinca 2014. godine, kao i utvrđenje da je umrla M. P. imala status radnika na čekanju kod tuženog počevši od 3. travnja 1992. godine do 5. svibnja 2000. godine kada joj je radni odnos prestao po sili zakona. Istodobno, presudom je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je apelant potraživao određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. lipnja 2000. godine pa do konačne isplate na ime naknade plaće za razdoblje od 3. travnja 1992. godine do 5. svibnja 2000. godine, te određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6. svibnja 2000. godine pa do konačne isplate na ime otpremnine, sve pobliže precizirano u izreci presude. Također, presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da nije sporno da je apelantova prednica bila uposlenik kod tuženog 31. prosinca 1991. godine, ali je sporno je li se u zakonom utvrđenom roku obraćala poslodavcu za ponovnu uspostavu radnopravnog statusa, te da od dana prestanka radnog odnosa nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. U svezi s tim, ukazano je da su odredbom članka 143. Zakona o radu kao prijelaznom i završnom odredbom tog zakona utvrđene dvije kategorije uposlenika kojima je zakon propisao status uposlenika na čekanju posla i regulirao njihova prava. Naime, navedeno je da je apelantova prednica tražila svoja prava kao uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine, te je stavak 2. članka 143. Zakona o radu za tu kategoriju uposlenika, da bi im se priznao status uposlenika na čekanju posla, propisao sljedeće uvjete: da se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine, da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa, te da u tom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Također, istaknuto je da je apelantovoj prednici rješenjem Kantonalnog povjerenstva od 8. ožujka 2010. godine pobijano pravo po osnovi članka 143. Zakona o radu. Naime, ukazano je da je zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa apelantove prednice poslodavcu dostavljen nakon isteka zakonskog roka – krajnji rok za podnošenje zahtjeva poslodavcu je bio 5. veljače 2000. godine, a zahtjev je dostavljen tek 5. svibnja 2000. godine, dakle tri mjeseca nakon isteka roka. Isto tako, navedeno je da je rješenjem Federalnog povjerenstva od 26. prosinca 2014. godine potvrđeno rješenje Kantonalnog povjerenstva uz identično obrazloženje.

10. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da se Odluka Ustavnog suda broj AP 1981/07, a na koju se apelant poziva, ne odnosi na identično činjenično stanje kao u predmetnom spisu. Naime, istaknuto je da je u obrazloženju navedene odluke Ustavnog suda nesporno da je apelantici udovoljeno, te joj je poslodavac utvrdio status radnika na čekanju s pravom na otpremninu. Isto tako, ukazano je da joj je rješenjem Kantonalnog povjerenstva utvrđena otpremnina i pravo naknada na plaću, što u predmetnom spisu nije slučaj, naprotiv, apelantu je odbijen zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa, a sve zbog toga što zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa nije pravovremeno podnesen, a apelant nije ni u tom postupku dokazao suprotno (teret dokazivanja je na tužitelju čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP). Dovodeći u vezu nesporne činjenice, provedene i obrazložene dokaze, te naprijed navedene propise, Općinski sud je istaknuo da je utvrđeno da apelantova prednica u razdoblju od 3. travnja 1992. godine do 5. svibnja 2000. godine nije imala status uposlenika na čekanju, pa je apelantu odbijen zahtjev za isplatu naknada plaća i otpremnine u utuženom razdoblju. Najzad, Općinski sud je ukazao da je člankom 143. stavak 4. Zakona o radu propisano da ako uposlenik na čekanju iz stavka 2. tog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. tog članka (a taj rok je šest mjeseci), prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu, iz čega slijedi da je apelantovoj prednici po sili zakona radni odnos kod tuženog prestao 5. svibnja 2000. godine.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 025605 15 Rsž od 30. siječnja 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 025605 18 Rev od 21. lipnja 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 025605 15 Rsž od 30. siječnja 2018. godine.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, naveo da prema stajalištu sudske prakse sudjelovanje suca u jednoj fazi prvostupanjskog postupka ne predstavlja zakonsku smetnju da u tom predmetu taj sudac obnaša sudsku dužnost u drugostupanjskom postupku, pod uvjetom da nije sudjelovao u donošenju prvostupanjske odluke ili poduzimao neku radnju koja se odnosila na meritum postupka. Zbog toga je ukazano da taj sud neutemeljenom ocjenjuje apelantovu tvrdnju da je drugostupanjski sud počinio povredu odredaba postupka iz članka 357. stavak 1. točka 4. ZPP jer je sutkinja koja je kao član vijeća drugostupanjskog suda sudjelovala u donošenju pobijane odluke ranije bila zadužena za ovaj predmet prvostupanjskog suda (koja je, prema stanju u spisu, provela pripremno ročište).

14. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da drugostupanjska presuda, prema shvaćanju tog suda, sadrži potpuno i jasno obrazloženje koje ispunjava uvjete iz članka 191. stavak 4. ZPP, pa se, suprotno revizijskim prigovorima, u ovom postupku mogla ispitati. Također, ukazano je da je drugostupanjski sud u smislu članka 231. ZPP dao odgovore na apelantove relevantne žalbene prigovore, pa se iz svega izloženog neutemeljenim pokazuje revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka iz članka 240. stavak 1. točka 1. ZPP. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da je i materijalno pravo, suprotno apelantovim tvrdnjama, u drugostupanjskoj presudi pravilno primijenjeno. Također, istaknuto je da su propisi kojima se reguliraju radni odnosi uvijek strogo određeni i prekluzivnog su karaktera, pa ako se propuste dovode do gubitka prava iz radnog spora.

15. Naime, ukazano je da neovisno o tome u koju je kategoriju uposlenika na čekanju posla pripadala apelantova prednica pravna, takav njezin status morao je biti utvrđen rješenjem Povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu (ili suda) i ta rješenja, prema stajalištu sudske prakse, imaju deklaratoran karakter. Vrhovni sud je naveo da se zbog toga, tek ispunjenjem navedenih, inače kumulativno potrebnih uvjeta iz odredbe članka 143. stavak 2. Zakona o radu, apelantova pravna prednica mogla smatrati uposlenikom na čekanju posla. U svezi s tim, istaknuto je da u konkretnom slučaju apelant tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude nije dokazivao da se njegova pravna prednica pravovremeno obratila poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa, pa se paušalnom i nedokazanom pokazuje njegova suprotna tvrdnja, odnosno primjedba isticana u tom smislu u ovom postupku. Zbog navedenih razloga, tj. propuštanjem roka za obraćanje Kantonalnom povjerenstvu, navedeno je da se ona nije mogla smatrati uposlenicom na čekanju posla u smislu članka 143. Zakona o radu, pa se odluke nižestupanjskih sudova pokazuju zakonitim. Suglasno izloženom, u nedostatku povreda odredaba parničnog postupka na koje ukazuje apelant i onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa kako je i materijalno pravo u drugostupanjskoj presudi pravilno primijenjeno, Vrhovni sud je istaknuo da je apelantovu reviziju, suglasno odredbama članka 248. ZPP, valjalo odbiti i odlučiti u svemu kao u izreci ove presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Također, apelant navodi da je kao član vijeća drugostupanjskog suda sudjelovala sutkinja T. M. koja je kao sutkinja pojedinac Općinskog suda bila zadužena za ovaj predmet u razdoblju od 2009. godine do 2015. godine, tj. do momenta kada je drugi sudac preuzeo predmet. Imajući u vidu navedeno, te članak 357. stavak 1. točka 4. ZPP, apelant tvrdi da sutkinja T. M. nije smjela sudjelovati u donošenju odluke drugostupanjskog suda jer se time vrijeđa pravo na nepristran i neovisan tribunal. Nadalje, apelant ističe da povredu prava na pravično suđenje, u biti, vidi u tome što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo – članak 143. Zakona o radu, te da za pobijane odluke nisu dali jasno i precizno obrazloženje. Također, apelant ukazuje da se tijekom postupka pozivao na stajališta Ustavnog suda u Odluci broj AP 1981/07, u kojoj se navodi kao činjenica postojanje dvije kategorije uposlenika na čekanju (članak 143. st. 1. i 2. Zakona o radu), te da se između te dvije kategorije uposlenika u ostvarivanju prava, prema mišljenju Ustavnog suda, ne treba praviti razlika. Na kraju, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku navodeći da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 18. svibnja 2007. godine, te da ne može postojati opravdan razlog da sud radni spor ne može pravomoćno riješiti u roku kraćem od 11 godina. Također, apelant ukazuje da je predmet dulje razdoblje bio u prekidu, ali zbog okolnosti na koje apelant nije imao utjecaj – čekanje na pravomoćnu odluku Kantonalnog povjerenstva. b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri svojim razlozima danim u pobijanoj odluci. Također, Vrhovni sud je istaknuo da u postupku donošenja navedene odluke po apelantovoj reviziji taj sud nije povrijedio apelantova prava iz članka 6. Europske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbaci ili odbije kao neutemeljena.

18. Općinski sud je naveo da u potpunosti ostaje pri svojim razlozima danim u pobijanoj odluci. Također, Općinski sud je istaknuo da u postupku donošenja navedene odluke taj sud nije povrijedio apelantova prava iz članka 6. Europske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbaci ili odbije kao neutemeljena. Isto tako, Općinski sud je ukazao da je u potpunosti ispoštovao zakonske odredbe Zakona o radu, a koje se odnose na primjenu odredbi članka 143. tog zakona.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Članak 143. st. 1. i 2.

Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako poslodavac, prije isteka ovog roka, uposlenika ne pozove na rad.

Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pisano ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa,a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla.

Članak 143a. st. 1., 2. i 4.

Uposlenik koji smatra da je poslodavatelj povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članku 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona podnijeti žalbu županijskoj komisiji za provedbu članka 143.

Zakona o radu (u daljnjem tekstu: županijska komisija), koju obrazuje županijski ministar mjerodavan za poslove rada (u daljnjem tekstu: županijski ministar).

O žalbama izjavljenim protiv rješenja županijske komisije, rješava Federalna komisija za provedbu članka 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju obrazuje federalni ministar.

Ako je pred mjerodavnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava uposlenika iz članka 143. st. 1. i 2. ovoga zakona, sud će ustupiti zahtjev na mjerodavno postupanje županijskoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123. stavak (1) (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 191. stavak (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud utemeljio presudu.

Članak 357. stavak 1. točka 4) Sudac ne može suditi:

[…] 4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižega suda ili drugoga tijela;

[…] Članak 380. st. (1) i (2) (1) Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.

(2) Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku (...).

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 025605 18 Rev od 21. lipnja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantovi zastupnici su navedenu presudu Vrhovnog suda primili 13. kolovoza 2018. godine, a apelacija je podnesena 27. kolovoza 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se, u biti, radi o parničnom postupku radi utvrđenja i isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a)U odnosu na pobijane odluke

29. Apelant, prije svega, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na nepristran i neovisan tribunal. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da „nepristranost“ podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen osobnim predrasudama u svezi s odlukom koju donosi, niti smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onome što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivne i objektivne pristranosti. Subjektivna nepristranost se odnosi na osobni odnos suca, odnosno članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Europski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stavak 47.). Također, postojanje nepristranosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje je li sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u svezi s njegovom nepristranošću (vidi Europski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stavak 29. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. ožujka 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).

30. Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje subjektivnu nepristranost sutkinje T. M. tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelant je ukazao na „pristranost“ sutkinje prema objektivnom načelu jer je ona kao sutkinja pojedinac Općinskog suda bila zadužena za ovaj predmet u razdoblju od 2009. godine do 2015. godine, tj. do momenta kada je drugi sudac preuzeo predmet i naknadno kao član vijeća drugostupanjskog suda sudjelovala u donošenju pobijane presude.

31. U svezi s pitanjem objektivne nepristranosti, Ustavni sud mora ispitati da li se, neovisno o ponašanju određenog suca, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudac nije nepristran, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takva bojazan objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stavak 31.). U svezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno „pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi“ (vidi Europski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A, broj 86, stavak 26.). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i poticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Europskog suda, činjenica da je određeni sudac imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Međutim, sama činjenica da je pojedini sudac tijekom postupka već donosio odluke u predmetu ne može opravdati bojazan o njegovoj nepristranosti, niti se može po automatizmu izvesti zaključak o njegovoj nepristranosti jer moraju postojati posebne okolnosti koje na to upućuju kako bi se izveo drugačiji zaključak (vidi ibid. Hauschildt, st. 50. i 51., serija A, broj 154, Sainte-Marie protiv Francuske, broj predstavke 12981/87, presuda od 16. prosinca 1992. godine, stavak 32. i Romenskiy protiv Rusije, broj predstavke 22875/02, presuda od 13. lipnja 2013. godine, stavak 27.). Također, uvijek je odlučan opseg i priroda prethodnih odluka koje je donio određeni sudac (vidi Fey protiv Austrije, 24. veljače 1993. godine, stavak 30., serija A, broj 255-A). Ono što je odlučujuće jeste je li se jedan te isti sudac izravno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Europski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. svibnja 1991. godine, serija A, broj 204). U svezi s navedenim, Europski sud je jasno istaknuo da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudac sudjelovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

32. Dovodeći u vezu navedena stajališta sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je sutkinja T. M., kao sutkinja pojedinac Općinskog suda bila zadužena za ovaj predmet u razdoblju od 2009. godine do 2015. godine, tj. do momenta kada je drugi sudac preuzeo predmet i da je u tom razdoblju prema stanju u spisu provela pripremno ročište (predmetni postupak je prekinut procesnim rješenjem na održanom pripremnom ročištu 18. studenog 2009. godine, a prema stanju spisa proizlazi da je nastavljen nakon donošenja rješenja Federalnog povjerenstva od 26. prosinca 2014. godine). Iz navedenog proizlazi da se sutkinja T. M., kao sutkinja pojedinac Općinskog suda nije bavila meritumom predmetnog postupka. Ustavni sud primjećuje da je nakon donošenja prvostupanjske presude drugostupanjski sud donio pobijanu presudu, pri čemu je kao član vijeća u donošenju te odluke sudjelovala i sutkinja T. M. Dakle, navedena sutkinja je odlučivala o meritumu predmetnog postupka tek prilikom donošenja pobijane odluke, pa se, uzimajući u obzir navedenu praksu Europskog suda, kao i činjenicu da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje ukazuju na pristranost navedene sutkinje ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela objektivne nepristranosti suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2017/14 od 23. studenog 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u tom dijelu neutemeljeni.

33. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju pobijanih presuda proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje navedenih rješenja Kantonalnog povjerenstva i Federalnog povjerenstva, te utvrđenje da je apelantova prednica imala status radnika na čekanju kod tuženog počevši od 3. travnja 1992. godine do 5. svibnja 2000. godine kada joj je radni odnos prestao po sili zakona, kao i isplatu određenih novčanih iznosa na ime naknade plaće i na ime otpremnine. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa nije pravovremeno podnesen u skladu s odredbom članka 143. stavak 2. Zakona o radu (krajnji rok za podnošenje zahtjeva poslodavcu je bio 5. veljače 2000. godine, a zahtjev je dostavljen tek 5. svibnja 2000. godine, dakle tri mjeseca nakon isteka roka), a da apelant nije ni u ovom postupku, shodno odredbama čl. 123. i 126. ZPP, dokazao suprotno. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknada plaća i otpremnine u utuženom razdoblju, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je tijekom postupka utvrđeno da apelantova prednica u razdoblju od 3. travnja 1992. godine do 5. svibnja 2000. godine nije imala status uposlenika na čekanju posla, pa je apelantu odbijen i taj zahtjev. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju. Nadalje, apelant, u biti, navodi da obrazloženje pobijanih presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudovima poslužile kao stvarna i pravna osnova za donošenje pobijanih odluka. Međutim, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoja stajališta i zaključke u odnosu na suštinska pitanja, pa se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje suprotno standardima prava na pravično suđenje. Također, apelant ukazuje da se tijekom postupka pozivao na stajališta Ustavnog suda u Odluci broj AP 1981/07. U svezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude prvostupanjskog suda slijedi da se ta odluka ne odnosi na identično činjenično stanje kao u predmetnom spisu. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u navedenom stavu jer iz navedene odluke Ustavnog suda proizlazi da u tom postupku nije bilo sporno je li se apelantica pravovremeno obratila poslodavcu u zakonom propisanom roku, odnosno da je apelantici u tom predmetu rješenjem tuženog priznat status uposlenika na čekanju posla.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pobijane odluke.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku

36. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I stavak 38.).

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je apelantova pravna prednica pokrenula parnični postupak 18. svibnja 2007. godine, a da je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak 21. lipnja 2018. godine, dakle nakon 11 godina i jedan mjesec. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak bio prekinut od 18. studenog 2009. godine, a kako iz spisa ne slijedi podatak kada je doneseno rješenje o nastavku postupka, Ustavni sud će uzeti da je prekid postupka trajao do donošenja rješenja Federalnog povjerenstva od 26. prosinca 2014. godine. Dakle, relevantno razdoblje je šest godina jer je predmet u razdoblju od pet godina i jedan mjesec bio na postupanju pred Kantonalnim povjerenstvom i Federalnim povjerenstvom, što se ne može staviti na teret sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 370/15 od 7. rujna 2017. godine, točka 31., dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

38. Nadalje, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je apelantova pravna prednica pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom članka 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

39. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud nalazi da je apelant uređivao tužbu (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira). U pogledu ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u relevantnom razdoblju donijeli tri meritorne presude i jedno procesno rješenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud zakazao pripremno ročište dvije godine i šest mjeseci od dana podnošenja tužbe, te da je na tom pripremnom ročištu od 18. studenog 2009. godine doneseno procesno rješenje kojim je predmetni postupak prekinut do okončanja postupka po zahtjevu apelantove prednice pred Kantonalnim povjerenstvom, što predstavlja objektivnu okolnost zbog koje taj sud nije mogao postupati u predmetnom postupku dok je prekid trajao, te da je nakon donošenja rješenja Federalnog povjerenstva 26. prosinca 2014. godine donio presudu 5. listopada 2015. godine, dakle nakon oko devet mjeseci. Ustavni sud dalje nalazi da je žalbeni postupak trajao dvije godine i četiri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), dok je revizijski postupak trajao pet mjeseci (računajući od dana donošenja drugostupanjske presude).

40. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, iako je primjetno da je postupak pred Osnovnim sudom dulje trajao do donošenja rješenja o prekidu postupku, ali imajući u vidu da su redovni sudovi u relevantnom razdoblju od šest godina donijeli tri meritorne presude i jedno procesno rješenje, te da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi donijeli odluke kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog zakona, sa obrazloženjem koje se ne doima proizvoljnim, kao i kada apelant svojim navodima nije doveo u pitanje pravo na nepristran i neovisan tribunal. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi u okviru relevantnog razdoblja od šest godina donijeli tri meritorne presude i jedno procesno rješenje.

43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević