Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1124/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1124/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-1124/20, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o.

Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 250914 16 Rsž od 13. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 250914 16 Rs 2 od 10. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 23. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 250914 16 Rsž od 13. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 250914 16 Rs 2 od 10. juna 2016. godine.

2. Prvostepenom presudom obavezan je apelant da Federalnom zavodu za PIO/MIO Mostar, za tužitelje E.H., M.Ž., M.T., S.D., S.I. i F.I. izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za staž sa uvećanim trajanjem za periode i u iznosima navedenim u izreci presude, te da tužiteljima nadoknadi troškove postupka sa kamatom.

3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da se pravomoćnim presudama Općinskog odnosno Kantonalnog suda za navedene periode odlučivalo o razlikama plaća i uplate doprinosa za PIO za tužitelje, kao ni da je u postupcima koji su vođeni kod ovoga suda za tužitelje radi utvrđivanja razlika plaća i doprinosa za PIO proveden dokaz vještačenjima po vještacima finansijske struke, te da iz tabelarnih pregleda priloženih i provedenih kao dokaz u nalazima proizilazi da su utvrđivani samo doprinosi za PIO na razlike plaća za redovan rad, te da nije vršen obračun niti uplata doprinosa za PIO na staž sa uvećanim trajanjem. Općinski sud je naveo da je odluku o doprinosima za PIO po zahtjevu tužitelja sud donio primjenom odredaba člana 8., 37. stav 1. tačka 1., člana 101., 102., 121. i 123. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH. Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti istaknuti prigovor presuđene stvari, jer u predmetima u kojima se odlučivalo o zahtjevima tužitelja za razliku plaća i doprinosa za PIO, zahtjevi tužitelja su bili postavljeni samo na uplatu doprinosa za PIO na razlike plaća, bez obračuna doprinosa za PIO na staž sa uvećanim trajanjem, te se u tim predmetima o tom dijelu zahtjeva uopšte nije odlučivalo, niti su doprinosi za PIO na staž sa uvećanim trajanjem raspravljani.

4. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda.

5. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da se pravilnost pobijane presude ne može dovesti u pitanje navodima apelanta koji se po svojoj sadržini svode jedino na istrajavanju na iznesenom prigovoru presuđene stvari, a koji prigovor je prvostepeni sud pravilno raspravio, te zaključio da nije osnovan. Kantonalni sud je naveo da bi se shodno odredbi člana 196. Zakona o parničnom postupku smatralo da je stvar pravosnažno presuđena potrebno je da pored identiteta stranaka, postoji i identitet zahtjeva, kao i identitet činjeničnog osnova. Pri tome, da bi se radilo o istovjetnosti tužbenog zahtjeva, potrebno je da su zahtjev o kojem je već pravosnažno odlučeno i zahtjev istaknut u novoj parnici, ne samo sadržajno isti, već da se temelje i na identičnoj činjeničnoj osnovi. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju ne postoji istovjetnost između tužbenih zahtjeva tužitelja istaknutih u ovom sporu i tužbenih zahtjeva tužitelja o kojima je pravosnažno odlučeno navedenim presudama Općinskog suda u Tuzli, budući da se u tim ranijim parničnim postupcima nije raspravljalo o radnom stažu tužitelja sa uvećanim trajanjem, pa time ni o dodatnim doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, već se raspravljalo i odlučivalo samo o doprinosima za penzijsko invalidsko osiguranje za staž efektivnog trajanja, a što nije predmet ovog spora. Kantonalni sud je naveo i da propust da se u tim postupcima raspravlja i o stažu osiguranja sa uvećanim trajanjem, te da se u tom pogledu zatraži dopuna nalaza i mišljenja vještaka, ne isključuje pravo tužitelja da u ovom postupku traže i doprinose na ime staža osiguranja sa uvećanim trajanjem, jer tužiteljima ovi doprinosi nisu dosuđeni donesenim presudama u ranijim postupcima, a što u konačnom ni sam apelant tokom postupka ne spori.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, kada nisu uvažili prigovor presuđene stvari koje je apelant isticao u toku postupka. Apelant smatra da je nedvojbeno da je u ranijem postupku tužiteljima dodijeljena razlika plaće i dosuđeni zakonom propisani doprinosi na istu, a kako se pod tim terminom smatraju svi doprinosi, to se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Pri tome, Ustavni sud uočava da je, u odnosu na prigovor presuđene stvari koji je apelant istakao, u obrazloženju osporene presude Općinski sud naveo da su u predmetima u kojima se odlučivalo o zahtjevima tužitelja za razliku plaća i doprinosa za PIO, zahtjevi tužitelja bili postavljeni samo na uplatu doprinosa za PIO na razlike plaća, bez obračuna doprinosa za PIO na staž sa uvećanim trajanjem, te se u tim predmetima o tom dijelu zahtjeva uopšte nije odlučivalo, niti su doprinosi za PIO na staž sa uvećanim trajanjem raspravljani, koji zaključak je Kantonalni sud prihvatio kao pravilan. Ustavni sud smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je neosnovan apelantov prigovor presuđene stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakavu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1124/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio