Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/20 (A. H. i E. P.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-700/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-700/20, rješavajući apelaciju Almira Hodžića i Emira Pazalje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Hodžića i Emira Pazalje podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 113297 19 Rsž 2 od 15. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Hodžić i Emir Pazalja (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Sarajeva i Ilidže, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 113297 19 Rsž 2 od 15. oktobra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 113297 15 Rs od 21. maja 2018. godine obavezan je tuženi (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo, MUP Kantona Sarajevo) da prvoapelantu na ime razlike plaća za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane subote i nedjelje, razlike naknade za ishranu u toku rada i za korištenje godišnjeg odmora za naznačeni period isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen tužbeni zahtjev prvoapelanta u dijelu kojim je tražio mu tuženi na ime razlike posebnog dodatka na plaću, troškova prijevoza na posao i sa posla te nagrade za ocjenu rada isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom. Također, obavezan je tuženi da drugoapelantu na ime razlike plaća za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane subote i nedjelje, razlike naknade za ishranu u toku rada i za korištenje godišnjeg odmora za naznačene periode isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev drugoapelanta za isplatom razlike plaća za prekovremeni rad, za rad u dane subote i nedjelje, razlike naknade za ishranu u toku rada i za korištenje godišnjeg odmora, kao i tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi na ime razlike posebnog dodatka na plaću, razlike plaća sa iznosima naknada za rad u dane državnih praznika, na ime troškova prijevoza na posao i sa posla za naznačene periode te nagrade za ocjenu rada isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, obavezan je tuženi da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 500,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi drugoapelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude u dijelu kojim je drugoapelant odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom, Kantonalni sud je 15. oktobra 2019. godine donio presudu kojom je odbio predmetnu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom dijelu odluke, te je, odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv prvostepene presude u dijelu odluke o troškovima postupka, odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom dijelu odluke, te obavezao apelante da tuženom naknade troškove drugostepenog postupka na ime sastava žalbe.

4. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je odluku o parničnim troškovima donio na osnovu člana 383. st. 1. i 2., člana 386. stav 2., člana 387., i člana 396. st. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Prvostepeni sud je apelantima shodno uspjehu u parnici od 21,12% (opredijeljenim tužbenim zahtjevom potraživali 13.528,48 KM, a u konačnom uspjeli u visini od 2.587,71 KM) priznao iznos od 569,33 KM, dok je tuženom shodno uspjehu u parnici od 78,88 % priznao iznos od 1.987,77 KM. Imajući u vidu da je tuženi osporava osnov tužbenog zahtjeva, te cijeneći kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u parnici, prvostepeni sud je nezavisno o visini zahtijevanog i dosuđenog iznosa odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka ne ime zastupanja. Međutim, prvostepeni sud je apelantima, bez obzira na konačan uspjeh u sporu dosudio nužne troškove za raspravljanje i presuđenje u vidu troškova vještačenja u iznosu od 500,00 KM, jer je tuženi osporavao tuženi zahtjev. S obzirom da nagrada advokata uz uvećanje od 20% za drugog apelanta prelazi iznos prosječne neto isplaćene plaće u FBiH, prvostepeni sud je naveo da bi sud visinu troškova koji čine troškove zastupanja apelanata putem advokata odmjerio u skladu sa članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi Federacije BiH koji, između ostalog, propisuje da nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu u toku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) u parničnom postupku ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u FBiH. Prvostepeni sud je naveo da je punomoćnik apelanata u troškovniku postavio zahtjev za isplatu troškova koji su manji u odnosu na ono što su apelanti imali pravo prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, zbog čega se u smislu člana 2. stav 1. ZPP-a morao kretati u granicama postavljenog zahtjeva. Prvostepeni sud je naveo da apelantima ne pripada pravo na naknadu za sastav podneska od 6. aprila 2010. godine zato što nije bio neophodan, jer je njegov sadržaj mogao interpretirati na pripremnom ročištu.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je neosnovana žalba drugoapelanta vezano za isplate razlike posebnog dodatka na plaću kao i naknada za prekovremeni i noćni rad. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio tako preciziranu isplatu razlike dodatka na plaću obračunate na osnovu plaće u koju je uvršten i zbir naknada plaća po osnovu prekovremenog rada i rada noću jer je u toku postupka utvrđeno da je drugoapelantu u utuženom periodu isplaćen dodatak na plaću prema obračunu 30% od osnovne plaće, što je u skladu sa članom 87. stav 3. Zakona o policijskim službenicima Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima). Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je članom 86. Zakona o policijskim službenicima definisano šta je to osnovna plaća, dok je članom 87. stav 3. istog zakona propisano koliko iznosi dodatak za posebne uvjete rada iz člana 87. st. l. i 2., dakle do 30% od osnovne plaće. Kantonalni sud je naveo da navedeno potraživanje ne postoji i ne može nastati sabiranjem dodataka na osnovnu plaću radi utvđivanja visine nove osnovne plaće i onda utvrđivanjem nove visine dodatka od 30% na novu osnovnu plaću, jer je osnovna plaća samo ona koja je definisana u članu 86. Zakona o policijskim službencima, a dodatak može da iznosi samo onoliko koliko propisuje član 87. stav 3. Zakona o policijskim službencima. Kantonalni sud je naveo da drugoapelant nema pravo na isplatu razlike posebnog dodatka od 30%, jer prema članu 87. Zakona o policijskim službencima dodatak od 30% ide na osnovnu plaću, a taj dodatak je prema nalazu vještaka drugoapelantu isplaćivan uz plaće za utuženi period, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva pravilno odbijen kao višak postavljenih zahtjeva za isplatu naknada za prekovremeni rad i noćni rad. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odluku o troškovima postupka donio pravilnom primjenom člana 383. st. l. i 2., člana 386. stav 2. i 387. ZPP-a srazmjerno uspjehu u sporu, te naglasio da je tuženi uspio sa žalbom pa mu pripada pravo na naknadu troškova na ime sastava žalbe prema članu 395. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Drugoapelant navodi da je „sud propustio primijeniti član 12. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH i utvrditi pravo na povećanje plaće za rad prekovremeno, noću i državnim praznikom i to u iznosima od bruto satnice, te da u bruto satnicu ulazi i poseban dodatak na plaću od 30%“. Apelanti navode da je „sud pogrešno odbio apelante sa zahtjevom za 50% nagrade za sastav obrazloženog podneska, te sa zahtjevom za povećanje nagrade za 20% za svakog narednog tužitelja. Apelanti navode da bi se obavezivanje apelanata da plate troškove zastupanja tužene prema advokatskoj tarifi moglo tumačiti kao ograničenje koje narušava pravo na pristup sudu i da bi obavezivanje apelanata da plate troškove predstavljalo neprorcionalan i pretjeran teret za apelante.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u odnosu na potraživanje posebnog dodatka na plaću u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-4123/14 od 3. februara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/20 (A. H. i E. P.) | Sudska praksa | Aktio