Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-788/20 (J. K.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-788/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-788/20, rješavajući apelacije Jovanke Kabanice, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Jovanka Kabanica protiv:
-Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 307218 16 Gž od 11. decembra 2019. godine;
-Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 307210 15 Gž 2 od 18. decembra 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-788/20
1. Jovanka Kabanica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Edina Jahić advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 307218 16 Gž od 11. decembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud donese odluku kojom će utvrditi da je tuženi (DOO Kablovska televizija "HS" Sarajevo) smetao apelanticu u posjedu prava na vlasnički udio u kapitalu tuženog na način što je 9. novembra 2012. godine pismenim aktom uskratio apelantici pravo da putem svojih punomoćnika izvrši uvid u poslovanje tuženog, čime je apelanticu spriječio u opredjeljivanju konačne kupoprodajne cijene ovlaštenom ponuđaču za kupovinu udjela u tuženom, a zatim 13. novembra 2012. godine odbio iste podatke dati apelantičinim ovlaštenim punomoćnicima, a slijedom kojeg utvrđenja bi sud naložio tuženom da apelantici i njenim punomoćnicima (uz predočenje notarski ovjerene izjave o zaštiti tajnosti podataka) za potrebe kupoprodaje apelantičinog udjela omogući uvid u sve poslovne podatke tuženog koji bi mogli biti od utjecaja na formiranje konačne kupoprodajne cijene, kopiranje podataka iz računarske baze podataka na način na koji se može utvrditi ukupan broj pretplatnika, priliv i odliv pretplatnika kablovske TV i interneta, stanje mreže i opreme, kao i finansijskih pokazatelja poslovanja.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica član tuženog sa 30% udjela u osnivačkom kapitalu, da je tuženi apelantici dostavljao godišnje izvještaje o poslovanju društva, revizorske izvještaje, izvještaje uprave i planove poslovanja, te redovno isplaćivana dobit. Kantonalni sud je dalje naveo da je polovinom 2012. godine došlo do pojave potencijalnog kupca za cjelokupnu firmu tuženog i da je apelantica dobila ponudu od istog kupca, te da je radi učestvovanja u pregovorima zatražila od tuženog da joj dostavi unaprijed pobrojanu dokumentaciju u elektronskoj i papirnatoj formi, čemu tuženi nije udovoljio, te da tuženi prednju dokumentaciju nije dao na uvid D.P., koji je zaposlenik druge firme u vlasništvu apelantičinog supruga i koja se bavi istom djelatnošću kao tuženi. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio čl. 75. i 80 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i čl. 32., 33, 349. i 350 Zakona o privrednim društvima kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da osnivački udio u društvu sa ograničenom odgovornošću nije podoban za posjedovni zaštitu kako to apelantica traži tužbenim zahtjevom, jer udio u društvu kapitala predstavlja skup svih prava člana takvog društva i predstavlja njegovu imovinu, a isto se izvršava učešćem u dobiti društva, odnosno upravljanjem društvom, te kao takvo ovo pravo nije podobno da bude predmet posjedovne zaštite u skladu sa Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da tuženi nije dužan za apelanticu izvršiti kopiranje u bilo kojem obliku obimne dokumentacije o poslovanju društva, jer se radi o važnim informacijama za poslovanje tuženog, za prikupljanje i kopiranje kojih je potrebno duže vrijeme sa angažovanjem znatnih resursa, što nije u interesu društva, da je tuženi imao pravo da apelantici uskrati pribavljanje informacija na način koji ugrožava interes tuženog i interese ostalih članova tuženog (čl. 32. i 33. Zakona o privrednim društvima), te naglasio da je apelantica mogla od skupštine društva zatražiti potrebne informacije i tako ostvariti svoja prava uključujući i sudsku zaštitu (čl. 349. i 350. Zakona o privrednim društvima).
2. AP-789/20
4. Apelantica, koju zastupa Edina Jahić advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 P 307210 15 Gž 2 od 18. decembra 2019. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi (D.O.O. ,,HKB net“, Sarajevo) smetao apelanticu u posjedu prava na vlasnički udio u kapitalu tuženog, na način da je 9. novembra 2012. godine pismenim aktom uskratio apelantici pravo da izvrši uvid putem svojih punomoćnika u poslovanje tuženog, čime je spriječio apelanticu u opredjeljivanju konačne kupoprodajne cijene ovlaštenom ponuđaču za kupovinu udjela u tuženom, a zatim 13. novembra 2012. godine odbio dati iste podatke apelantičinim ovlaštenim punomoćnicima, te da se dosljedno tome naloži tuženi da omogući apelantici i njenim punomoćnicima (uz predočenja notarski ovjerene izjave o zaštiti tajnosti podataka) da za potrebe kupoprodaje apelantičinog udjela izvrše uvid u sve poslovne podatke tuženog koji bi mogli uticati na formiranje konačne kupoprodajne cijene, kopiranje podataka iz računarske baze podataka, na način na koji se može utvrditi ukupan broj pretplatnika, priliv i odliv pretplatnika kablovske TV i interneta, stanje mreže i opreme kao i finansijski pokazatelji poslovanja.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica član tuženog sa 36% udjela, da je određeni kupac bio zainteresovan za kupovinu tuženog i da se apelantica obratila tuženom i tražila dostavu određene dokumentacije na osnovu koje bi mogla procijeniti i odrediti cijenu svog udjela. Kantonalni sud je naveo da je tuženi obavijestio apelanticu da je potencijalni kupac i uz saglasnost apelantice izvršio potpunu analizu poslovanja tuženog, pa je usaglašena metodologija za utvrđivanje prodaje vrijednosti udjela, o čemu je upoznata apelantica, da je apelantica zatražila od tuženog dostavu tražene dokumentacije i da joj je tuženi odgovorio da nije ovlašten da joj dostavlja dokumentaciju koja nije utvrđena Zakonom o privrednim društvima, te da je apelantica opunomoćila D.P. da izvrši uvid i kopira određenu dokumentaciju kod tuženog, što tuženi nije dozvolio. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom ne može raditi o smetanju posjeda (čl. 82. i 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), već o uskraćenom subjektivnom pravu apelantice da kao član tuženog koji nema nadzorni odbor neposredno nadzire poslovanje tuženog (članu 349. Zakona o privrednim društvima). Kantonalni sud je naveo da se apelantica ne može smatrati posrednim posjednikom (član 75. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) preko zaposlenika tuženog poslovne dokumentacije tuženog, jer se ta dokumentacija nalazi u posjedu tuženog, a apelantica, kao jedan od osnivača, niti ima niti može imati posredan niti neposredan posjed iste.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu apelanticu i da se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-788/20 .
Apelacioni navodi
8. U svim navedenim apelacijama apelantica se pozivala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelantica navodi da „su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno primijenili odredbu člana 75. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima budući da se udjeli apelantice u osnovnom kapitalu tuženih, pa i sva poslovna dokumentacija tuženih imaju posmatrati i kao pravo i kao stvari“. Apelantica u predmetu broj AP-789/20 navodi da „je zaključak drugostepenog suda da se apelantica u smislu člana 75. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ne može smatrati ni neposrednim ni posrednim posjednikom rezultat proizvoljne primjene citirane zakonske odredbe“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević