Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1222/20 ("AKM COMMERCE" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1222/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1222/20, rješavajući apelaciju koju je podnio "AKM COMMERCE" d.o.o. Tuzla , na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "AKM COMMERCE" d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 03 0 U 011826 17 Uvp od 5. prosinca 2019.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. "AKM COMMERCE" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Amir Morankić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 31. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 011826 17 Uvp od 5. prosinca 2019. godine.

2. Rješenjem Porezne uprave Federacije BiH – Kantonalni porezni ured Tuzla (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) od 10. kolovoza 2012. godine apelantu je naložena uplata dodatno utvrđenih obveza (porez na promet proizvoda TB-1 i TB-2, sa kaznenim kamatama) u određenome iznosu.

3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo financija) od 27. studenoga 2013. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Porezne uprave od 10. kolovoza 2012. godine.

4. Presudom Kantonalnoga suda u Tuzli od 12. prosinca 2016. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 27. studenoga 2013. godine.

5. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 5. prosinca 2019. godine odbijen je zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnoga suda od 12. prosinca 2016. godine. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno našao da je apelant vršio prodaju robe u veleprodaji, bez obračunavanja poreza na promet proizvoda kupcima, koji nemaju status pravnih lica, jer nisu upisani u sudski registar pravnih osoba i registar poslovnih subjekata. Vrhovni je sud istakao da se, shodno odredbama čl. 7. st. 1. toč. 1. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, bezporezna prodaja proizvoda mogla vršiti samo kupcima koji imaju status pravnih osoba koje se bave trgovinom, a te proizvode nabavljaju radi daljnje prodaje, te da se promet apelanta sa kupcima koji nisu bili upisani u sudski registar privrednih društva mogao smatrati samo prometom sa krajnjim potrošačima. Vrhovni sud je istakao da mu je stoga rješenjima upravnih organa, primjenom čl. 13. st. 1. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, pravilno izvršen obračun i naložena uplata predmetnih poreznih obveza. Vrhovni je sud istakao da je apelant kao prodavatelj bio dužan izvršiti provjeru valjanosti registracije kupca, upravo u cilju provjere ispunjenosti zakonskih uvjeta za bezporeznu prodaju robe. Vrhovni je sud istakao da je apelant trebao od kupca zahtijevati originalnu ili propisno ovjerenu dokumentaciju o registraciji kod nadležnoga suda. Vrhovni je sud istakao da prizivni navod o povredi odredbe čl. 164. Zakona o upravnome postupku od strane prvostupanjskoga suda je neutemeljen, u situaciji kada sud nije prihvatio ovjerene kopije dokumentacije o registraciji pravnih subjekata kao validne, s obzirom da se suprotnome tome, radi o dokumentaciji koja ukazuje na pravno nepostojeće poslovne subjekte. Apelacioni navodi

6. Iz predmetne apelacije proizlazi da se apelant smatra da mu je povrijeđeno prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud podsjeća, sukladno svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnoga prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proizlaze iz poreznog, carinskog, odnosno javnoga zakonodavstva. Stoga, sukladno iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1222/20 ("AKM COMMERCE" d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio